Harun HODŽIĆ: Allah je uzeo Suada sebi kao šehida. Obećan mu je Džennet bez polaganja računa, najveća životna želja svih nas da na kraju svog života osjetimo slasti Dženneta. Njegova porodica danas vjerovatno i ne zna da je poginuo. Prije nekoliko mjeseci poginuo je kao šehid i njegov babo. Vidite, Kur’an za njih kaže da nisu mrtvi. Kako su oni živi? Pa, dok god bude života na ovoj zemlji i sjećanja na šehide i učenja dova za njihovu dušu, oni će itekako biti živi. Dok god budemo voljeli svoju zemlju kao što su je oni voljeli i nisu žalili svoje živote za nju dati, oni će biti živi. Dok god se bude učio Kur’an i ajet koji govori o šehidima, oni će biti živi. Bit će živi kada budu na sudnjem danu imali pravo zagovora (šefaata) za svoje najbliže da ih uvedu u Džennet.

LIJEČENJE OD PROMRZLINA: Kako sam se osjećao? Svako ko bi rekao da mu je svejedno lagao bi. Nije bilo svejedno, no u riječima doktora isticala se jedna rečenica: “Ako Bog bude dao lijeka”. Ponadao sam se da će Allah dati lijeka.

U meuđvremenu drugovi iz „Fatiha“ su bili pozvali u jedinicu doktora Šaćira Ćerimovića, rahmet mu plemenitoj duši, čiji je sin Samir bio naš saborac. On nas je gledao i liječio zaista kao svoje sinove.

Dr. Ćerimović je prije svega bio gromada od čovjeka. Poslije Drugog svjetskog rata osuđen je od bivšeg režima kao „Mladi musliman“. Kada je izašao iz zatvora, posvetio se poslu liječnika i bio jedan od najboljih dijagnostičara u bivšoj Jugoslaviji. Koga bi on svojim mubarek prstićima pregledao i dao dijagnozu taj nije morao ići na aparate.

Tako smo mi brzo došli do baze „Fatiha“ i onako odmah pred doktora, ispričali mu za strahove dr. Gavrankapetanovića. Na njegovom licu navukla se neka sjena ali zabrinutost nije pokazivao, samo bi svojim tihim glasom kazao, da vidimo, dušo draga, Allah odlučuje šta će biti a ne mi doktori. Kada je završio pregled rekao je da se ne sjekiram, još nije opasno. Da li je želio samo da mi vrati nadu? Nekako mi bi lakše i prihvatio sam šta god Bog bude dao neka bude. Upitao je: “Da li neko zna za doktoricu Nerminu Ćorović?” Rekao sam kao iz topa: „Pa, znam je ja, prije neki dan sam bio u posjetu Muteveliji u Vojnoj bolnici i ona ga liječi. Teško je ranjen. Čak mi je Mutevelija i predložio, ako bude bilo problema sa nogama, da se njoj obratimo“.
Tako smo došli do doktorice Nermine Ćorović, koja je vrlo brzo došla i nekom kineskom terapijiom razvlačenja vena uspjela prije svega uz Božiju pomoć vratiti krv u moje noge.

Mirovao sam nekoliko dana. Dr. Šaćir mi je dao neke lijekove za cirkulaciju “Redergin”, kojih sam popio tonu, čini mi se. Hvala Bogu brzo sam se oporavio. Nisam imao problema sa kretanjem, no nije bilo baš bez posljedica. Smrzavanje je uticalo da površinski sloj kože na stopalima. Mogao sam na platu vrelu staviti nogu a bol nisam osjećao. Dugo poslije toga pri dužem pješačenju, u tvrdim vojničkim čizmama, popucala bi koža ispod prstiju i čizme bi se nerijetko napunile krvi. No, sve to u poređenju sa amputacijom je mala šala.

Hvala Allahu dž. š., doktorima Šaćiru, Nermini i Ismetu, ja danas hodam, trčim, igram lopte, kao svi ostali zdravi ljudi.
Nastavio sam aktivnosti Komandanta bataljona u „Fatihu“ ali nije to išlo onako kako sam ja zamislio. Idejni tvorci jedinice su je željeli samo kao paravan, da je imaju pred sobom da bi kazali evo i mi imamo Muslimansku brigadu. Često se nama pripisivala nesposobnost kako nismo u stanju okupiti ljude, a i iz susjedne jedinice „Sultan Fatih“ dolazili su neki signali koji su upućivali na to da ni oni ne žele borbenu jedinicu koja će ići sa linije na liniju izvoditi akcije, već su počeli tražiti angažman na nekoj od sarajevskih linija. Tako se došlo i do Dobrinje. Dobili smo zonu u kojoj ćemo držati liniju.

