Iz ratne sehare: Formiranje Prvog korpusa i odlaza u Žepu
ŠTA SANDŽAKLIJE IMAJU SA ŽEPOM
Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 08. Jun 2010. 03:06:32
Harun HODŽIĆ: Kada sam se vraćao prema bazi Fatiha na istom mjestu sretnem profesora i saopštim mu da ćemo i nas dvojica ići sa njim, što ga je jako obradovalo i zamolio me još da vidim ima li ko iz jedinice da je sa tog prostora da bi išao. U jedinici su nam se još pridružili Bećar, koji je radio kao portir u Medresi i ef. Šetkić, moj kolega. Tako je broj Gazinovaca na putu za Žepu narastao na pet. Ta vijest je neke iznenadila pitajući se za razloge posebno moje i Rušidove, jer šta Sandžaklije imaju sa Žepom?
Kako je agresija na RBiH odmicala jedinice Armije RBiH su se okrupnjavale i uvezivale tako je i donesena odluka o formiranju Korpusa širom slobodne teritorije. Umjesto dotadašnjeg Regionalnog štaba formiran je 1. Korpus ARBiH u čiji sastav su ušle sve jedinice u Sarajevu. Pojedinim Komandantima to nije išlo u prilog gubili su kontrolu, kakosu oni mislili, svojom teritorijom. Tako je počeo rasti pritisak na Komandu Korpusa, pa je počesto na referisanjima znalo dolaziti i do konfliktnih situacija i prijetnji.

Da bi komanda nesmetano funkcionisala trebalo je naći adekvatno obezbjeđenje, tako je angažovana tek formirana Vojna policija 1. K. no i to nije bilo dovoljno tako je odlukom Komandanta Mustafe Hajrulahovića Talijana zadatak obezbjeđenja Korpusa dobila jedinica “Fatih”. Takva odluka nam i nije išla baš u prilog i nije se slagala sa našom ambicioznošću da se krpimo sa četnicima, postojala je opasnost da dođe do sukoba sa nekom od naših jedinica. Ali zdatak je zadatak i krenulo se u njegovu realizaciju.

Za to vrijeme tekao je moj oporavak i ja sam samo ponekad išao u Korpus u Šenoinoj ulici da bi vidio kako kolege iz jedinice provode svoje vrijeme.

Tako jedan dan idući po čaršiji prema Medresi gdje su bile smještene izbjeglice sa Jarčedola na ulici kod Ferhadije susretoh mog omiljenog profesora iz medresantskih dana Halilovića. Selameći se sa njim na ulici u stalnoj žurbi, zbog straha od granata uspjeli smo razmijeniti nekoliko rečenica, rekao mi je da spremaju jednu ekipu za Žepu, jer je tih dana prema radio izvještajima iz Žepe bilo veoma dramatično, trebalo je nositi lijekove i protivoklopna sredstva. Ja sam to prihvatio ka znanju i došavši u Medresu sretnem Rušida i kažem mu šta mi je profesor kazao, na šta on kao iz topa kaže pa hajdemo zajedno sa njim. I tu je donesena odluka da se ja i Rušid pridružimo grupi profesora Halilovića.


Žepa ratnih dana
Kada sam se vraćao prema bazi Fatiha na istom mjestu sretnem profesora i saopštim mu da ćemo i nas dvojica ići sa njim, što ga je jako obradovalo i zamolio me još da vidim ima li ko iz jedinice da je sa tog prostora da bi išao. U jedinici su nam se još pridružili Bećar, koji je radio kao portir u Medresi i ef. Šetkić, moj kolega. Tako je broj Gazinovaca na putu za Žepu narastao na pet. Ta vijest je neke iznenadila pitajući se za razloge posebno moje i Rušidove, jer šta Sandžaklije imaju sa Žepom? Moj razlog je bio vrlo jednostavan volim svoj narod, ali volim i uzbuđenja, i smatrao sam da će ih na tom putu biti puno, što se se svakako i potvrdilo tačnim, i što mi se nije provodilo vrijeme obezbjeđujuci komandu Dok Rušidov razlog je bio također jedenostavan, da pokaže mještanima Jarčedola da se Bosna ne brani samo pred svojom kućom već na cijeloj njenoj teritoriji a posebno tamo na granicnim područijima odakle agresor nadire.

Tako su počele pripreme i jedna vrsta obuke za taj poduhvat, trebalo je prvo preći aerodromsku pistu, doći do Igmana, a potom do Grepka, i odatle konvojem koji su noćima išli do Goražda, pa onda ka Žepi, kako su nam saopćili negdje oko 150 km trebalo je preći pješice.

Ekipa okupljena oko prof. Halilovića brojala je oko 25 ljudi u glavnom mladih uz pokoji izuzetak kao sto je bio Šošo koji je imao preko 50 godina. Dobili smo i nova odijela (kombinezon) koja je neko u Sarajevu šio i to od nekog debelog štofa u smiješnim bojama, ali nama je to bilo zlatno, prvi puta smo zamijenili farmerice i trenerke, a umjesto patika dobili smo i čizme ko je su ostale iza JNA vojske u kasarnama. U rance koje smo spremili natrpali smo uz oskudni lični veš, puno lijekova i cigareta, jer je to bilo Žepljacima najpotrebnije a oružje i protuoklop smo trebali dobiti kada dođemo na Igman.

Sve je bilo spremno došli smo do Dobrinje odakle je trebalo noću preći pistu, kako je bilo u nastavku inša-Allah.