Prof. dr. Ferid MUHIĆ

U vremenima tuge sjetimo se radosti, u vremenima bolesti sjetimo se zdravlja, u trenucima kada svjedočimo nečiju smrt sjetimo se života. A onda kažemo ono „Eto što je život“. A dotle kao da nemamo ni zdravlja, ni radosti, ni života. Živimo po nekom rutinskom ritmu, po nekoj navici.
Činjenica da danas treba da govorimo o jedinstvu - i to vjerskom i nacionalnom jedinstvu kod Bošnjaka - već time jasno pokazuje da jedinstva ima malo. Jer kad god onoga dobroga ima malo, tek tada ga se sjetimo.
Prije svega želim da izrazim veliku zahvalnost na povjerenju koje mi je ukazano od Islamske zajednice od gospodina efendije Zukorlića, zatim da se zahvalim svima vama prisutnima. Da kažem da je ovo za mene velika privilegija i radost, ali i velika odgovornost.
Vi ste čuli u početku kako je najavljeno da ćete čuti i vidjeti znanja i iskustva koja bih ja trebao podijeliti sa vama. Nije tema ni za pokazivanje mnogo znanja niti za pokazivanje mnogo iskustva. Tema je mnogo ozbiljnija od one mrvice znanja koja se za pedeset godina skupila. Postoje druge prilike za to. Ovdje ja osjećam da je danas trenutak da porazgovaramo, da podijelimo nešto mnogo važnije, da se suočimo sa nečim što je upravo naša tema danas. Šta je sa jedinstvom nas Bošnjaka, i vjerskim i nacionalnim, ovdje, u ovom gradu, u ovom regionu, na Balkanu, u Evropi, svijetu... Šta je sa nama i našim jedinstvom. Govoriti o tome neće pomoći ni znanje ni iskustvo. Mislim da treba zarezati dublje.

Razmišljanje, brige i nadanja
Treba da podijelim, kako sam nanijetio, danas sa vama nešto što je važnije nego akademsko predavanje. Da podijelim sa vama moje brige, moja razmišljanja i moja nadanja, i to ovim redosljedom.
Dakle, brige bi se odnosile na situaciju koja je, kako rekoh, dosta nepovoljna u odnosu na jedinstvo Bošnjaka i vjersko i nacionalno. Po oba ova šava kao da se rašiva naša dolama. Kao da i u vjerskom i u nacionalnom smislu bošnjačko jedinstvo popušta. Pucaju konci. Da li su to oni bili loše sašiveni, ili je pritisak prevelik?
Zatim bih podijelio moja razmišljanja šta je to dovelo do toga i zašto je to jedinstvo počelo da se rašiva. I već dugo i odavno se rašiva. Hoću da uđemo u tu temu, da je osjetimo. Jer ne znam ni bolji prostor ni mjesto od ovoga. Ne znam gdje bi Bošnjaci mogli bolje pogledati sami sebi u oči i zamisliti se šta je to što se njima događa, nego što smo večeras, Bogu hvala, ovdje svi zajedno. Jer ovdje, čini mi se, da leži i onaj treći sloj: Nada. Jer ima spremnosti i volje.

Drugi dan manifestacije: „Dani jedinstva Islamske zajednice“ Drugog dana obilježavanja manifestacije „Dani jedinstva Islamske zajednice“ u Velikoj sali Mešihata upriličeno je predavanje na temu „Vjersko i nacionalno jedinstvo Bošnjaka – značaj, perspektive i izazovi“ eminentnog predavača prof. dr. Ferida Muhića. Velika sala Mešihata i ovog drugog dana Manifestacije bila je prepuna. Na početku skupa ašere je proučio novopazarski imam Haris ef. Hadžić, nakon čega je muftija beogradsko-novosadski Rešad ef. Plojović kazao par riječi o spomenutoj manifestaciji. Muftija je, nakon upućenih selama prisutnima i izražene dobrodošlice predavaču, govorio o razvojnom trnovitom putu koji je rukovodstvo Islamske zajednice prebrodilo u proteklom periodu, te je između ostalog kazao: „Sinoć je Glavni muftija Muamer ef. Zukorlić otvorio izložbu dokumentarnih fotografija na kojima je prikazan razvoj Islamske zajednice, tj. koje je sve periode i iskušenja prošla Islamska zajednica dok su se smenjivali različiti režimi vlasti na ovim prostorima. Tako na ovim fotografijama možete vidjeti džamije i objekte koji su nekada postojali a kojih, na žalost, danas nema. Isto tako možete vidjeti džamije i objekte koji ranije nisu postojali ali danas postoje. Može se vidjeti koja je to cijena koju su muslimani na ovim prostorima, a sa njima i rukovodstvo Islamske zajednice, morali platiti da bi imalu kakvu-takvu autonomnost u odnosu na vlast i da bi imali vjersko jedinstvo.“ Nakon uvodne riječi muftije beogradsko-novosadskog predavača je najavio i predstavio mir. Mustafa ef. Fetić, direktor „Gazi Isa-beg“ medrese u Novom Pazaru. Nakon predavanja profesora Muhića, prisutnima se obratio Glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer ef. Zukorlić koji nije krio oduševljenje i zahvalnost profesoru Muhiću zbog održanog predavanja. „Rijetki su trenuci kada možete slušati predavanje Ferida Muhića. Rijetke su zajednice koje među sobom imaju čovjeka kao što je Ferid Muhić. Ponosim se što imam priliku poznavati ovog čovjeka. Mislim da je posebno važno što imamo priliku da nam govori neko ko nije stalno ovdje sa nama. Jer onaj koji nije u onom istom loncu, često stvari vidi jako bolje, a savjeti, poruke i pouke dobijaju na značaju i težini. Ovo svoje izlaganje završit ću jednim pitanje, a hajdemo zajedno tražiti odgovore, a to je: DA LI NESLOBODNI NARODI IMAJU PRAVO NA JEDINSTVO?“ – kazao je Glavni muftija u svom obraćanju. Govorom Glavnog muftije završen je skup. Manifestacija „Dani jedinstva Islamske zajednice“ se nastavlja sjutra u Prijepolju u hotelu Mileševa, a u subotu, također u Velikoj sali Mešihata priređuje se prijem. Družite se sa nama do kraja ove manifestacije. Pripremio: Salahudin FETIĆ Islamskazajednica.org

Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo
Zašto posebno zahvaljuem na ovom pozivu? Mada znam da je i ovdje situacija sa jedinstvom i vjerskim i nacionalnim kod Bošnjaka takva kava je. Vi znate još bolje od mene. A nije povoljna. Mislim da je izvanredna ideja i sjajan dokaz želje da se postigne to jedinstvo, da se vrati, da se sačuva. Upravo i ovakva tribina i ovakva tema. Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo. I ko god poziva na taj razgovor, svi moraju da odgovore, ako im je do jedinstva. Ja sam samom srećom i voljom Božijom stigao danas ovdje.
Moglo je da se desi iz nekih drugih razloga da se ne dođe. I bilo bi mi stvarno žao. Jer želim da razgovaram sa vama i toliko se radujem ovom susretu. Ja vam večeras ne nudim tribinu na kojoj ću pokazivati znanje.
Ja večeras od vas očekujem ne da gledate u neki izlog na kojem ću ja izložiti moje knjige i moja znanja, već da uđemo u onu kovačnicu gdje se kuje ono vrelo željezo. Da osjetite taj miris i vrelinu i da vidite kako u meni nastaje misao oko ovih briga. I cijelim putem sam razmišljao o tome kako je sjajno što je ova tema baš sada ovako formulisana i stavljena pred sve nas.
Ja se nadam de će ta tema biti tema koja će se postepeno kao oni koncentrični krugovi kad padne makar i cvjetić u vodu, vidno početi da se šire i da će stići do svake Bošnjačke zajednice u enklavama, u dijaspori. I da ćemo se svi pitati tako ozbiljno i jasno kroz brige, razmišljanja i nadanja o tome šta je sa našim jedinstvom.
Dakle prvo kakvo je, onda šta je dovelo do toga a onda šta uraditi da se to jedinstvo vrati, jer da je ugroženo već odavno to je jasno. Ali i da nije puklo do kraja i to je jasno. Samo za ilustraciju oko onih briga. Jedinstvo u vjerskom i nacionalnom pogledu. Kasnije ću doći na temu da ova dva pojma neću toliko razlikovati. Posebno kada su Bošnjaci u pitanju. Vidjet ćemo šta islam znači za nacionalni identitet Bošnjaka. Ali za sad, poštujući naslov i osnovnu recepciju ostat ću na tome.

Kao da je velika mahana biti musliman za Bošnjaka
Da pogledamo ovaj region u nacionalnom pogledu u Bosni, Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. U Makedoniji od petnaest hiljada Bošnjaka, u vrh glave, imate pet političkih partija. Govori li to o jedinstvu ili o nejedistvu? Pri tom i Islamska zajednica u Makedoniji, takva kakva jeste, ima takva previranja da su u par navrata potezani i kalašnjikovi. Pogledajte situaciju u Bosni. Stalni napadi na Islamsku zajednicu, na nake od njenih čelnika. I to ne samo sa pozicije nebošnjaka, nego i samih Bošnjaka. Pogledajte Bosnu koja je podijeljena na onaj tzv. sekularni i onaj tzv. fundamentalistički dio. Koliko se Bošnjaci unutar sebe duboko sukobljavaju oko centralnih pojmova. Kao da je velika mahana ili nedostatak biti musliman za Bošnjake. Ja nigdje nisam čuo ni kod jednog naroda na ovim prostorima koji su dugo bili u jednom sistemu koji nije forsirao religiju, blago rečeno, da se toliko upire prstom u nekoga i da se govori „šta mi se pravi da je vjernik, znam ga nikad nije ni postio ni klanjao.“ To ja ne čujem ni među Srbima ni među Hrvatima. Ne čujem kako oni sebi prebacuju govoreći za nekoga da je postao takav vjernik kad nikada nije bio vjernik. Samo kod nas kao da je postati dobar grijeh, kao da je bolje bilo ostati izvan istine. To je nešto što ne samo da na prvi pogled nije shvatljivo, već nešto što alarmira i plaši. Kako se to desilo da mi, onima koji su se vratili, u neku ruku, svome identitetu i istini ustvari njima najviše prebacujemo?
Kako to da je to toliko rašireno da se podsmjehuju sa regionima u Bosni ljudi iz regiona, iz slojeva, u stratifikacijskom smislu, bošnjačkog naroda samo zato što su zaostali fundamentalisti? Toga nemate među Srbima, Hrvatima niti među Makedoncima. Naprotiv, sprega religije sa državom je upadljiva. U tom smislu kod nas jeste nešto duboko i snažno ugrozilo naše jedinstvo. I ja se čudim kako se potpuno nismo pocijepali po tim šavovima, nego se još držimo. Ovdje je, imam osjećaj, jedno od onih mjesta na kojima ako Bog da nikada neće popucati ni konac, a kamoli šavovi.
Ali, sada da pređemo na ovaj drugi dio uz napomenu da je stanje svugdje tako.

