IN MEMORIAM
BILJANA KOVAČEVIĆ-VUČO
Autor: Sonja Biserko
Objavljeno: 20. Apr 2010. 21:04:27
Biljana Kovačević-Vučo je otišla greškom. Njen odlazak je paradigma današnje Srbije: njenog rasula i nehata. A, Biljana je bila među onima koji su se borili za drugačiju, odgovornu Srbiju. Na tom frontu sa Biljanom sam bila zajedno poslednjih dvadeset godina. Biljana je pripadala tom malobrojnom krugu koji je od početka osuđivao Miloševićevu ratnu politiku, krugu koji je tačno dijagnosticirao karakter tog rata. Zajedno smo u Helsinškom odboru pokrenuli izbjegličko pitanje, u nastojanju da Srbe izbjegle iz Hrvatske vratimo njihovim domovima. Uspjeli smo da pravo na povratak svih izbjeglica ugradimo i u Dejtonski sporazum. Bilo je to vrijeme - l995. godine kada je na hiljade unesrećenih ljudi, izbjeglica, opsjedalo našu kancelariju. Tada smo mi radili posao države koja je izbjeglice tretirala kao broj i kao materijal za ostvarivanje svojih etničkih ciljeva. Kasnije, Biljana je nastavila da djeluje u YUCOM, kao rukovodilac i osnivač te organizacije.

U trenutku smjene Miloševićevog režima 2000. godine, Biljana je ponovo bila na ulici, naivno vjerujući da će se Srbija izboriti sa zločinačkim nasljedjem. Nakon šoka izazvanog ubistvom premijera Zorana Đinđića, svi smo se ponovo našli na samom početku. Tada je počela Biljanina velika bitka za uspostavljanje evropskih standarda, za odbranu Đinđića i njegovog nasljeđa zastupanjem pred sudom Vladimira Bebe Popovića. Zbog toga je u medijima bila izložena nevidjenom linču i uvredama koji nisu prestajale godinama.

Posljednja stvar koje smo zajedno uradile je tužba protiv idejnog arhitekte nacionalnog projekta Dobrice Ćosića za govor mržnje protiv Albanaca. To je bio samo pokušaj da se skrene pažnja na suštinu problema, jer u Srbiji je na djelo revizija nedavne prošlosti i u tom smislu zataškavanje uloge djela elite oko Dobrice Ćosića.

Biljana je u tom uskom krugu aktivista ljudsakih prava bila omiljeni saborac, drug i prijatelj. Zračila je svojim šarmom, vedrinom i entuzijazmom za svaki posao koga se prihvatala. Motivisala je svoje saradnike i sve nas koji smo joj bili bliski. Lakoća sa kojom je podnosila napade i šikaniranje odslikavalo je čvrstinu njene vjere i integritet njene ličnosti. Sa istom vedrinom i hrabrošću nosila se i sa svojom bolešću. Njeni odlsaci na dijalizu pune tri godine iscrpljivali su je, ali nikada nije pokazala da je to opterećenje niti se to odražavalo na njen rad i način života. Putovala je svugdje gdje je dijaliza bila moguća. Najviše se radovala Lošinju, jer tamo je mogla da bude na moru i da dijeli radost sa svojim bliskim prijateljima Stašom, Linom...

Njen odlazak najviše će pogoditi njena dva sina Novaka i Srdju, ali i sve nas koji smo je voljeli. Nedostajaće nam njen duh, njen smjeh, njena veselost - njeno društvo. Bila je mila i draga osoba. Bilo je nemoguće ne voljeti je. (www.helsinki.org.rs)