Ja to nisam mogao prihvatiti. Suprotstavio sam se na referisanjima u Komandi brigade, iznio činjenično stanje da je ovo farsa, da nam se ne daju popuniti a nikome ovi borci nisu zaslužili da budu ikebane. Tako sam vrlo brzo bio smijenjen sa dužnosti Komandanta bataljona, a na moje mjesto imenovan Adem, zvani Dedo. Ja sam se još nekoliko dana zadržao u „Fatihu“, i da ne bih bio smetnja Dedu i ostalim u „Fatihu“ otišao ponovo preko piste na Igman. I to nekako tačno u vrijeme kada su razmijenjeni poginuli u operaciji Koverat na Jahorini. Tijela su bila izložena u kasarni u Čelebićima i trebalo je otići na identifikaciju. Tako sam se sa svojim saborcima iz „Crnih Labudova“ uputio ka Čelebićima. Ono što sam vidio na samom ulazu u jedan od hangara ostavilo me bez daha.

DŽENAZA ŠEHIDIMA: Na betonskom podu hangara poredana u nekoliko redova tijela više od pedeset šehida. Allahu moj dragi, kakav je to osjećaj! Do juče bili puni energije, života, planova, snova o boljem životu, danas tu predamnom. Teško je bilo kojeg po izgledu prepoznati. Bili su ukopani na teritoriji pod četničkom ukopacijom, ko zna kako, više od četrdeset dana. Treba ih identificrati.

Krenuli smo od šehida do šehida. Uz nas ljudi iz komisije za traženje nestalih. Prvi put ću susresti Amora Mašovića, koji će kasnije obilježiti javni život Bosne i Hercegovine upravo po traženju nestalih. Ima nekih i iz suda, policije i doktori. Treba svakog pojedinačno pregledati opisati, kako izgleda, od kojih rana je podlegao.

Došao sam do tijela koje me podsjetilo na mog Jasmina, koji mi je nosio municiju i koji je pored mene izdahnuo. Uzdah težak, bolan. Kažem: “Mislim da je ovo Jasmin”. Doktor upita: “Po čemu zaključuješ?” Pa jedino po uniformi. Naša je, „Crnih Labudova“, crni kombinezon. Mislim da nema puno rana na sebi, snajper ga je pogodio“. Doktor se naginje, svlačimo tijelo i zaista, samo jedna rana ulazana u predjelu vrata (kičmene moždine) i nema izlazne. Ja kažem: “Siguran sam da je on, pored mene je poginuo”.

Druga dva tijela braće Čatak teško je bilo identificirati, osim po uniformi i obući tj. čizmama. Jedan od njih je očito izmrcvaljen, čitav gornji dio tijela i glave je izlomljenih kostiju. Bože, kakve su ih ovo zvjeri, ma kakve zvijeri, one to ne rade, kakav nesoj ljudskog otpada ovo može uraditi?

Kad sam došao do tijela Suada Kojića, rekao sam: „Ovo je Suad“. „Pa on nema odijelo koje imaju ostali Labudovi“, kaže doktor. „Upravo to, doktore, nije imao kombinezon, imao je dvodjelno maskirno odijelo“. Ali vidi čuda, jedini se mogao po licu prepoznati. Čini mi se da ni tada nije skidao svoj blaženi osmijeh sa svog lica. Kako sam ranije opisao, Suad se gonio sa pragom koja ga je očito pogodila u predjelu zatioka. I zaista pola lobanje sa zadnje strane nije bilo. A lice kao da je živo.
Ve la tekuulu limen juktelu fii sebilillahi emvat, bel ahjau ve lakin la tesurun.
'I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su”! Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate'.

Tijela su identifikovana i preuzeta, prebačena do džamije u Pazariću i dalje organiziran ispraćaj do Zenice za braću Čatak i Jasmina, a Suada je trebalo ukopati u Šehidskom mezarju u Pazariću pored džamije. S obzirom da Suad tu nije imao ama baš nikog da ga isprati kao rodbina, mi iz jedinice smo se potrudili da organizujemo dženazu dostojnu jednom hrabrom i mladom čovjeku, koji je zadužio sve nas polažući svoj plemeniti život, odlazeći svome Gospodaru da uživa u Džennetu, inšallah.

Dženaza je bila organizirana u petak poslije džume namaza. Kako je džamija bila puna svijeta svi su prišli da klanjaju dženazu.

Dženazu namaz sam lično predvodio kao imam i kao prijatelj rahmetli Suada. Zatim sam ga i u mezar spustio sa još dvojicom saboraca. Po završetku u obraćanju kazao sam:

“Draga braćo, Allah je uzeo Suada sebi kao šehida. Obećan mu je Džennet bez polaganja računa, najveća životna želja svih nas da na kraju svog života osjetimo slasti Dženneta. Njegova porodica danas vjerovatno i ne zna da je poginuo. Prije nekoliko mjeseci poginuo je kao šehid i njegov babo. Vidite, Kur’an za njih kaže da nisu mrtvi. Kako su oni živi? Pa, dok god bude života na ovoj zemlji i sjećanja na šehide i učenja dova za njihovu dušu, oni će itekako biti živi. Dok god budemo voljeli svoju zemlju kao što su je oni voljeli i nisu žalili svoje živote za nju dati, oni će biti živi. Dok god se bude učio Kur’an i ajet koji govori o šehidima, oni će biti živi. Bit će živi kada budu na sudnjem danu imali pravo zagovora (šefaata) za svoje najbliže da ih uvedu u Džennet. Molim te, o Bože, da i ja budem u njihovom zagovaranju“.