OKRUŽNI SUD U SARAJEVU

Broj K: 212/83

Sarajevo, 20.08.1983.godine

U IME NARODA !

Okružni sud u Sarajevu u vijeću satavljenom od sudije Hadžić Rizaha kao predsjednika vijeća, sudije Kanlić Asima kao člana vijeća, te sudija – porotnika Hadžimehmedović Izeta, Đorđević Jezdimira i Bošnjak Anta kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Špiljak Vesne, u krivičnom predmetu protiv Izetbegović Alije i dr., zbog krivičnog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti iz člana 136 stav 1 u vezi sa članom114 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ i dr., nakon glavnog i javnog pretresa, a djelimično i uz isključenje javnosti, održanog u vremenu od 18.07. do 19.08.1983. godine u prisutnosti optuženih i njihovih branilaca Katić Milorada, advokata iz Sarajeva, Muslim Nikole, advokata iz Zagreba, Jovanović Nenada, advokata iz Sarajeva, Karkin Fahrije, advokata iz Sarajeva, Tataragić Avde, advokata iz Sarajeva, Danilović Rajka, advokata iz Beograda, Orhan Nevzatia, advokata iz Beograda, Omanović Rasima, advokata iz Zagreba, Janjić Milosava, advokata iz Sarajeva, te Hadžismajlović Seida, advokata iz Sarajeva, te zamjenika Okružnog javnog tužilaštva iz Sarajeva Rešidović Edine, dana 20.08.1983. godine, donio je i javno objavio:

P R E S U D U

Optuženi: IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER, ČENGIĆ HASAN, KASUMAGIĆ ISMET, BIČAKČIĆ EDHEM, ŽIVALJ HUSO, BEHMEN SALIH, SPAHIĆ MUSTAFA, LATIĆ DŽEMAL, ĐURĐEVIĆ DERVIŠ, SALIHBEGOVIĆ MELIKA i BIČAKČIĆ ĐULA,

K R I V I S U

ŠTO SU:

I - IZETBEGOVIĆ ALIJA I BEHMEN OMER
1. Početkom 1974. godine, a nakon što su u više navrata u toku nekoliko predhodnih godina opsjednuti svojom idejom islamskog preporoda i islamizacije Muslimana, međusobno razgovarali o potrebi angažovanja na realizaciji ove ideje kod nas i izboru najprihvatljivijeg puta za njeno ostvarenje, saglasili se da je istu neophodno prvo osvijetliti pisanom riječju, tekstovima koji će zainteresovati širi krug lica i pridobiti ih za zajedničku aktivnost, pa nakon što je Izetbegović Alija napisao i objavio nekoliko takvih tekstova i uz sugestije i primjedbe Behmen Omera, napisao tekst 'Islamske deklaracije', smatrajući da će takav takav tekst u obliku poziva, odnosno manifesta biti najefikasniji način buđenja islamske svijesti pojedinaca i podstaknuti proces islamskog preporoda, kako su ga oni shvatali, tekst 'Islamske deklaracije' dao Behmen Omeru, Branković Hasibu i Avdagić Ešrefu u ''Predgovoru'' koje se ističe da je 'ona /Deklaracija/ upućena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova 'Deklaracija' predstavlja poziv da izvuku neophodne konsekvence o tome na šta ih ta ljubav i pripadnost obavezuju, te da je novost 'Deklaracije'' da se sa ideja i planova pređe na organizovane akcije za njihovo ostvarenje'', a u konačnom tekstu ''Deklaracije'' kao cilj se ističe ''Islamizacija Muslimana'', a kao deviza – ''vjerovati i boriti se'', te kao jedini izlaz iz sadašnjeg stanja Muslimana ističe se ''stvaranje i okupljanje nove inteligencije, zatim istakla zastavu islamskog poretka i zajedno sa muslimanskim masama krenula u akciju za njegovo ostvarenje, a kao načela islamskog pokreta i preporoda se ističu:

- 'Historija ne pozna ni jedan suštinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politički pokret. To je stoga što je Islam vjera, ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedna atmosfera, jednom riječju integralan način života' ...

