Primjer za gornji naslov dao je hrvatski predsjednik Ivo Josipović U razgovoru za britansku agenciju Reuters, ovog deklariranog agnostika koji ne propušta ni jednu crkvenu manifestaciju, zabrinjavaju Bošnjaci iz susjedne zemlje. Po njemu ovaj narod samo prati što se dešava u Libiji i Sjevernoj Africi, da bi se mogao u pravom trenutku «vjerski radikalizirati». Ne brine ga što praktično ispod svog prozora može vidjeti nezadovoljnu masu naroda koja svakodnevno protestira protiv aktuelne vlasti. Hrvatska je postala zemlja sirotinje i ogromnog broja nezaposlenih, i zbog toga je bolje baciti lopticu u susjedno dvorište, te bar donekle skrenuti pozornost sa domaćih neprilika. Možda je mislio da sa ovakvim svojim izjavama može promjenti imidž, kada je još u predizbornim danima dobio nadimak u indijanskom stilu «Kuhana noga» zbog svoje bezličnosti i nedostatka bilo kakve karizme.

Teško da je u tome uspio, jedino je mogao obradovati svoje prijatelje Borisa Tadića i Milorada Dodika. Zanimljivo bi bilo pročitati, što hrvatski mediji pišu o ovome. Zato prenosim u skraćenom obliku tekst uglednog hrvatskog novinara Borisa Pavelića u riječkom dnevniku «Novi list» pod naslovom «Koji je vaš problem predsjedniče?»:

«Hrvatska je zabrinuta razvojem događaja u Libiji i Sjevernoj Africi zbog njihova mogućeg utjecaja na radikalne muslimane u susjednoj Bosni, izjavio je u utorak hrvatski predsjednik. Prva je to rečenica prekjučerašnjeg izvještaja agencije Reuters iz Dubrovnika.

Autor ne precizira je li Josipović to kazao odgovarajući na sugestivno pitanje, ili je samoinicijativno objasnio vlastiti stav. Ali kako god bilo, izjava je potcjenjivačka prema Bošnjacima, nehajna prema zabrinjavajućim nesuglasicama u BiH, ali i, vjerojatno, odaje nerazumijevanje događaja na južnim obalama Sredozemnog mora. Jer, ako je nešto štetno kada se iz Hrvatske govori o Bosni, štetno je Bošnjake sumnjičiti za vjersku radikalizaciju, ma koliko se to sumnjičenje prikrivalo zabrinutošću zbog preostalih ratnih mudžahedina, i navodnim razumijevanjem građanske naravi "lokalnog muslimanskog stanovništva".

Neobično je da tako neodmjereno govori čovjek koji se poklonio u Ahmićima. No vara se predsjednik ako misli kako njegov naklon može biti dovoljan alibi da sada krene klizati starim tuđmanovsko-huntingtonovskim granicama svjetova. Istina o Bošnjacima, naime, posve je drukčija, a u Hrvatskoj se o njoj nadmeno, ružno i nepravedno šuti. Nitko u Hrvatskoj nema snage priznati da su Bošnjaci nacija s najvećom traumom u Europi od Drugoga svjetskog rata. Pretrpjeli su genocid i agresiju s dvije strane. U ratu u BiH, poginulo je dvostruko više Bošnjaka nego Srba i Hrvata zajedno. Istodobno, postrojbe Armije BiH počinile su najmanje zločina. I usprkos tome – ili baš zbog toga – do dana današnjega Bošnjaci nisu postali ništa veći vjerski fundamentalisti od onih koji su ih napali, i s istoka, i sa zapada. Da je to Josipović javno priznao, dobio bi možda pravo prozboriti i o strahu od radikalnog islama. Samo, nikako ne u kontekstu pobuna u sjevernoj Africi – pa ne čine li se to zasad listom svjetovne, građanske, demokratske pobune? Nagađati da baš one mogu ojačati radikalizam u Bosni zvuči iznenađujuće stereotipno, nepromišljeno i nepošteno.

OK, i što je predsjednik kazao? "Mogu razumjeti strahove Bošnjaka, loša povijesna iskustva svih triju naroda. Ali, vrijeme je da jedni drugima počnemo vjerovati". Pa kako će nam susjedi vjerovati ako ih sumnjičimo za vjerski radikalizam, baš mi, koji smo s krunicom oko vrata ratovali protiv njih? Bi li sad Bakir Izetbegović trebao uzvratiti zahtjevom za rušenjem križa nad Mostarom? Josipovićev intervju Reutersu ozbiljna je pogreška. Uz ove sumnje na bošnjački račun, oni odaju istu onu konfuziju, zbunjenost i pomanjkanje koncentracije koju je predsjednik pokazao u razgovoru s književnicom Ivanom Simić Bodrožić, pitajući je na početku: "I, recite, koji je vaš problem?". Došlo je, čini se, vrijeme da netko isto to priupita i predsjednika Republike».