Hutba sa minbera džamije "Kralj Fahd"
DEVETNAEST GODINA OD POČETKA ORUŽANE AGRESIJE I GENOCIDA U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI
Autor: Nezim Halilović Muderris
Objavljeno: 01. Apr 2011. 14:04:19
Nezim Halilović Muderris: Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama...
Danas 27. rebiu-l-ahira 1432. god. po H., 1. aprila 2011. godine, hutbu sam naslovio sa Devetnaest godina od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Za spomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što se za pet dana, 6. aprila, navršava devetnaest godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i kasnijim potomcima, pa i nama samima...

Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
...وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّىَ يَرُدُّوكُمْ عَن دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُواْ...

...Oni će se neprestano boriti protiv, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli...
Ova kur'anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur'anske istine iskuse u vlastitim životima i iz toga se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao "nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili" - razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je "ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda". U cilju stvaranja "Velike Srbije" izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i "događanja naroda".

Srpske genocidne horde

Bijeljina


Sarajevo
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA, jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih, te izdajničkih srpskih snaga iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja Bošnjaka.

Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze s islamom i muslimanima. I uživali su u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda - a jadni li su narodi i pojedinci koji na zločinu gradiše vlastitu slavu!?!

Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama... Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je "udariti na čast žene muslimanke" teže i od samog ubistva. Toga su zločinci bili svjesni, te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje...

U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz oružja - što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.

Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, od 1992. do 1995. godine, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru, a dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva počinili zločin nad onima koji su za njih poturice, balije ili Muslimani - Bošnjaci.

Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da "čuje i vidi" "gluha i ćorava" Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice, toalet papir i slično. Mojim hrabrim Žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč-paketi sa svinjetinom...

Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. Prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom i kada je ta ista Evropa inovirala štikle, kako bi prljavim evropskim ulicama mogli da se koliko-toliko normalno kreću, u vrijeme kada su tragali za najboljim mirisima, kojima su željeli neutralisati smrad koji se zbog nekupanja mjesecima i godinama širio, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini su bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta, biblioteke. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona, i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.

Rezultati srpsko-crnogorske genocidne agresije: Genocidna tvorevina leži na kostima nevino ubijenih Bošnjaka

A u toj istoj "civiliziranoj i demokratskoj" Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih biti, jer se, navodno, ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu...

U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika Srpska, u čemu međunarodna zajednica ima velike zasluge.
Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo milost koljača!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena! Pomozi ugroženim muslimanima, ma gdje bili i podari im skoru pobjedu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Uputi našu djecu i potomke, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!