………………………………

Upućujući ovu poruku svim Muslimanima svijeta, mi jasno ističemo da nema obećane zemlje, čudotvoraca i mehdija. Postoji samo put rada, borbe i žrtve'',

Pa ovaj tekst ''Deklaracije'' u vremenu od 1974. do 1983. godine, u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja u SFRJ, a u namjeri stvaranja grupe istomišljenika u zemlji za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja na način i za ciljeve utvrđene ''Deklaracije'' istu dali u vremenu od 1976. do 1983. godine, na čitanje i upotrebu većem broju intelektualaca Muslimana u BiH – Đozo Huseinu, Kupusović Muhamedu, Živalj Husi, Čengić Hasanu, Mahmutčehajić Rusmiru, Hadžić Mehmedaliji, Salihbegović Meliki, Bičakčić Edhemu, a sa njima i sa Kasumagić Ismetom, Behmen Salihom i drugim licima razgovarali o njenom značaju, a u inostranstvu - Velagić Teufiku, Balić dr. Smailu, Avdagić Ešrefu, i drugim licima, pa za ovu aktivnost pridobili Čengić Hasana, Kasumagić Ismeta, Živalj Husu i Bičakčić Edhema, koji su postali pripadnici grupe, a Behmen Omer i Izetbegović Alija navedena načela provodili u praktičnom djelovanju i u tom pravcu Izetbegović Alija objavio više natpisa i članaka koji su razrađivali pojedina pitanja ''Deklaracije'' od kojih su se neka koristila za predavanja u Carevoj džamiji, a u vremenu od 1978. do 1981. godine, i za predavanja u Tabačkom mesdžidu, a u 1981. godini zajedno sa Đozo Huseinom dogovorio se da sačine zbirku tekstova za objavljivanje, pod nazivom ''Problemi islamskog preporoda'' u koju su u potpunosti preneseni dijelovi ''Deklaracije'', pa jedan primjerak skripte dao Đozo Huseinu koji je koristio za potrebe studenata, a Čengić Hasan za predavanja u Tabačkom mesdžidu, jedan primjerak dao Behmen Omeru, a ovaj na čitanje Bičakčić Edhemu, te jedan primjerak Hadžić Ejubu.

2. U ljeto 1981.godine u SARAJEVU, DOGOVORILI SE DA Behmen Omer sačini skicu teksta, koji bi tretirao pitanje ''Muslimana u Jugoslaviji'' i ''Strukturu Islamske vjerske zajednice'', s tim da na toj osnovi kasnije pripreme knjigu, pa je takvu skicu pod nazivom ''Muslimani u Jugoslaviji'' i ''Struktura Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji'', Behmen Omer napisao i na traženje Izetbegovića Alije u toku njegovih priprema za kongres o muslimanskim manjinama u Kanadi mu tekst dao, pa Izetbegović Allija izvršio znatne dopune teksta ''Muslimani u Jugoslaviji'', te početkom 1982.godine tekstove vratio Behmen Omeru, s tim da sačekaju sa objavljivanjem, tako da su u tekstu ''Muslimani u Jugoslaviji'' istakli da su se u prilikama II Svjetskog rata pojavom partizana pojavile prijetnje duhovnom opstanku Muslimana, da je Islamska vjerska zajednica poslije oslobođenja stavljena pod punu kontrolu državnih vlasti kako bi se spriječio otpor otvorenoj dezislamizaciji Muslimana, da se za Reisu-l-ulemu postavljaju marionete režima, a u vjerske organe otvoreno pristaše Komunističke partije, pa često i članovi Partije, da su ''najveća stradanja od strane komunista Muslimani pretrpjeli prilikom ulaska njihovih jedinica u pojedina naselja. Sve potencijalne protivnike, uglavnom, uglednije ljude - intelektualce, koji su bili poznati kao vjernici, komunisti su jednostavno likvidirali bez suda i istrage'', te naveli da su otpori Hazreti Alijine sablje i organizacije ''Mladi Muslimani'' imali velikog značaja za položaj Muslimana i veličali pripadnike ovih organizacija, a posebno organizacije ''Mladi Muslimani'', istakli kao ilustrativan stav režima prema Islamu odnos prema islamskoj revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu, lažno prikazujući odnos naše zemlje prema revoluciji i Iračko - Iranskom sukobu.

