Smail ŠPAGO: Kad nekad nešto pričaš nekome iz Mostara, prvo će te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kućni broj niko te neće ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas će te neko češće upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ. Jer tako je u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije oštećena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim naučnim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga.

Ljudski mozak je stvarno čudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu, koja može primiti više podataka i memorisati sve te primljene podatke, za vjeke vjekova. Ali baš sve. Ne postoji selekcija, ovo hoću upamtiti, ovo neću. Onda, kad ti štogod zatreba, samo klikneš na taj podatak i eto ga odmah u punoj veličini, ja pjesma, ja slika, ja kompletan film. Kad zatreba sjetiš se svega. Ponekad nije baš sve jasno i čisto, ali glavnina je tu. A bogami ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije, koji niti si htio niti želio, ali ti iskrsne pa se mučiš i boriš sa njim. I pitaš se, pa zašto mi je to baš sad trebalo pasti na pamet. A može tako neki podatak ležati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga začas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduše i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba mučiš se belajišeš, i naravno potraziš pomoć kod jarana, da li možda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti toga podatka, vaš podatak koji ste izbrisali, autiomatski oživi kao da ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nažalost nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija može kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a možda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnštajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladića. Iz njegove kompletne memorije valjalo bi izvaditi samo “suhi list” i “dugu loptu”, tu ne bi trebali gigabajti, samo megabajti, ali i to bi bilo dovoljno, i kad bi se ta memorija mogla prekopirati u memoriju nekog novog dečkića, fudbal bi bio neuništiv, a možda bi Rođeni mogli i do krova Evrope.

Čovjeka muče ponekad neki podaci iz njegove vlastite memorije. Tu su, ali nisu jasni, nisu čisti. Ma nije čovjeku interesantno ono čega se sjeti k‘o s nokta. Žulja ga ono što je nepotpuno, nedopunjeno ili nedovršeno. Možda je bilo takvo i kad je memorisano. Sa greškom. A dobro je, ako ti neko bar malo pripomogne. Naravno ukoliko imaš takvog. A opet najdraže ti je kad se nečega prisjetiš, a za šta uopšte nisi znao da ti je memorisano u memoriji.

Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od jučer, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju čovjek promostari vrlo često. Od toga niko ne može pobjeći.

Kad nekad nešto pričaš nekome iz Mostara, prvo će te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kućni broj niko te neće ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas će te neko češće upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ. Jer tako je u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije oštećena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim naučnim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga. Samo je stvar u tome, želi li se ona koristiti, ili se nadopunjuje nekim hibridima i falcifikatima, a kod nekih se uvalio neki zli, još neotkriveni virus, za koji još ne postoji neka efikasna antivirus zaštita.

Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od jučer, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju čovjek promostari vrlo često. Od toga niko ne može pobjeći.

Jednim klikom u memoriju, prošetati korzom šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih, stati ispred Hita, spustiti se niz Korzo izmedju devet i deset prijepodne. Napraviti jedan krug pješke , tamo do Tepe i do Starog Mosta. Promostariti se. Ovu relaciju najljepše je bilo proći izmedju devet i deset ujutro. Tada je većina preduzeća, usput, imala pauzu za doručak. Neko od devet do devet i po, a neko od devet i po do deset. Od Zuanića ulice kraj Hita, niz Korzo, preko Musale do Razvitka, pa Fejićevom do Tepe i do Starog grada, bilo je srce Mostara. A od devet do deset, čitav Mostar je bio na ulici, na doručku. Trebalo je samo proći ovom relacijom pa da vidiš svakoga, naravno ko je bio tu. Mogao je čovjek na ovu relaciju poći i sa Avenije i sa Balinovca, ali na Hit si morao udariti, pa niz Korzo. Od Hita do Razvitka, pa glavnom do Name i Fejićevom do Tepe, bio je trgovinski centar Mostara.

Pred Hitom je uvjek bilo puno naroda. Čekali su se autobusi, za Aveniju, Rodočki ili Ilićki, ili prigradski. Interesantno je da su svi gradski i prigradski autobusi prolazili kraj Hita, osim onih prema sjeveru. Tu se susrestalo u svako doba dana nekog poznatog. Stati sa nekim minutu, upitati za zdravlje, kako kući, pozdraviti i svak svojim poslom. Danas, ni Hita ni Razvitka, a ne postoji ni jedan procenat interesovanja da bi neko ilićkim autobusom išao u južnu industrijsku zonu, ili sa Rudnika kraj gimnazije u Rodoč. Ono zbog čega se tamo išlo, ne postoji više. Veza između zona stanovanja i industrijskih zona ne postoji više.
Apoteka. Ispred apoteke stajao je uvjek neko sa receptom u ruci. Iz Doma zdravlja, pravo u apoteku po lijek. Ako je stari poznati bolesnik, pitanje, kako je sad, a ako je neko novi, pitanje, šta je sad. Gripa. Ništa. Proči će. Ako uzimaš lijekove prođe za sedam dana, a ako ne uzimaš, prodje za heftu. Tako je to bilo, ali iz Doma zdravlja na Bulevaru ne ide se više u apoteku na Korzu.

Bristol. Dežurni podupirači izloga. Isto kao i pred apotekom i ispod Revije. Ako su ovi podupirači izloga tada imali razloga tu gubiti vrijeme, jer je ispred njih prolazio Mostar, danas nemaju toga razloga tu. Terasa ispred Bristola bila je popodnevna terasa, jer bi do podne upekao zvizdan. Zato se do podne sjedilo na terasi pred Neretvom. Hotel Neretva danas izgleda kao izbrušen zub na koji tek treba da dođe navlaka, a dok se ne stavi navlaka, zub zna i zaboliti. Tako je i sa Muzičkom školom.

Fejićeva je danas preuzela epitete koje je ranije imalo Korzo. Fejićeva, potrošački centar jednog dijala grada. Tu u jednom nesrazmjeru stoji zarađeno i potrošeno, odnosno nezarađeno i potrošeno.

Na Tepu bi opet došao i onaj ko ovdje nije imao posla. Da se vidi poznat, oko Tepe, da budeš viđen, da se kahveniše sa prijateljem. Stari grad tu počinje zvanično, a osjećao se već od Musale, a bogami i od Hita. Ali takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.

Nije grijeh, zatvoriti oči i dozvoliti sebi, da pođete tamo gdje hoćete, a kad ponovo otvorite oči, bićete bar za trenutak ponovo mlađi i srećnjii. Mostarenje kroz memoriju. To čovjeku često zašteka memoriju. Oznoji. Je li nešto ostalo zaboravljeno, je li išta preskočeno? Da nije neko, u tome virtualnom svijetu, jednim klikom odmostaren.

A često čovjek ne zna da li je to on stvarno, ili je sam sebi Avatar.