Bježanje od jedinstva
Ovdje u Sandžaku je stanje tako, u Crnoj Gori je stanje tako. Imate čak i oko idnetiteta pitanja jesmo li Crnogorci, jesmo li Crnogorci muslimani, a jesmo li Bošnjaci, otkud mi Bošnjaci kad smo Crnogorci. Dakle ta pocijepanost je toliko upadljiva da ona više ne zavisi ni od okolnosti, ni od regiona, ni od one pozadine. Jer smo uglavnom, osim u Bosni, kolektivitet koji nije brojčano dominantan. Pogledajte, ista stvar je i sa Bošnjacima u dijaspori. Par bošnjačkih organizacija su se dovele na taj nivo da više međusobno ne komuniciraju a preko interneta se tako javno optužuju da je to nevjerovatno. Dakle, tema je urgentna, strateški presudna, od značajne važnosti. I zaista moramo razumjeti šta se to zapravo događa sa nama već tako dugo da se mi bojimo jedinstvenosti. Mi iz nje bježimo.
Bošnjaci su bili jedinstveni samo u onom kratkom vremenu zaista borbe za opstanak '92., '93., '94., '95. I kao da su odahnuli dušom kada je prestala da visi ona Damoklova oštrica nad njihovom glavom. I kada su malo odahnuli da se odmore odmah okrenu uzajamnoj kavzi. Kao da su jedva čekali da se pokrve jedni s' drugima.

Narod kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje
Pogledajte po novinama kako se napadaju od Sarajeva pa do svugdje. I to je nešto što zaista zabrinjava. Jer, ako mi imamo osnovu u ovom svijetu izvan Allaha dž.š., naravno sve je Njegovo, ali ovo što je nama dato, onda je to u našem identitetu, nama kao Bošnjacima ali i svakom narodu. Jer svaki narod je prolazio kroz vjeru kada nije ni imao državu, ali je opstajao narod. Država odlazi i dolazi. Narod kada jednom ode više se nikad ne vraća. Isto tako kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje. Čak ni prepolovljeni hljeb više nikada ne možete sastaviti, koliko god dobar bio. A malo ko je tako dobar, pa makar i bio Bošnjak. Ne može se više sastaviti.