3. U vremenu od 1978. do 1981. godine u Sarajevu u više navrata kontaktirali sa Čengić Hasanom, studentom Islamskog teološkog fakulteta i rukovodioca debatnog kluba u Tabačkom mesdžidu, davali mu tekstove za pripremu predavanja i diskusija u Tabačkom mesdžidu, Behmen Omer mu dao na čitanje ''Islamsku deklaraciju'', a Izetbegović Alija mu kroz razgovore ukazivao na mogućnosti islamskog preporoda kod nas, navodeći da islamska zajednica nije voljna da u našim uslovima učini nešto na islamskom preporodu, jer se brine samo o materijalnom položaju zajednice pa u više navrata mu, iako su znali za stav Starješinstva Islamske zajednice koji nije odobravao rad Tabačkog mesdžida u kome su predavanja i diskusije izlazile iz vjerskih okvira i dobivale politički karakter, govorili da je rad u Tabačkom mesdžidu za opšte dobro Muslimana, da isti mora postati praksa i primjer kako se radi na obrazovanju i odgajanju Muslimanske omladine, a Behmen Omer se na sjednici Odbora Islamske zsjednice Sarajevo, zalagao za ovakav rad studenata, te nakon što je Starješinstvo donijelo odluku o zabrani rada Tabačkog mesdžida napisao anonimno pismo u kome je napao ovu odluku Starješinstva, umnožio ga te jedan primjerak poslao Izetbegović Aliji, a ostalo članovima novoformiranog Odbora Islamske zajednice Sarajevo.

II - IZETBEGOVIĆ ALIJA, BEHMEN OMER I KASUMAGIĆ ISMET
U LJETO 1982.GODINE, U Sarajevu Izetbegović Alija i Behmen Omer dogovorili su se da putem Velagić Teufika, pripadnika neprijateljske emigracije u Beču i potpisnika Nove demokratske alternative, ostvare kontakt sa Iranskim ambasadorom u Beču u cilju da se iranskim vlastima dostavi primjerak ''Islamske deklaracije'' i zatraži podrška iznesenim stavovima u njoj, te ugovori odlazak grupe muslimanskih nacionalista iz BiH u Iran, radi ostvarivanja kontakta sa zvaničnim predstavnicima vjerske i političke vlasti Irana u okviru koga bi zatražili pomoć i podršku za provođenje stavova 'Deklaracije' i izmjenu stanja Muslimana u SFRJ, pa o ovom dogovoru septembra 1982. godine Izetbegović Alija obavijestio Kasumagić Ismeta i predložio mu da sa njim krene u Beč na sastanak sa Iranskim ambasadorom, a kasnije sa grupom u Iran, što je ovaj i prihvatio, pa su Izetbegović Alija, Behmen Omer i Kasumagić Ismet nakon obavijesti od strane Velagić Teufika, 23. oktobra 1982.g. došli u Beč, gdje im je obezbjeđen besplatan smještaj u apartmanu ………………

VI - BEHMEN OMER
1. U aprilu 1978.godine, napisao odgovor na članak objavljen u broju 233 časopisa ''El-Arabi'' iz aprila 1978.godine, u kome se navodi da Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda i slobodi vjere su neistinite i ne odgovaraju stanju u kome žive Muslimani u Jugoslaviji danas, da su ateisti građani na prvom, a vjernici na drugom mjestu, da se iza II svjetskog rata pokušalo na sve načine uništiti Muslimani kao narod i etničku grupu, da se onemogućava gradnja džamija, ne dozvoljava provođenje u život drugih propisa, da ako mladić musliman odbije da jede svinjsko meso izlaže se raznim vrstama mučenja i najstrožijim kaznama, da prava slika naše stvarnosti koju preživljavaju Muslimani Jugoslavije i kako se bore za svoja prava i opstanak kao muslimanske nacije jeste odbacivanje politike ugnjetavanja i neprijateljstva i kategorično odbijanje da se stope sa društvom nevjernika i ateista, da je religija pod uticajem i pritiskom države, da se vlasti stalno mješaju u vjerski život, da su u vodećim islamskim centrima agenti vlasti, licemjeri, ateisti, komunističke sluge koje pomažu i podržavaju komunističke aktivnosti i zamisli u zemlji i vrše propagandu vladajućeg komunističkog režima kroz vanjsku politiku, da su u zemlji pravi imami progonjeni dok na većini islamskih funkcija dolaze agenti koji su ''prodali svoju savjest đavolu i komunistima'', pa ovaj tekst dao sudanskom studentu Abdulabazu, pripadniku organizacije ''Muslimanska braća'' da ga objavi u ''El Arabiju'', što je ovaj nakon prevođenja na arapski i učinio.

