VOLJETI BOGA ZNAČI VOLJETI SIROMAHE
Autor: Ibrahim Čikić
Objavljeno: 24. Aug 2011. 08:08:18
Ibrahim ČIKIĆ: Kur'an siromaštvo i imetak smatra iskušenjima. Zato, nečije siromaštvo doista može biti posljedica njegovih loših postupaka i ophođenja. U nizu faktora i uzroka koji vode siromaštvu zna biti i loš postupak i ophođenje prema siromašnima, a posebno u vremenu kada smo bili u stanju i prilici pomoci slabima. Kauzalitet?! Sve što se u svijetu zbiva, u ostalom, dešava se smisleno, s razlogom i po Božijoj mudrosti. Ništa se ne može desiti bez Božijeg znanja i učešća. Sudbina svih stvorenja u Njegovim je rukama. On upravlja svime, od neba do Zemlje... (As-Sedžda, 5)
Ljepote ramazanskih blagdana, praznina stomaka i žeđ daju bistrinu misli i tjeraju na razmišljanje, o siromašnima. Misao leti na Abu Zerra r.a. najplemenitijeg ashaba posljednjeg Allahovog poslanika, najponosnijeg siromaha u povijesti ljudskog roda! Usamljenika na ovom svijetu, Berzahu i Sudnjem Danu, kako ga poslanik Muhammed a.s. u hadisu nazva i opisa. Čovjeka kojem je Uzvišeni Bog obećao Džennet, još za njegova života! Opčinjen ljepotama Abu Zerrove plemenite ličnosti naumpade mi hadis-qudsi, o Miradžu, kada Uzvišeni Allah reče: „O Ahmede, Božanska ljubav jeste upravo ljubav prema siromašnima i druženju s njima.“ Onda Poslanik upita: „A ko su siromašni?“, pa mu bi rečeno: „Oni koji su zadovoljni i s malim, strpljivi u neimaštini i zahvalni na blagodati. Oni nikada ne lažu, ne srde se na svoga Gospodara, ne žaloste se zbog onog što izgube i zahvalni su na onom što dobiju. O Ahmede, voljeti Mene znači voljeti siromahe. Stoga, druži se sa siromašnima i kloni se drugovanja sa imućnima, jer siromasi su prijatelji Moji.“

Po meni foto robot plemenitog Abu Zerera. Zato razmišljam ovako: biti siromah ni u kom slučaju ne znači da je u pitanju neka krivica ili da se radi o Božijoj kazni. Naprotiv, mnogo je razloga za siromaštvo. Bolest, splet raznih vanjskih faktora, prirodna dešavanja kao što su poplave, zemljotresi, suše, vatrene stihije... znaju biti uzroci nečijeg siromaštva. Nije mi namjera da se ovom prilikom bavim vanjskim faktorima i prirodnim dešavanjima koja utiču na siromaštvo. Ovom prilikom želimo govoriti isključivo o ljubavi prema siromašnima.

U citiranom hadisu imamo svojstva onih koje bi trebali voljeti i sa kime bi se trebali družiti. Zato je obaveza vjernika da mora biti informisan i dobro upoznat sa stvarima koje se tiču ovog i onog svijeta. Vjernik mora biti svjestan činjenice i istine da posjedovanje ogromnog bogastva ili stanje siromaštva nemaju nikakve veze sa odnosom Boga prema nekoj osobi, te da bogastvo i siromaštvo ne znače Božiju ljubav ili prokletstvo. Kako imetak, tako i siromaštvo su samo prolazna iskušenja koja traju određeno vrijeme. Zato blago se onome koji takva stanja iskoristi kao sredstvo približavanja Uzvišenom Bogu.

Neznalice, oni koji nisu upućeni u vjeru i nauk Božijih poslanika, misle da je neimaština neka vrsta Božije kazne. Takvi su nam predstavljeni i u Kur'anu: A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: „Gospodar moj me je napustio!“ (Al Fedžr, 16) A ako steknu kakvu blagodat, takvi misle da ih Bog nagrađuje jer ih naročito voli: Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: „Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!“ (Al Fedžr, 15)

Dakle, Kur'an siromaštvo i imetak smatra iskušenjima. Zato, nečije siromaštvo doista može biti posljedica njegovih loših postupaka i ophođenja. U nizu faktora i uzroka koji vode siromaštvu zna biti i loš postupak i ophođenje prema siromašnima, a posebno u vremenu kada smo bili u stanju i prilici pomoci slabima. Kauzalitet?! Sve što se u svijetu zbiva, u ostalom, dešava se smisleno, s razlogom i po Božijoj mudrosti. Ništa se ne može desiti bez Božijeg znanja i učešća. Sudbina svih stvorenja u Njegovim je rukama. On upravlja svime, od neba do Zemlje... (As-Sedžda, 5)