UBJEDLJIVA POCIJEPANOST: Ovdje u Sandžaku je stanje tako, u Crnoj Gori je stanje tako. Imate čak i oko identiteta pitanja jesmo li Crnogorci, jesmo li Crnogorci muslimani, a jesmo li Bošnjaci, otkud mi Bošnjaci kad smo Crnogorci. Dakle ta pocijepanost je toliko upadljiva da ona više ne zavisi ni od okolnosti, ni od regiona, ni od one pozadine. Jer smo uglavnom, osim u Bosni, kolektivitet koji nije brojčano dominantan. Pogledajte, ista stvar je i sa Bošnjacima u dijaspori. Par bošnjačkih organizacija su se dovele na taj nivo da više međusobno ne komuniciraju a preko interneta se tako javno optužuju da je to nevjeroavtno. Dakle, tema je urgentna, strateški presudna, od značajne važnosti. I zaista moramo razumjeti šta se to zapravo događa sa nama već tako dugo da se mi bojimo jedinstvenosti. Mi iz nje bježimo. Bošnjaci su bili jedinstveni samo u onom kratkom vremenu zaista borbe za opstanak '92., '93., '94., '95. I kao da su odahnuli dušom kada je prestala da visi ona Damoklova oštrica nad njihovom glavom. I kada su malo odahnuli da se odmore odmah okrenu uzajamnoj kavzi. Kao da su jedva čekali da se pokrve jedni s drugima. ***** NAROD KADA JEDNOM ODE VIŠE SE NE VRAĆA: Svaki narod je prolazio kroz vjeru kada nije ni imao državu, ali je opstajao narod. Država odlazi i dolazi. Narod kada jednom ode više se nikad ne vraća. Isto tako kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje. Čak ni prepolovljeni hljeb više nikada ne možete sastaviti, koliko god dobar bio. A malo ko je tako dobar, pa makar i bio Bošnjak. Ne može se više sastaviti. ***** ISLAMIZACIJA I VAKCINACIJA: Nigdje ni jednoj naciji se vjersko ne prebacuje kao da je ugrozilo njen identitet, samo Bošnjacima. I to se prebacuje islamizacija. Međutim pogledajte šta se zapravo desilo. Ja odbijam i termin islamizacija, jer to je kao neka akcija koju provodi država, kao vakcinacija. Islamizacija ne odgovara istini onoga što se događalo. Ljudi su prelazili u islam. Treba šehadet i trebaju svjedoci. Nije to akcija. Ja sam prije petnaest godina ponudio javno preko štampe i u jednoj knjizi izazov da mi neko dostavi jedan jedini dokumentovan argument u kojem će se vidjeti da su pod prisilom prelazili na islam. Do dan danas takav dokument ni meni niti bilo gdje nije objelodanjen. Jer je jasno da po islamu u vjeri nema prisile. I sada dolazimo upravo do toga. ***** BOŠNJACI NISU BILI NIKADA SRBI I HRVATI: Prvo i prvo, u odnosu na identitet Bošnjaci nisu nikada bili ni Srbi ni Hrvati, i to je jedan veliki falsifikat koji se sistematski širi. Oni nisu bili Srbi koji su prešli na islam, niti su bili Hrvati koji su prešli na islam. Bošnjaci žive u Bosni nekoliko hiljada godina prije dolaska prvih Slovena. To nije bilo pusto područje, već je bilo jedno od najnaseljenijih područja. Pogledajte sjajnu dvotomnu studiju Ibrahima Pašića koja govori o predslovenskim korijenima Bošnjaka. Pogledajte najnovija istraživanja DNK koja govore da ima više ilirskog elementa u samim Bošnjacima nego i u Albancima. Pogledajte rimske hronike koje govore o teškim borbama protiv lokalnog stanovništva u prvom vijeku ove naše ere, što je najmanje osam stotina godina prije dolaska Slovena.

Šta nas je to dovelo do ovoga?
Moguće je na prvi pogled reći - mi smo takvi. Samo bi da se svađamo uzajamno. Moguće je na prvi pogled zaključiti da smo skloni svađi, kavgi, da ne možemo jedni s drugima, posebno sa svojima i da nam je bolje sa drugima, sa tuđima. Al' ja hoću sada ovdje da pokažem da to nije tako.
Drugi, koji su jedinstveni, nisu po prirodi tako bolji od nas koji smo tako duboko po mnogim osnovima i u svim regionima praktično sukobljeni. To je zbog toga što iza svega ovoga stoji jedan sistem činjenica koji je u jednoj objektivnoj logici historijske argumentacije. Morate razumjeti šta se zapravo dogodilo i da se onda zaista čudimo kako smo uopšte opstali i ovoliko jedinstveni. I trebat će mnogo, mnogo toga još da razumijemo da bismo došli na ono što je u nama ustvari najbolje i da bi razumjeli kojom se to snagom ipak još držimo zajedno.