2. U vremenu od 1976. do 1983. godine u Sarajevu u razgovorima sa Živalj Husom, komentarišući njegovo čitanje ''Islamske deklaracije'' rekao da je dobro što ju je pročitao, tvrdio da Muslimani u Jugoslaviji nemaju vjerske slobode, navodio da u Srbiji ima puno onih koji pišu i rade protiv Muslimana, komentarišući događanje na Kosovu, tvrdio da su isti rezultat revolta Albanaca protiv dugogodišnje srpske politike i isticao nadu da će ovi događaji smanjiti uticaj Srbije na druge republike, koji je sada dominantan, ''jer će se Srbi sada zabaviti sami sa sobom i tim događanjima i oslabit će njihov pritisak''.

3. U proljeće 1982. godine, u svojoj vikendici u Pazariću u prisustvu Kozarić Vahida, govoreći o aktuelnoj ekonomskoj političkoj situaciji u zemlji isticao da je samoupravljanje najveći promašaj u našem društvu, tvrdio da su Muslimani u podređenom položaju u odnosu na Srbe i druge nacije, da komunistička klika nastoji razbiti Muslimane, da se tome treba organizovano i otvoreno suprotstaviti zbijanjem redova među Muslimanima, prvenstveno među muslimanskom omladinom na kojoj leži budućnost i koja mora biti potpuno islamski opredjeljena da bi Muslimane mogla odbraniti od srpskih nasrtaja, te u tom pravcu isticao veliku ulogu imama, a u augustu 1982. godine u Pazariću u vikendici, Kozarić Vahida naveo da je krajnji cilj Srba stvaranje velike Srbije.

4. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u kojoj se nalazio – Delalić Atif, Sejdović Sejd, Čampara Ešref i Kozarić Vahid, govorio o podređenom položaju Muslimana u našoj zemlji, te rekao da je pobjedom islamske revolucije u Iranu nastupilo renesansno doba za Islam i Muslimane, koji se mora odraziti i u našoj zemlji, da je to početak islamskog preporoda u svijetu i kod nas, da naša sredstva javnog informisanja neistinito i neobjektivno informišu javnost o stanju u Iranu, a zatim da se Muslimani u Jugoslaviji moraju svakodnevno zalagati za osvajanje boljih pozicija u društvu, jer je u ovoj konfuznoj političkoj situaciji počeo opšti krstaški pohod i organizovani progon i napad na Muslimane, te najzad istakao da treba mobilisati muslimansku inteligenciju za borbu protiv Srba u kojoj borbi se moraju oslanjati na ekonomsku i političku moć Irana i arapskih zemalja i njihovo posjedovanje nafte, te izvršiti uticaj na zvanične vlasti u Jugoslaviji za poboljšanje položaja Muslimana.

5. U prvoj polovini decembra 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici u prisustvu Delalić Atifa i Kozarić Vahida, govorio da privredi nema spasa, da je partizanija zasjela i da ljenčare, da se od Srba ne može živjeti, jer su zauzeli sve rukovodeće funkcije i da potiskuju Muslimane, navodeći kao primjer udaju Muslimanki za pripadnike drugih narodnosti i vjera, što je način pritiska na Muslimane, isticao da mješoviti brakovi slabe muslimansku naciju i dovode do asimilacije nacionalnog i vjerskog identiteta Muslimana, tvrdio da su u školama nastavnici većinom Srbi koji tjeraju muslimansku djecu da jedu svinjetinu, da bi je ''povlašili'', da su najočitiji pritisci na Muslimane u provinciji gdje Srbi iseljavaju Muslimane, a naseljavaju druge narodnosti, da je rezultat toga opća obezglavljenost Muslimana, te da se u našem društvu vodi smišljena i organizovana kampanja od strane Srba koji imaju političku i ekonomsku prevlast.

