EUROPA NA POLA KOPLJA
Autor: Muharem Obradović
Objavljeno: 28. Apr 2009. 18:04:04
Muharem OBRADOVIĆ: Visoki predstavnik je ili oruđe za bosanski uspon iz pepela ili alat za posljednji udarac? Sudbina bošnjačkog čovjeka je da se najzad o sebi pobrine, da se najzad Bošnjaci približe. Naša sudbina je po Dejtonu trebala da bude svijetla, da visoki predstavnici konačno u Bosnu zavedu red i mir, a oni su posijali nemir i anarhiju. Međutim, sve ono što Europa radi ima svoj razlog, ima svoj cilj i determinantu. Razlog je za Europu uvijek dobar ako je pravi. Ali pravi ne može biti ako nisu ostvarili svoje europske snove i otklonili “istočni grijeh” sa svoje savjesti. Oni to nisu mogli ili nisu htjeli?! Oni su ostavili da Balkan konstantno tinja, ugarak još plamti, ugarak iz kog masonerija može da inicira novi genocid. Raspored snaga na Balkanu je ostao nepromjenjen.
Čemu europski visoki predstavnici? Čemu Europa na pozornici bosanske zbilje? Kakva je njena uloga u bosanskom drustvu i životu uopće? Da li je svrha da doprinosi stvaranju kolektivnog identiteta, omogući i pomogne odgovarajućim ljudima da odgonetnu ko su, kojoj i kakvoj zajednici pripadaju; da omogući i doprinese da se pojedinci, kao i određene grupacije, oslobode mitoloških predrasuda, ideologije mitova i nebeskog izbora nad svim drugim narodima? Ili joj je smisao u doprinosu prestanka rata, nakon kojeg agresor biva nagrađen, a žrtva plaća grijehe svoga opstanka. Otkud Europi pravo da traži, kada ista koči razvoj i napredak demokratije, prešutno tolerišući destruktivne izjave kojekavih kočijaša, samozvanih lidera, rođenih kriminalaca. Stalno je prisutna nedoumica bosanskog čovjeka i njegove potajne misli oko pristrasnosti Europske zajednice ili nepristrasnosti, tendecioznosti i objektivnosti? Uporedo sa ovim nedoumicama pojavljuje se i težnja, vjera u dobro, želja da Bosanac napokon krene putem kojim drugi već uveliko koračaju, i sve se ovo često pretvara u zahtjev, da se žrtva napokon imenuje pravim imenom, da se agresor napokon dovede na optuženičku klupu, da život napokon krene svojim normalnim tokom. Sve ovo što se u Bosni trenutno radi jeste jeftina kupovina vremena da se narod koji se herojski odbranio od divljačkih nasrtaja napokon baci na koljena, da plan koji Europa odavno krije u svojim trezorima konačno ugleda tminu europske noći i srama. Ova i slična pitanja su dio bosanske opare stvarnosti, o kojima bi svaki Bosanac i Hercegovac trebao itekako da strijepi. Danas Europa bilježi izuzetne uspjehe, upravo zato što sama sebe hvali, a sve ostale shvata kao problem nad kojim ona treba da brine, i time sebe osposobljava za daljnje obuhvatnije ekonomske manevre i eksploataciju očajnih. Upravo zahvaljujući ovakvom pristupu na svjetskoj sceni Europa dalekosežno razvija svoje intelektualne moći, obogaćujući metode eksploatacije i usavršavajući puteve političkog sljepila.

Angažovanost međunarodne zajednice da se zaustavi ratu Bosni imala je jedan cilj: “zaštititi agresora od konačnog sloma”. Naravno, sve ovo je podrazumjevalo moć masonerije, koja se u uvjetima bosanskog košmara i pod pritiskom dogmatizovane ideologije pojavljuje na probosanskoj strani, kao kobajagi štiteći bošnjački narod, koji je usput rečeno maksimalno protjeran, silovan i poubijan; dok na drugoj strani štite interese agresora, otvarajući mu prostor za novi genocid.
Engleska i Francuska masonerija konstantno traži svoj prostor na Balkanu, inicirajući i pomažući mitsku ideologiju svetosavskog naroda, fokusirajući i saportirajući ideologozirani srpski narod, koji iz nacionalnih osjećanja, a prije svega služeći mitomanskim nebulozama i nacionalnoj državi predstavlja latentnu opasnost u regionu, kao i Demaklov mač nad glavama bošnjačkim. Sadašnjost bošnjačkog naroda jeste jedna posebnost življenja, i osobite je složenosti. Ona određuje okvir u kome postoje i djeluju činjenice o našem planiranom nestanku, okvir u kome nas još melju, nadajući se da će stečenim znanjem da nas se konačno riješe. Surogat europskog primitivizma pretočen u idelogiju nebeskog naroda, pod palicom visokih predstavnika ocrtava konture našeg okvira življenja. Angažovanost međunarodne zajednice da se zaustavi ratu Bosni imala je jedan cilj: “zaštititi agresora od konačnog sloma”. Naravno, sve ovo je podrazumjevalo moć masonerije, koja se u uvjetima bosanskog košmara i pod pritiskom dogmatizovane ideologije pojavljuje na probosanskoj strani, kao kobajagi štiteći bošnjački narod, koji je usput rečeno maksimalno protjeran, silovan i poubijan; dok na drugoj strani štite interese agresora, otvarajući mu prostor za novi genocid.
Visoki predstavnik, bi trebao, koliko je to moguće biti, objektivna, iskrena slika demokratske stvarnost ili je to put da se Bosna konačno makne sa pozornice svjetskih zbivanja?! Visoki predstavnik je ili oruđe za bosanski uspon iz pepela ili alat za posljednji udarac? Sudbina bošnjačkog čovjeka je da se najzad o sebi pobrine, da se najzad Bošnjaci približe. Naša sudbina je po Dejtonu trebala da bude svijetla, da visoki predstavnici konačno u Bosnu zavedu red i mir, a oni su posijali nemir i anarhiju. Međutim, sve ono što Europa radi ima svoj razlog, ima svoj cilj i determinantu. Razlog je za Europu uvijek dobar ako je pravi. Ali pravi ne može biti ako nisu ostvarili svoje europske snove i otklonili “istočni grijeh” sa svoje savjesti. Oni to nisu mogli ili nisu htjeli?! Oni su ostavili da Balkan konstantno tinja, ugarak još plamti, ugarak iz kog masonerija može da inicira novi genocid. Raspored snaga na Balkanu je ostao nepromjenjen
Zašto?
Koji je razlog, dakle, pravi razlog?
Vlast, naravno. Ne da bi se pomoću nje nešto učinilo, nego da bi se pomoću nje naprosto vladalo, makar se ništa i ne učinilo, makar se činilo sve naopako.
Eto zašto će visoki europski predstavnici, koji hljebare na našoj muci, ništa ne radeći, osim dajući kojekakvu ofucanu izjavu, organizujući kakvu gala večeru, kritikujući sve i svakoga, izuzimajući naravno sebe, kradući Bogu dane i naravno sabirajući svoju platu. To su razlozi zašto se oni Bosnom “vrte”, a u međuvremenu nas lažnim argumentima ubjeđuju da će to biti i za sve najbolje.
Za njih hoće, u to ne sumnjam. Ali kako će nama biti?