Tzv. Islamizacija
Najprije, da budem što precizniji, da vas uvedem u ono što se meni čini presudnim s obzirom na ovu temu. Po oba osnova, vjerskog i nacionalnog, mi smo doveli da nam se osporava nacionalni identitet. Nigdje ni jednoj naciji se vjersko ne prebacuje kao da je ugrozilo njen identitet samo Bošnjacima. I to se prebacuje islamizacija. Međutim, pogledajte šta se zapravo desilo. Ja odbijam i termin islamizacija, jer to je kao neka akcija koju provodi država, kao vakcinacija. Islamizacija ne odgovara istini onoga što se događalo. Ljudi su prelazili u islam. Treba šehadet i trebaju svjedoci. Nije to akcija.
Ja sam prije petnaest godina ponudio javno preko štampe i u jednoj knjizi izazov da mi neko dostavi jedan jedini dokumentovan argument u kojem će se vidjeti da su pod prisilom prelazili na islam. Do dan danas takav dokument ni meni niti bilo gdje nije objelodanjen. Jer je jasno da po islamu u vjeri nema prisile. I sada dolazimo upravo do toga.
Taj se period uglavnom vezuje za tursko ropstvo, kao što se kaže. Ali moramo ovdje biti načisto. Osmanlijska država ili carstvo da kažem, mada to je bila zajednica, je bila bazirana na temeljima islama. Pa je sultan bio i halifa ujedno bio i vjerski vođa. Šta to znači? Zapravo iz tog principa treba da izvedete sve ostalo kod Osmanlijskog carstva a ne obrnuto.
Dakle, to je bio najviši princip. Šta se desilo pod uticajem tog principa? Ono što neće nikako da nam predoče, čak nam i ne dozvoljavaju da se to izvede kao istina.
Ja lično smatram da osnovni razlog za sva krvoprolića u posljednjih 100 godina od '20 pa ovamo od Đilasovog slučaja, pokolja u Šahovićima pa nadalje, pa i prije toga, ali posebno od toga pa do danas mržnja je vezana za jedan veliki i apsolutno montiran falsifikat, da je postojala nekakva prisila da se pređe u islam i da su oni najhrabriji odoljeli a da su oni slabi i povodljivi popustili pa iznevjerili.
Prvo i prvo, u odnosu na identitet Bošnjaci nisu nikada bili ni Srbi ni Hrvati, i to je jedan veliki falsifikat koji se sistematski širi. Oni nisu bili Srbi koji su prešli na islam, niti su bili Hrvati koji su prešli na islam.
Bošnjaci žive u Bosni nekoliko hiljada godina prije dolaska prvih Slovena. To nije bilo pusto područje, već je bilo jedno od najnaseljenijih područja. Pogledajte sjajnu dvotomnu studiju Ibrahima Pašića koja govori od predslovenskim korijenima Bošnjaka. Pogledajte najnovija istraživanja DNK koja govore da ima više ilirskog elementa u samim Bošnjacima nego i u Albancima. Pogledajte rimske hronike koje govore o teškim borbama protiv lokalnog stanovništva u prvom vijeku ove naše ere, što je najmanje osam stotina godina prije dolaska Slovena. Pogledajte činjenicu da ne postoji nikakvo južnoslovensko pleme Bosanci, ni Bošnjaci. I da se iz Slovenskog jezika nikako ne može izvesti pojam i termin Bosna. Prema tome to je nakalemljeno.
Neko će reći „A jezik?“. Slušajte, tristo miliona u SAD-u govori engleski a nisu Englezi. Crnci, Kinezi, slovenski narodi, Talijani... svi oni govore engleski jezik, maternji im je engleski jezik, pa nisu Englezi.
To je dugoročni uticaj kulture koji se postepeno formirao pod ovim ili onim. Ali sada idemo na to stanovništvo. Nikada nije bio ni Srbin ni Hrvat - stvari stoje upravo obrnuto. To treba sa potpunom istinom razgovarati i otvoriti.
Najveći dio stanovništva Bosne je bio formulisan pod uticajem kako da kažem, dobijao je identitet pod uticajem religije. Pa su zapravo jedan dio tog stanovništva postali Srbi nakon pravoslavizacije, a jedan dio postal Hrvati nakon katolizacije. To su upravo istočna i zapadna strana, dok je središte tome najduže odoljelo, jer su pritisci odatle dolazili. Ali to nije bitno, to se ne smije prebacivati nikome. To nije minus, to nije plus, to je povijesna činjenica. S druge strane - to je potpuno suvereno pravo svakoga da se izjasni kako hoće. To nije osporavanje toga prava, već ukazivanje na činjenice.
I sada dolazimo do noga što sam spomenuo oko takozvane islamizacije, ono što se naziva turskim ropstvom kako se završilo poslije petsto godina. Kažem - naziva se a ne može biti ropstvo. Jer Turska je bila feudalna a ne robovlasnička država. Sve institucije su bile feudalne. Kad smo već kod ropstva, ropstvo je posljednje ukinuto u SAD 868. Oficijelno u nekim državama još traje. Poslije onih borbi abolicionista i onda građanskog rata.
Al’ to nije problem. Problem je zašto se dodaje nešto uz Islam što zapravo ne odgovara istini. Poslije 500 i nešto godina Islam je ostavio i najmanjim zajednicama i na Balkanu i svugdje, a ostanimo pri Balkanu. Ostavio ih je sa njihovim jezikom, hramovima i crkvama, onim koje je zatekao i onim koje su građene kroz to vrijeme. Samo da podsjetim - čak je i vaseljenski sabor svo vrijeme bio u samom Istambulu. Sjedište je tamo bilo pravoslavnog svijeta gdje je i danas kroz sve te godine. I onda pogledajte - dakle i najmanji koliktiviteti zadržali svoj jezik i svoje škole, svoje institucije i svoje običaje.
Pogledajte šta se desilo recimo pod uticajem drugih religija, od Artika do Antarktika, dakle od Aljaske do Patagonije na području koje je najduže na planeti 18 000 km kontinenta ne govori se više ni jedan jedini jezik koji je bio zateknut kad su došli osvajači. Govori se engleski, francuski, španski u najvećem dijelu srednje i južne Amerike i govori se u Brazilu portugalski. Poslije samo 200 godina nema više lokalnih jezika. Da ne govorimo o hramovima koji bi radili, o običajima. Do 1973. godine u SAD su bile zabranjene lokalne religije, preostalih Indijanaca koji su inače bili u rezervatima. Do 1973.
Prema tome - šta imate tu?! Imate činjenice koje pokazuju vrlo jasno da je ustvari razlika u državnom modelu, gdje je djelovanje na određenom terenu zapravo izvedena primarno ne iz političke nego iz religiozne konstitucije, ne iz instrumenta nego iz duha instrumenta, iz uma, koji taj instrument pokreće, tu ruku, taj štap ili bič. Pogledajte Indiju koja je poslije 170 godina engleske vladavine, sada preko milijardu stanovnika, službeni jezik je engleski. U Pakistanu i Bangladešu isto tako koji su nekada bili sastavni dio pa podijeljeni. Dakle, pogledajte sjevernu Afriku gdje su bili dugo Francuzi, govori se francuski jezik. A mi ovdje u Bosni u Bugarskoj, u Makedoniji na Kosovu poslije 500 godina još uvijek smo mogli živjeti ne znajući turski jezik.

