Samir HADŽALIĆ: Nakon kratkog razgovora sa neobičnim mladićem, odlučno strmim sokacima spuštamo se prema Šehidskom mezarju, na kojem su svoj vječni rahmet pronašli travnički šehidi. Kao sto su stajali poredani na braniku domovine, sada u saffu stoje poredani njihovi bijeli šehidski nišani. "Pusta mladost" zauvijek zaustavljena u koraku i snu. Sedamnaest, devetnaest, dvadeset i četiri… prekinuta ljeta. Škrtim novembarskim suncem obasijani bijeli nišani kriju imena i godine. Dok osjećam da će mi se prsa raspuknuti a iz grla oteti nekakav neartikulirani krik, učim fatihu tražeći sabur. Kako je lijepa ta riječ sabur u ovom trenutku. Koliko je samo tisućljetne filozofije u toj jednoj riječi.

Nakon veoma uspješnog koncerta sa sarajevskom filharmonijom, nezaboravnih susreta i novih iskustava, napuštamo Sarajevo sada već sigurni da ćemo ponovno posjetiti ovaj magični grad. Sarajevo ostaje iza nas u mirnom novembarskom nedjeljnom jutru.
Nakon samo sat vremena vožnje stižemo u živopisne predjele centralne Bosne i kao na filmskoj vrpci nižu se pred nama sela i gradovi. Puni smo utisaka koji jednostavno naviru kao lavina.
Poput Ludvika Kube, Bašeskije, Džumhura i inih znanih i neznanih putopisaca, historičara i umjetnika iznova otkrivamo jednu novu Bosnu, mističnu u svoj svojoj raznolikosti. Bosnu, o čijoj su ljepoti još od velikog Getea i njegovog prijevoda Hasanaginice, pričali i pisali između ostalih i čuvena braća Grimm, tvorci najljepših bajki.
Bosna i Hercegovina je na jedan osoben način oduvijek bila bajka za sebe. Na vječitoj vjetrometini između istoka i zapada. Na putu karavana, skrivena u planinama, okružena netaknutom prirodom i ljepotom opjevanom u skoro svakoj poznatijoj pjesmi. Nije slučajno da je upravo sevdah kao unikatna muzička forma nastao u takvom okruženju. Na vječitom križanju različitih kulturnih utjecaja. Snagom muzike stoljećima su narodi na ovim prostorima bili povezani gotovo u jednu cjelinu.
Da li će tako i ostati? Da li će univerzalne ljudske vrijednosti opstati u današnjoj surovoj stvarnosti zemlje koja još uvijek pokušava pronaći barem “malo svjetla na kraju tunela”?
Dok slikovito analiziramo ritmiku, harmonije i značenja pojedinih sevdalinki i sve to povezujemo sa svakodnevicom Bosne, stižemo u čudesni vezirski grad Travnik. Grad koji nikada niti jednog putnika namjernika nije ostavio ravnodušnim. Upravo tu u Travniku, na jednom tako malom prostoru u jednom svojevrsnom mikrokosmosu, pronalazimo toliko toga značajnog iz duge povijesti Bosne. Odakle početi? Nemamo nikakav plan. A niti smo ga željeli praviti. Bilo bi suviše patetično kvariti cjelokupnu bosansku idilu nekakvim planovima. Prepustili smo se jednostavno Božijoj volji da nam bude vodič.I nismo pogriješli.

