Bilo jednom na Balkanu
ČOVJEK IZ SANDŽAKA
Objavljeno: 19. Dec 2010. 08:12:43
«Nikad ne započinji borbu, ali je uvjek završi» - Clint Eastwood

Bilo je to u prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka. Đani se upisivao na Višu ekonomsko-komercijalnu školu u Brčkom. To je ujedno bilo i vrijeme Maspoka u Hrvatskoj i više raznih studentskih akcija i demonstracija u svijetu. Prije upisa na studije čitajući beogradske novine, koje je neko ostavio u lokalu u kojem je prethodno bio, iznervirao ga je jedan tekst. U tom članku su se u nekom kontekstu spominjali i narodi, a kod Muslimana je napisano malo početno slovo (naziv Bošnjak tada je još bio zabranjen), a što je inače bio čest slučaj u srpskoj štampi. Uz dodatno razočaranje što je klub za koji je navijao „Velež“ izgubio neposredno prije toga prvenstvo zbog slabije gol razlike, a ustvari zbog namještaljki ostalih klubova (OFK Beograd je prodao utakmicu na svom terenu, a da je igrao samo neriješeno „Velež“ bi bio prvak ). Sve je to uticalo na Đanijev bijes, tako da je kod ispunjavanja formulara prijave u rubrici nacionalnost napisao Musliman, stim što je veliko početno slovo „M“ napisao preko tri rubrike, tako da se moglo vidjeti čak iz daljine.
Kada je poslije nekoliko dana došao u Studentsku službu po indeks, šef te službe, koji se zvao Rifat, a poslije je čuo da je iz Sandžaka, pozvao ga je u susjednu kancelariju na razgovor. Već u njegovom naglasku odmah je primjetio da nije iz Bosne, a on mu je tada održao pravu bukvicu. Rekao je da na njihovoj višoj školi nikad nije bilo nacionalizma i da on neće trpjeti te pisane provokacije. Đani se pravdao: kod ispunjavanja formulara, da ga je neko gurnuo, da mu je poletjela olovka i da je tako došlo do tog slučaja. Rifat mu je rekao da ga ne zeza i da je to prvi i posljednji put što je napravio. Ovaj je rekao, da mu je jasno i da se to više neće ponoviti. Rifat je i dalje nastavio sa svojom lekcijom, da bi iznenada rekao „Doviđenja“ i čvrsto mu stisnuo ruku. Đani je izišao potpuno zbunjen, jer ga je prvo izgrdio, a onda mu pružio ruku.

Jednog dana je ušao u Studentsku službu, jer mu je trebao potpis profesora Ekonomske geografije, koji je dolazio iz Beograda. Već je bio otišao, a njegov potpis mu je bio potreban kako bi ovjerio semestar. U kancelariji je bio Rifat. Kada ga je vidio, pitao je što treba. Objasnio mu je svoj problem. Na to je ovaj rekao da mu da indeks i da dođe sutra po njega. Sutradan je došao, u indeksu je bio potpis profesora i mogao je ovjeriti semestar. Zahvalio mu se, a on je samo odmahnuo rukom.
U Brčkom Novom, gdje je bila viša škola i gdje je većina studenata sa strane i stanovala, bila je jedna kafana koja je radila cijelu noć. Zvala se „Roša“, imala je «živu» muziku i u njoj je uvjek bilo studenata. Jedne večeri, kad je Đani bio u društvu sa grupom studenata, njegov kolega se napio i razbio bocu čije su krhotine odletjele ispod stola za kojim su sjedjeli lokalni momci, inače poznati po nasilničkom ponašanju. Jedan od njih prišao je njihovom stolu i rekao da se gube iz lokala. Primjećujući da bi moglo svašta biti, Đani je pokušao kolege ubjediti da ga poslušaju, pogotovo što nisu bili na „svom terenu“. Oni su to odbili, a kako je već bilo kasno, on je ustao i otišao. Nije ni primjetio da su za njim izišla i dva momka koji su bili za susjednim stolom. Nisu mogli vidjeti ko je bacio bocu, a kad ih je opazio iza sebe, shvatio je da oni možda misle da je on to učinio. Doviknuli su mu da stane, a jedan od njih je izvadio nož «skakavac». Počeli su mu se približavati, a on je grozničavo gledao oko sebe, ne bi li primjetio nešto na ulici što bi mu moglo koristiti za odbranu. Tada je iza sebe čuo glas:
- Hajde dečki produžite svojim putem, a ti s nožem skloni ga, jer ću ti ga, inače, oteti i njime te isjeckati.

Pogledao je iza sebe i na svoje iznenađenje ugledao Rifata. Nikad mu poslije nije bilo jasno, da li je i on bio u kafani to veče i pratio cijelu situaciju, ili se jednostavno tu slučajno zatekao. Stao je ispred njega i onoga s nožem, ali tako da je mogao nadzirati i drugog. Skinuo je sa sebe jaknu i njome omotao lijevu ruku. Napadači su sa čuđenjem gledali u čovjeka, koji je par minuta prije, kao sjena, izišao iz mraka. Nekoliko trenutaka su nešto razmišljali, a onda su se pogledali i brzo udaljili. Đani se zahvalio Rifatu, a on mu je samo rekao da više ne ide na mjesta, kao što je kafana u kojoj je bio.

Nedugo nakon toga je diplomirao. Rifata više nije vidio prošlo je puno vremena od tada. Zaboravio je mnoge svoje kolege, djevojke sa kojima je hodao, mjesta na koja je izlazio. Ipak, jedno sjećanje je ostalo. Na čovjeka koji mu je, možda, spasio život. A sve je počelo od jednog preveliko napisanog slova.

Nije nikad mogao zaboraviti, već opisanu, scenu iz te noći, koja kao da je preslikana iz filmova Sergia Leonea. Samo u jednom drugačijem vremenskom ambijentu i sa stvarnim akterima. I svakako sa Rifatom, čovjekom iz Sandžaka, u glavnoj ulozi.

(Zapisano prema kazivanju prijatelja, jedne zimske večeri, na brodu za Anconu).
BIJELJINA FOREVER