Ko jeste a ko nije prelazio na islam?
Samo onaj detalj da ne zaboravite - zašto jedni nisu prelazili a drugi jesu prelazili, ključni detalj po meni na koji inače ne ukazuje ni jedna knjiga posebno ni školski udžbenici - jeste da su u Islam dobrovoljno prelazili ili dobrovoljno odbijali da pređu po mom mišljenju primarno na jednu ključnu posljedicu. Ta posljedica je bila idu li vam sinovi u vojsku.
Ako ste prihvatali Islam - idu, ako ste ostajali u drugoj vjeri, kojoj bilo jevrejska, koptska, pravoslavna, katolička, sinovi vam nisu išli u rat. A imperija je ratovala tako da je u jednom dužem period vojni rok bio 15 godina, onda još duži period 12 godina i najkraći period bio od 8 godina. Ako ste trebali da pošaljete zdravog i sposobnog sina na najmanje 8 godina u vojsku pri čemu se ginulo, a nije bilo ni pošte ni telegrafa, ni telefona, ničega. Ne znate hoće li on doć živ ili čekati vijest da je neko donese pa povjerovati ili ne povjerovati, a ginulo se mnogo, o tome ima mnogo podataka. Onda vidite da je hrabrost bila preći u Islam a da je suprotni osjećaj odlučivao ne preći.
Ali sada idemo na ono najvažnije. Upravo ta duhovnost je oblikovala samu dušu naroda, identitet, a ona je čak postigla jedan novi identitet na teritoriji Balkana. To nasljeđe islamsko više nego osmanlijsko islamsko nasljeđe stvorilo je jedan novi da kažem duhovni sloj, jednu novu duhovnu grupu. Vi se vrlo lahko razumijete sa muslimanom iz Bugarske ili iz Albanije sa Kosova ili iz Makedonije.

„Žrtve epigonstva“
Dakle, moja teza je da naše jedinstvo bošnjačko i vjersko i nacionalno, mora da razumije prvo kako je došlo do toga da se mi između sebe dijelimo. Jer je došlo do onoga kako ja nazivam “žrtva epigonstva”. Epigoni su bili oni koji su završili neuspješni rat svojih očeva iz grčke mitologije.
Sedam kraljeva nisu uspjeli da osvoje Tebu. Izginuli su svi osim jednoga koji je bio teško ranjen, stigao bar toliko kad su ga vratili kući da kaže sinovima kad porastu da uništite Tebu. I onda su sinovi odrasli i poslije 20 godina su napali i uništili grad Tebu. Ali od tada se oni zovu epigoni jer sa sjedne strane to je dobro jer završili su djelo svojih očeva, s druge strane to je loše - nemaju svoje djelo.
Na ovom svijetu imamo djelo i nekih drugih ali imamo i svoje djelo. Bošnjake su doveli u situaciju kroz mnogo posljednjih decenija da vode ne samo bitke izgubljene i da dobijaju svojih očeva nego sasvim drugih. I taj usud epigonstva je isto tako uticao na to. Ali ključna stvar zbog koje smo mi podijeljeni, jer neki koji su se priljubili uz jedne više ih osjećaju i onda sa njima dijele animozitete. Ima Bošnjaka koji se osjećaju Hrvatima. Peke, to je vaše pravo, ali sa tim dolazi sve ono drugo - njihov odnos prema Bošnjacima i prema Srbima. Ima Bošnjaka koji se osjećaju Srbima ili Crnogorcima i s tim dolazi opet ono što je karakteristično za njih Srbe ili Crnogorce. I mi se politički dijelimo. Idemo uz ovu ili onu partiju pri čemu zaboravljamo onaj najvažniji razlog - očuvati sopstveno jedinstvo. Taktički možete ili treba da idete u različite partije ali nikada sa spremnošću da ugrozite ono najvažnije, ono bez čega nema ni nas - sopstveno jedinstvo. Druga stvar koja je možda po važnosti prva, jeste ta da za identitet Bošnjaka islam nije predstavljao faktor ugrožavanja. Nego onaj definitivni, oblikujući. Pri tom hoću da vam kažem da ne mislim da ne može biti Bošnjak neko ko je ateista. To je jeftina doskočica. Kad neko kaže samo vjernik može biti Bošnjak jer takav faktor to slijedi. Ne slijedi. Pogledajte za trenutak i zamislite recimo Rusa ili Srbina potpuno bez uticaja pravoslavlja. Zamislite Hrvata ili Španca ili Talijana potpuno bez uticaja katoličanstva. I vidjet ćete da to nije ni zamislivo. Jer naravno da postoji Srbin i Rus koji su i ateisti i vjernici. Ali i onaj ateist je oblikovan u jednom spiritualnom kontekstu, u jednom kulturnom gestu ponašanju, odnosu prema svijetu koji je formulisan kao ona nevidljiva mreža duhovnosti koju je ispleo tamo pravoslavni kontekst.
Kod katoličanstva je ista situacija. Katolici ateisti - nije to protuvrječan termin. Ljudi koji su rođeni u katoličkoj sredini - Francuzi, Talijani, Španci oni apsolutno iako su ateisti njihov način gledanja na život, njihova fizionomija, ako hoćete boja njihovih obraza, kretnja, sve je to ustvari izvedeno iz konteksta koji je oblikovan primarno kroz katoličke institucije. Svugdje je prisutna ta prodornost duha za koga nema prepreka. To važi i za Islam.