Nakon kratkog predaha i kahve u čuvenoj "Lutvinoj kahvi" našu pažnju i poglede privlače bedemi Starog grada Travnika. Utvrđenje nazvano u narodu Kaštel ili Stari grad nastalo je u 15 stoljeću u vrijeme velikih previranja unutar srednjevjekovne Bosne. Veoma strmim i uskim ulicama za samo nekoliko minuta stižemo na sami ulaz Kaštela. Na žalost ubrzo otkrivamo da je jedina foto kamera s kojom raspolažemo u kvaru. Onako "na slijepo" pravimo samo jedan snimak nemogavši se oteti gorkom, osjećaju da se tako nešto naprosto dešava. Šta uraditi sad, da se nekako sačuva za uspomenu sva ta ljepota Travnika? Pa tek smo počeli sa razgledanjem grada! Odlučujem se u trenutku. Nazad u auto pa u čaršiju u potragu za nekakvim alternativnim rješenjem, možda pronađemo jedan od onih instant - jednokratnih foto aparta?
Dok sjedamo u auto prilazi nam mladić sa osmjehom i pitanjem: "Šta ima u Zagrebu ?", povezujući Zagreb sa registarskim oznakama na našem iznajmljenom vozilu. Odgovaram mu ljubazno da ne znam jer nismo iz Zagreba. Na sljedeće njegovo pitanje odgovaram da sam porijeklom iz Prijedora. Odjednom mladić malo zastade i u njegovom glasu osjetih lagahnu promjenu. "Da nije bilo tvojih Prijedorčana ni ja sada ne bih bio ovdje” – izgovori mladić.
U trenu kao da vrijeme stade. Vratih se u surovu realnost 90-tih prošlog stoljeća. Vratih se u vrijeme najvećeg prijedorskog horora, golgote, ubistava, logora. U tom općem kaosu, Prijedorčani koji su uspjeli živi stići do slobodne travničke teritorije, priključili su se Armiji BiH, i stali u odbranu grada koji im je pružio utočište. Na stotine njih položilo je svoje živote tu na samom izvoru iskonske težnje o slobodnoj i neovisnoj bosanskoj državi, postavši šehidi braneći i čast grada iz kojeg su prognani. Grad koji je pred očima cjelokupne svjetske javnosti doživio najveći genocid nad nesrpskim stanovništvom u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Grad koji ponovo, iznova ubijaju sramnim minimalnim sudskim presudama zločincima, pljačkašima i ubojicama. Tu se i ovom momentu pred očima javnosti nastavlja "tiho etničko čišćenje" kako upakovano nazivaju genocid.

U momentu zaboravljamo kameru koja ne radi, Andrićevu rodnu kuću, i čudesne sahat kule okupane u poslijepodnevnom novembarskom "zubatom suncu", konake, restorane, kahve...
Nakon kratkog razgovora sa neobičnim mladićem, odlučno strmim sokacima spuštamo se prema Šehidskom mezarju, na kojem su svoj vječni rahmet pronašli travnički šehidi.
Kao sto su stajali poredani na braniku domovine, sada u saffu stoje poredani njihovi bijeli šehidski nišani. "Pusta mladost" zauvijek zaustavljena u koraku i snu. Sedamnaest, devetnaest, dvadeset i četiri… prekinuta ljeta. Škrtim novembarskim suncem obasijani bijeli nišani kriju imena i godine. Dok osjećam da će mi se prsa raspuknuti a iz grla oteti nekakav neartikulirani krik, učim fatihu tražeći sabur. Kako je lijepa ta riječ sabur u ovom trenutku. Koliko je samo tisućljetne filozofije u toj jednoj riječi.
Ovdje u veličanstvenom miru šehidskog mezarja dolazim iznova do spoznaje kako se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno pa niti ova posjeta mezarju. Sve je povezano iako se uvijek ne čini baš tako. Pronalazim neki čudni davno potisnuti mir u sebi, koji me na volšeban način motivira. U trenutku shvatam da smo Božijom rukom dovedeni ovdje na ovo mjesto u ovo vrijeme. Ovdje se ne završava život, ovdje život počinje. Ovi nas šehidski mezari obavezuju. Kad tamo negdje u iseljeništvu često i rado govorimo o patriotizmu i “radu u zajednici” pomislimo li barem na tren, da li smo mi to izdali naše šehide? Da li smo uradili dovoljno da se nastavi put kojim su oni koračali i na kojem su dali ono najvrijednije - sopstveni život? Možemo li pronaći pokidane niti među nama, ili je za to prekasno? Možemo li konačno evouilirati i postati bolji no što jesmo?

U razmišljanjima i tihom razgovoru, u nastojanju da ne remetimo savršenu tišinu šehidskog mezarja, dočekujemo prvi sumrak. On je stigao praćen paperjastom sumaglicom. Pomislih, kako je u svoj ovoj ljepoti nepoznatom umjetniku lako bilo pronaći nadahnuce. ”Haj što li mi se Travnik zamaglio”…? Poznata sevdalinka sama nam govori kako se ta neobična nepatvorena ljepota Bosne, prosto sama nudi da se o njoj pjeva, slika ili piše.

Naše putovanje nastavljamo bez fotosnimaka sa početka priče. Tako je i bolje. Ono što smo doživjeli i osjetili u Travniku ne moze zabilježiti niti jedna kamera.

Putovanje nastavljamo na dijelu BiH u kojoj nema njenih zastava. Ali o tome u sljedećem kazivanju.
Do tada ostanite sa nama, sabur i svako dobro.