Povodom dodjele književne nagrade 'Njegoš' Mirku Kovaču
MIRKOV NJEGOŠ
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 24. Nov 2009. 12:11:15
Šemso AGOVIĆ: Za genocid u BiH Karadžiću nije bila potrebna druga strategija i doktrina osim one iz Gorskog vijenca. Međutim, usrećen i raznježen visokom nagradom, Mirko veli:

»Stihovi ne mogu biti pokriće za nevaljalstva koja činimo«, braneći tako Njegoša imenovavši genocid nevaljalstvom. U nastavku svog izlaganja Mirko okolišenjem objasni da bi Karadžić klao i bez Njegoša.
Nedavno je na Cetinju dodijeljena književna nagrada 'Njegoš' Mirku Kovaču. Poznavaocima političkih i književnih zbivanja na prostorima eks-Jugoslavije ništa čudno: to crnogorski vladajući režim još 'kreči' svoju prošlost ili bolje rečeno - pere krvave ruke. Odbacili su Bećkovića, Ćosića, Crnčevića i slične trovače širokih narodnih masa i najveću nagradu dodjeljuju demokratu, humanisti i dokazanom antifašisti – Mirku Kovaču.

Mirko je pragmatičan: nagrada je pak nagrada, valja je uzeti. Zna se od koga dolazi, ali se može zažmiriti na jedno oko. Zažmiriti ustvari treba pojače, jer nije sporan samo vječni i opskurni crnogorski vladajući režim, već i sam Njegoš. Jer, ruku na srce, taj režim u proteklim ratnim zbivanjima nije činio ništa drugo, već ono što je Njegošev moralni imperativ zahtijevao: trijebimo gubu iz torine! Ne ostavi oka za svjedoka!

Mirko je na svečanosti u zahvalnoj besjedi prozborio o Njegošu, koji na njegovoj neizbaždarenoj vagi dobija pozitivnu ocjenu zbog tri karakteristike: sloboda, moral i solidarnost. Ono drugo, negativno, što pritiska drugi tas vage, Mirko zaobilazi u jako širokom luku. O pisanju drugih o tim sadržajima Mirko kaže:
»Ovih posljednjih godina nailazio sam i na neka nepromišljena tumačenja koja dolaze, čini mi se, negdje s ruba politike i pod pritiskom savremenih istorijskih zbivanja i tragičnih događaja za koje poezija nije odgovorna, jer veliki pjesnici uvijek se mogu čitati kako to nekome odgovara.«

Mirko je svjestan strašnih zločina koji su počinjeni zbog ideologije proistekle iz Njegoševog učenja, pa kaže:

Mirkovo krečenje Crne Gore

Mirko je pragmatičan: nagrada je pak nagrada, valja je uzeti. Zna se od koga dolazi, ali se može zažmiriti na jedno oko.
»Ima jedna teška istina: vjerovatno se bez mnogih pisaca moglo, ali bez Njegoša nije, jer bez njega ovaj svijet i Crna Gora bili bi sasvim drugačiji. A je li to dobar i valjan svijet, može li biti drukčiji, može li se mijenjati i izaći iz mentalnih okvira u koje ih je djelomično i Njegoš smjestio, to je ono čime će se, nadajmo se, pozabaviti pokoljenja iza nas.«

Mirko prostodušno priznaje da se mi nećemo baviti time može li se izaći iz mentalnih okvira u koje je nekoga Njegoš smjestio, jer je svjestan da se radi o 'metalnim', a ne mentalnim okvirima. Ali, nadajmo se, znači nadajmo se da će se time pozabaviti pokoljenja iza nas, kaže on.

Za genocid u BiH Karadžiću nije bila potrebna druga strategija i doktrina osim one iz Gorskog vijenca. Međutim, usrećen i raznježen visokom nagradom, Mirko veli:

»Stihovi ne mogu biti pokriće za nevaljalstva koja činimo«, braneći tako Njegoša imenovavši genocid nevaljalstvom. U nastavku svog izlaganja Mirko okolišenjem objasni da bi Karadžić klao i bez Njegoša.

Nije bilo mjesto ni vrijeme pa da Mirko odgrne i onaj drugi tas vage, da pokaže i onu drugu stranu Njegoša. Radi se o prevelikim 'nevaljalstvima', urušila bi se vaga. Tema Gorskog vijenca je skupština glavara; jedina tačka dnevnog reda - genocid nad muslimanskim stanovništvom. Vuk Mićunović traži da se sa pokoljem krene odmah, ali oprezni vladika Danilo zna da bi ih turska vlast kaznila. Jer, on je »na brdu«, a »ko na brdu ak' i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom«. Kukavičluk, ili junaštvo Vladike? Za Njegoša – mudrost.

Mirko zna da Njegoš u Gorskom vijencu glorificira kukavički zločin, jer je pouzdano sredstvo za izvršenje genocida. Jasan primjer neljudskog činjenja, koje se prikazuje kao junaštvo, vidljiv je iz sljedećeg segmenta tog famoznog spjeva: zavoljeli su se Ruža Kasanova i Mujo Alić. Ta ljubav je bila zabranjena i malo ko je vjerovao da je istina:

TOMAŠ MARTINOVIĆ

Evo ima više no godina
Otka' nešto među sobom glave;
Ali ko bi moga pomisliti
Da će uzet Srpkinja Turčina?


Ruža i Mujo se odluče pobjeći, ali onda stupa na vidjelo „junaštvo“ njegoševsko:

TOMAŠ MARTINOVIĆ

Ema kad čuh e ode u Turke,
Već kud kamo ne bi razmicanja,
No za njima u potoč pođosmo;
Na Simunji stigosmo svatove
Te ubismo obadva Alića,
A kroz Turke nesrećnu nevjestu.


O kakvoj slobodi govori Mirko? O kakvom moralu? O kakvoj solidarnosti? Zar nije zločin nad zločinima ubiti dvoje mladih, koji su se pak zavoljeli, koji su preko prepreka pokušali na krilima ljubavi?
Neće se naći ni mjesto ni vrijeme da neki 'normalni' Mirko kaže: ljudi, sporni spjev povucimo iz školskih programa, neka postane domaća literatura onima koji to žele; ne opterećujmo mlade naraštaje prevaziđenim stvarima.
Mi se nećemo zabavljati time. Možda pokoljenja iza nas.