Udar na temelje nacionalnog indentiteta
Dakle Bošnjak, i neka je ateist, jeste oblikovan duhovnošću i spiritualnošću islama. Islam nije ugrozio već precizirao i definisao nacionalni identitet Bošnjaka. I to se mora shavatiti. To nije bio denacionalizirajući faktor i da sva insistiranja na deislamizaciji Bošnjaka ne vode njihovom afirmisanju kao nacionalnom identitetu ili entiteta, nego upravo ukidanju. Jer se udara na sam temelj nacionalnog identiteta Bošnjaka. To je ta osnova, podloga duhovna, koja je proizašla iz islama. I u tom kontekstu je veoma značajno sagledati onda sve ono za što nema vremena za rekonstrukciju mnogih okolnosti i čak slobodno ću reći ne samo falsifikata nego i zavjera protiv bošnjačkog identiteta koji je negiran sistematski, od tih najbrutalnijih laži da smo nekada bili Srbi ili Hrvati, što je apsolutno historijska notorna laž i besmislica, do toga da recimo su nekada na tim teritorijama vladali ovi ili oni drugi narodi osim Bošnjaka. Nikad.
Međutim, glavna laž je u tome kontekstu da je Bošnjacima jedinstvo i identitet nacionalni doveden u pitanje kroz islamizaciju te da su oni time izgubili.
Hoću da ostavim neki trag u vama koliko smo mi djelimično i svojom krivnjom, jer možemo više učiniti, ali koliko smo sistematski bili na meti namjernih velikih ogromnih programa i projekata kojima je falsifikovana naša suština i naš identitet. Zbog toga govorimo posebno o perspektivama našeg jedinstva i nacionalnog, tema koja je apsolutno važna i bez koga nas nema. Dakle „sine qua non“ to je uslov bez kojeg nema, koji je nužan.

Perspektive
Šta o persektivama reći? Nakon što imamo na umu, moram to još jednom ponoviti, da jesmo u krizi, da jesmo podijeljeni svugdje, praktično i po vjerskom i po nacionalnom, da zato ima ozbiljnih razloga u samoj historiji sistematskim pritiscima kojima smo posebno izloženi posebno u ovim regionima i da se to naravno reperkuira kasnije i na tim društvima u SAD u Australiji, u djaspori generalno, ali da je naše saznanje presudno.
Mene boli duša kad se sjetim Meše Selimovića i našim krivicama. Nije mjesto osjećati se krivim zbog islama, nije istini blizu, nije čestito. To je strahovita zabluda koja rastužuje, ali to su nam nametnuli. Ono zbog čega se moramo osjećati najponosnijim, ono što je prosvjetilo i uobličilo dušu Bošnjaka. Ono što je njega zaista konačno suočilo sa njegovom razlikom od drugih i onim što je on zaista po sebi, dakle, vratilo ga sebi.

Islam je radost a ne sramota
Mi smo smatrali čak kroz takve velikane pera i duha kao neki žig sramote. To moramo izbrisati na svim nivoima od djeteta koje je tek progovorilo do starca i starice od 90 godina, stalno ih navraćati na to da se raduju, da je islam razlog radosti.
Dakle, naše jedinstvo po tom osnovu može li se time nekako vratiti. Da pređem na ono zadnje i to će biti iznenađujuće kratko. Nadam se da ćete mi oprostiti na ovaj prvi dio, a to nije ni pola onoga što sam vam htio večeras reći.

Gdje bi bila nada?
Gdje je naša krivica, tu bi bila i nada. Možemo mi to ispraviti. Ako ispravimo, onda ćemo biti dovoljno jaki da sa tom zalihom unutrašnje snage koju ćemo dobiti iz našeg uzajamnog razumijevanja odolimo mnogo većim pritiscima. Tih pritisaka ima. Oni nisu samo dio nekakve zavjere. To je normalno funkcionisanje u ovom svijetu. Imate situaciju u kojoj treba da ste sposobni da opstanete. Ali bit ćete sposobniji ako ste zajedno i ako znate da je onaj vjerski elemenat u vama ustvari ne nešto što vas je odvratilo od vas nego što vas je vratilo vama. I to je velika lekcija.