6. Krajem marta 1982. godine, u Sarajevu u svom stanu pred Branković Hasibom, govorio da će islamska revolucija u Iranu pozitivno uticati na poboljšanje položaja Muslimana u Jugoslaviji, koji se neće moći mjeriti sa sadašnjim, jer su vlasti bile pokušale izvršiti asimilaciju Muslimana, ali su na kraju morali da im priznaju nacionalni identitet u čemu je značajnu ulogu imala i organizacija ''Mladi Muslimani'', u oktobru 1982. godine u Pazariću u svojoj vikendici tokom razgovora sa Brankovićem naveo da su pripadnici organizacije ''Mladi Muslimani'' bili hrabri i dobri Muslimani, koji nisu žalili dati svoje živote za ideale islama i njihov primjer treba da bude pouka mladima.

7. Krajem 1981. godine u Sarajevu u kući Fejzić Ahmeta, pred Fejzić Ahmetom i Seidović Seidom, isticao da su u našim školama direktori i većina nastavnika Srbi, koji sprovode velikosrpsku politiku i svete se muslimanskoj djeci, da je jedan imam uhapšen, jer se je odupro pritiscima koji su vršeni prema muslimanskoj djeci, da našoj privredi nema spasa, jer rukovodstvo priča prazne priče, a od sirotinje traže da stegne kaiš, a 1982. godine u julu u svojoj vikendici razgovarajući sa Fejzić Ahmetom, istakao da srpska čaršija još uvijek kreira bosansko-hercegovačku politiku.

8. U oktobru 1980. godine, u svom stanu Seidović Seidu komentarišući suđenje Čurovac Agi ukazao da je to sve UDB-a zakuhala i unaprijed pripremila, dodajući: ''Oni sude Muslimane, a nemaju hrane'', u januaru 1982. godine u kancelariji Seidović Seida tvrdio da je stanje u našoj privredi takvo da ćemo doživjeti sudbinu Poljske i da je veliki razdor u rukovodstvu Federacije, da su Muslimani obespravljeni i obezglavljeni, te da se u manjim gradovima raseljavaju.

9. U 1980. godini od Velagić Teufika u Beču primio jedan primjerak časopisa ''Islam i Zapad'' u kome se nalaze tekstovi neprijateljske sadržine dr. Smaila Balića, Zulfikarpašić Adila i Otvoreno pismo Sinodu srpsko-pravoslavne crkve u Beogradu u kome se cio srpski narod optužuje za mržnju prema Muslimanima, pa ovaj časopis unio u zemlju, tekst Otvorenog pisma fotokopirao u dva primjerka, pa časopis sa ovim primjercima dao svom bratu Behmen Salihu, s tim da ovaj isto uputi Sinonu srpsko – pravoslavne crkve u Beogradu.

PA SE :

O S U Đ U J U

OPTUŽENI IZETBEGOVIĆ ALIJA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 14 /ČETRNAEST/ GODINA.

OPTUŽENI BEHMEN OMER NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 15 /PETNAEST/ GODINA.

OPTUŽENI ČENGIĆ HASAN NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10 /DESET/ GODINA.

OPTUŽENI KASUMAGIĆ ISMET NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 10

/ DESET/ GODINA.

OPTUŽENI BIČAKČIĆ EDHEM NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 7 / SEDAM / GODINA.

OPTUŽENI ŽIVALJ HUSO NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST / GODINA.

OPTUŽENI BEHMEN SALIH NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA.

OPTUŽENI SPAHIĆ MUSTAFA NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 5 /PET / GODINA.

OPTUŽENI LATIĆ DŽEMAL NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 / ŠEST/ GODINA I 6 / ŠEST/ MJESECI.