Polovinom juna 1992. godine bošnjačko selo Koraj, smješteno na obroncima Majevice, općina Lopare, doživjelo je istu sudbinu kao i davne 1941. godine. Dok je stradanje mještana sela Ahmići u toku posljednjeg rata poznato cijelom svijetu, zločini koji su se desili nad Korajcima aktuelizirano je tek sada, 17 godina kasnije, istragom koju vodi Kantonalno tužilaštvo u Tuzli. Prvobitni spisak od 89 osumnjičenih za zločine u ovom selu sveden je na 14 osoba, koje su već dale izjave u tužilaštvu.

Krajem prošle godine saslušani su aktuelni načelnik Općine Lopare Mitar Zarić, za vrijeme rata predsjednik općinskog Izvršnog odbora, zatim, odbornik u lokalnom parlamentu Tomislav Tomić, tokom rata direktor lokalne Zadruge, te profesor Slobodan Bogdanović, ratni predsjednik Općine Lopare.

Saslušanje u Tuzli
Na saslušanje u Tuzlu 23. marta ove godine pozvani su aktuelni predsjednik SO Lopare Božidar Marković (47), Lazar Rikić (76), Savo Mojić (50), Slavko Rikić (49), Miodrag Rikić (55), Cviko Novaković (74), Milan Stevanović (46), Dušan Đukić (57), Dragan (45) i Drago Stevanović (43), te Zoran Medić (49), svi iz Lopara, većinom iz Koraju susjednog sela Puškovac.

Oni su, prema izvještaju Tužilaštva, osumnjičeni za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Osumnjičeni su se, prema savjetu advokata Miodraga Stojanovića, branili šutnjom, ali je politička i boračka elita općine Lopare putem medija RS tražila zaštitu od strane institucija RS, tvrdeći da mještani sela Puškovac nisu krivi, da tuzlansko Kantonalno tužilaštvo nije nadležno, te da zločina nije ni bilo. Istina je, nažalost, sasvim drugačija, a Korajem i ovih dana odjekuju pucnji iz vozila u pokretu.

Nakon ultimatuma Kriznog štaba Općine Lopare 15.06.1992. godine, kojim je općinska vlast tražila predaju oružja i deportaciju svih mještana Koraja u pravcu Bijeljine, počela je golgota 2.700 stanovnika ovog sela. Većina mještana uspjela se pod puščanom i artiljerijskom paljbom izvući prema susjednom Čeliću, a oni koji su ostali u selu ubijeni su ili deportirani u logor Batković.

Ubijeno je 59 civila, uglavnom starijih osoba, o čemu svjedoči spomen-ploča pred centralnom Atik džamijom, 105 ljudi zatočeno je u zloglasnom Batkoviću, a već 15. juna zapaljeno je 20 kuća u selu. Za samo pola godine, svih 900 kuća u selu je zapaljeno ili opljačkano, srušene su tri džamije, opljačkani pogoni Zadruge, vrijednosti 40 miliona maraka, te pogon "Interpleta", koji je zapošljavao 350 radnika.

Opljačkano je i 60 traktora, 200 privatnih putničkih ili teretnih vozila i oko 3.000 grla stoke. Danas u selu živi oko 1.400 ljudi koji, pored Arkanovih ubica i pljačkaša, po zlu pamte i neke od mještana susjednog sela Puškovac, naročito one sa spiska Kantonalnog tužilaštva Tuzla, ali i one koji još uvijek nisu na spisku.

- Ostao sam da čuvam imetak. Krili smo se po njivama, ali već 26. juna zatvoren sam u "Interpletu", gdje nas je sve ispitivao Božidar Marković. Tada je bio komandir nekog interventnog voda ili kako se već zvala ta jedinica. Kasnije sam prebačen u Puškovac, pa u Lopare i, na kraju, u logor Batković, gdje sam proveo pet mjeseci. Radili smo najteže poslove, tukli su nas i ne znam kako sam sve to izdržao do razmjene", kaže Osman Islamović (59), zvani Kadrija.

Rašid Islamović (67) prošao je isti put kao i njegov komšija.

- Jedno vrijeme smo se krili po selu. Lovili su nas kao životinje. Sjećam se da smo Rizu Tankića (72), djeda tužioca Rize Tankića, sahranili na njegovom imanju. Ubijen je 20. juna, jednim metkom u glavu, a nakon rata tijelo je premješteno na mezarje. I mene i Osmana priveli su Cviko Lukić, Živojin Mojić, Mišo Jovanović i Kaćo Jovanović. Uhapšen sam 26. juna, u petak, tačno u 12.00 sati, a u Batkoviću sam proveo četiri mjeseca, pod najtežim uvjetima. Sjećam se da je jedan zatvorenik jeo ono što je neki drugi povratio - kaže Rašid.

Laganje medija
Nevresa Konjić (65) ispričala nam je kako su ubijeni njen suprug Meho Konjić (1939.), njegov amidža Alija Konjić (1923.) i majka njenog supruga Safeta Konjić (1921.).

- Govorim ono što sam doživjela i to nikakva i ničija laž ne može obrisati. Nakon ultimatuma krili smo se u naselju Kose, na korajskim njivama. Nakon sedmicu dana pronašli su nas, a njih troje su 23. juna odveli Milan Stevanović Neno, sin zloglasnog vojvode Milka Stevanovića, i njegov rođak Dragan Stevanović. Kasnije smo pronašli njihova tijela.

Naši sagovornici pamte šta je bilo i vele da je konačno došlo vrijeme da se ima kome to i ispričati, a nadležne institucije neka dalje rade svoj posao. Ne plaše se medijskog laganja, ljutnje komšija iz Puškovca, niti noćne pucnjave. Govore zbog istine i pravde i svojih najbližih koji su ubijeni.

Zloglasni vojvoda Milko Stevanović
Velid Smajić (1936.) ubijen je rafalom iz automatskog oružja na pragu svoje kuće. Pucao je vojvoda Milko Stevanović, koji je kasnije poginuo u ratu, a njegovi sinovi nalaze se na optužnici tuzlanskog tužilaštva. Korajci tvrde da je vojvoda Milko ubio još šest ljudi. Istim rafalom pogođena je Velidova supruga Refija (1944.), koja je pravim čudom preživjela i spas pronašla u Čeliću.

Rasim Jukić (1917.) i Salko Mujić (1930.) ubijeni su u logoru Batković, a za njihove mezare se još uvijek ne zna gdje su. Korajci Radivoja Jovanovića povezuju sa miniranjem džamija, Grozdana Savića sa miniranjem kuća, Mihajla Antića sa pljačkom imovine. Cviku Novakovića smatraju odgovornim za ubistvo starice Azize Begović (1914.), Savu Mojića smatraju kao najopasnijeg, vojvodu Dušana Đukića pamte po kožnom mantilu i posjetama Batkoviću, zatim pamte vojvodu Zorana Medića i mnoge druge.

Pamte i da je Dragan Dragić iz Tutnjevca iz kolone izbjeglica prema Čeliću izdvojio Ešefa Islamovića (1939.), čije raspadnuto tijelo je kasnije pronađeno. Prilikom granatiranja iste kolone koja je spas tražila u Čeliću poginuo je jedanaestogodišnji Damir Konjić. (Avaz)