Kako oprostiti?
E šta sad uraditi? Ima jedna pričica „KAKO DA MU OPROSTIM?“. Eto, recimo kod nas u Sandžaku, u Novom Pazaru, neko vas ljuti i vi kažete „pa kad nije u pravu s pravom me ljuti“. Pa vi se naljutite - on vas je uvrijedio. Može biti prijatelj, može biti antipatija druga, može biti institucija.
Šta uraditi dalje? Umjesto da se naljutite, potražite opravdanje za njega u sebi. Mislim da je to veliki savjet za Bošnjake. Mislim da je to vještina koja će nama Bošnjacima mnogo pomoći. I mislim da je to vještina za koju smo mi sposobni ali smo je malo pozaboravili. Onda mu ne nađeš razlog i kažeš „dobro, možda je nervozan malo“, ako je to tvoj prijatelj. „Ali šta ako je nervozan?!“ onaj drugi glas u tebi kaže. “Zašto da mu oprostim, i ja sam nervozan” a onda opet da se pokuša, “pa dobro ali on je nervozniji i on je mlađi ili on je stariji”, sve i jedno i drugo može da se uzme kao otežavajuća okolnost za vas a olakšavajuća za njega. Ali i na to nemate dobar odgovor pa kažete „pa šta ako je mlađi ili stariji, opet nema pravo, baš ću da mu kažem, ne može on meni tako“, pa opet potražite, suzdržite se, pa nađite opet razlog, „možda mu se desilo nešto što ja ne znam“. Pa idi dalje i sve do 40 razloga stalno ih nalazi za njega da bi ga opravdao prije nego što ćeš se s njim posvađati. Pa kad i poslije 40 ne nađeš dovoljno dobar razlog, onda se okreni sebi i kaži “vidi, kakav sam ja čovjek: moj brat mi nudi 40 razloga, ja ne prihvatam ni jedan”. I prebacite to sebi a njemu oprostite.
Dakle, mislim da bi to bio savjet za sve nas. Moramo biti manje impulsivni, manje plahi, manje skloni svađi, posebno sa bliskima, nama Bošnjacima. Moramo pokušati da nađemo u sebi snage da tu impulsivnost kontrolišemo. Dakle, sebe da ograničimo da ne činimo nešto što bi njih naljutilo, a da kada oni nas ljute da im opraštamo. Kad bi to postala opšta praksa počelo bi se stvarno stvarati jedno ozbiljno jezgro našeg identiteta koje ustvari sebe počinje poštovati.

Temelji moraju ostati netaknuti
I druga vrlo ozbiljna stvar koja je sad naravno već institucionalna ona znači razumijevanje da su neke institucije apsolutno temelji našeg identiteta, i da se tu ne smije dozvoliti ni onaj jedan konac da se rašije. Ako Islam ima takav uticaj na naš ncionalni identitet da je zapravo već organski dio našeg integriteta, ne samo integrišući faktor, već faktor koji već ulazi u naš identitet, onda je to jedna od onih tema, možda prva, u kojoj se ne smije dozvoliti nikakav unutrašnji sukob. Tu moramo razumjeti da je sve to iznad svega što je privremeno a da služi za ono što je u nama vječno. Jer onaj koji se uzdržao od toga uzdržao se od sebičnosti.
Moramo razumjeti da i Bošnjaci kao i svi drugi danas su primarno izloženi opasnosti sebičnosti, iskušenju sebičnosti. Danas je vrijeme grabeža, pljački. Tome treba odoliti, jer vjerujte, niko ko je sebičan nije zadužio svoj narod i niko ko je bio sebičan nije opstao. Svaki narod je opstao zbog onih nesebičnih, zbog njihovog postojanja i zbog njihove nesebičnosti.
Ako sve ovo imamo na umu, mislim da sva ona realnost, razumije se, jeste tu politička, regionalna, međunarodna, lokalna, sve to dobija jedan unutrašnji kontekst, i što je najvažnije redosljed. Počinjemo razlikovati najvažnije koje mora ostati netaknuto od svega onoga ostalog što postepeno može da dobije ovu ili onu formu, jer moramo se i mi dozvoliti razlikovati.
Eto, to je ono što sam ostavio za ovaj završni dio. Moja nadanja su tu usredotočena, koncentrisana u uvjerenje da ćemo stići do 40 opravdanja za svakoga onoga među nama. To se odnosi na nas. Kome nismo do sada oprostili i da ćemo poslije toga moći reći 40 je ponudio, neću dalje da idem, oprostit ću mu ne tražeći dalje razloge i da ćemo iz toga shvatiti da ustvari na nesebičnosti počiva ovaj svijet, a sve drugo su stvar organizacije i sredstava.
Duša koja čini jedan narod je ta unutrašnja islamska ozarenost koja je kod Bošnjaka neugašena do danas i koja će ako Bog da zagorjeti novim sjajem.