Donirajte za izgladnjelu djecu Somalije
Istina je da mi ne znamo zašto Bog nekoga učini siromašnim, a nekog imućnim, zašto čini da je neko izložen bolesti ili drugim teškoćama, dok neko drugi uživa u blagodatima. Ali ono u šta moramo biti sigurni jeste činjenica da, posjedovanje imetka ne znači dragost Bogu, niti je siromaštvo znak Božije srdžbe na nekoga. U jednoj predaji od hazreti Alija, mir neka je na nj, se kaže: “Nesreće i nedaće su kazna za nasilnika, iskušenje za vjernika, za Božije poslanike znak visokog stupnja, a za evlije su kirameti.“ Jedini pravi kriteri Božije bliskoti jesu čovjekova djela. Ispravan čovjek, vjernik, pa još elhamdulillah ako je imućan i pomaže druge ljude istinski je čovjek blizak Bogu. Siromašan vjernik koji ispoljava strpljivost, ne žali se na svoje stanje, ne laže, zadovoljan je sudbinom i stanjima u kojima se nađe, sasvim je sigurno ispravan čovjek, drag Bogu.

Uzvišeni Allah želi da čovjek dosegne krajnost svog duhovnog razvoja. Da bi postigao takvu duhovnu razinu čovjek se mora izdići iz blata materijalizma do stanja kada će mu biti sasvim svejedno da li posjeduje ili ne nešto od materijalnih dobara. Naravno, to nije ni malo lahko postići. Za početak nastojimo makar da ne budemo previše žalosni zbog najmanjeg materijalnog gubitka, budimo svjesni da je sve stvoreno, pa i mi sami i da je sve ionako prolazno. Vremenom ćemo izgraditi sebe tako da nas gubici materijalnih dobara neće žalostiti, a ni posjedovanje materijalnog dobra neće nas posebno radovati. U protivnom ljubav prema materijalnim dobrima biće nam sasvim siguran zrak da smo srce vezali za prolazno, a to je dokaz krajnje niskosti duše.

Zato siromasi koji su duhom slobodni od robavanja ovom svijetu jesu ljudi koje Bog voli, a voljeti njih znači voljeti Boga! To su siromasi koje krase vrline o kojima nam citirani hadis govori. Zato Uzvišeni Allah naređuje poslaniku a.s. da se druži sa takvima da bude u njihovoj blizini, da ukoliko se nadje na skupu gdje su prisutni siromah i imućnik, siromaha posjedne pored sebe.

Ovdje se nameće sasvim logično pitanje, zbog čega Bog traži toliku ljubav prema siromšnim? Zar svakodnevno nismo u prilici vidjeti među siromašnima loše i nedolične ljude, baš kao i što među imućnima ima dobrih i plemenitih ljudi? Odgovor na ovo pitanje nalazimo u citiranom hadisu u kojem nas Uzvišeni Bog upućuje na odlike siromaha kojima treba ukazati ljubav, tako da ukoliko se te odlike nadju kod nekog imućnog čovjeka sasvim sigurno znači da ljubav prema tom čovjeku znači i ljubav prema Bogu.

Bogat (imućan) čovjek koji imetak troši na Božijem putu, a za dobrobit ljudi zahvalan bogu na onome što mu je podareno, ne oholi se svojim imetkom, ne žalosti se zbog gubitka, sasvim je sigurno da i on spada u skupinu koju smo dužni voljeti. Uostalom, i među Božijim poslanicima mir neka je na sve njih, i evlijama bilo je onih koji su bili izuzetno imućni, ali ne i srcem vezani za svoj imetak. Zato i nismo dužni voljeti svakog siromaha i izbjegavati svakog imućnog čovjeka. Mjerilo da li je neko čovjek kojeg smo obavezni voljeti jeste da li on posjeduje svojstva siromaha nabrojana u hadisu. To što uzvišeni Bog je upravo siromahe naveo kao one koje smo dužni voljeti, jeste zato što su imućnici najčešće oholi ljudi, odani zlu i opačani, zaljubljeni u svoj imetak pa su se zato i udaljili od Boga. Zar u Kur'anu nije rečeno: Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce...(Al-Hadid, 23)?

Imajući u vidu kur'ansku istinu da su mnogi imućni ljudi skloni razvratu i samoljublju, možemo reci da među dobrim i čestitim ljudima većinu predstavljaju siromasi. Zato Uzvišeni Bog i naređuje da volimo siromahe, izuzev onih među njima koji su nevjernici i razvratnici. Zato je ljubav prema siromašnima uvijek čista, iskrena, prema čovjeku, za rad Boga! Ljubav prema imućnom čovjeku čak i kada je on izuzetnog karaktera i najljepših vrlina, može biti uzrokom da se u našem srcu javi makar malo želje da se na neki način okoristimo njegovim imetkom i ugledom. Zaista čovjek mora biti izuzetno moralno i duhovno jak da pri susretu s imućnim vjernikom u njemu vidi samo svog brata u vjeri, da apsolutno zanemari činjenicu da je imućan, da ga zavoli isključivo u ime Boga. Moramo biti svjesni da Uzvišeni Bog ne prihvata ljubav koja nije čista i iskrena. Zato je siromaha puno lakše voljeti, iskreno i bez ikakvih primjesa ličnog interesa. Od njih nema nekih ovodunjalučkih koristi i interesa. Zato je ljubav prema siromašnima uvijek iskrena, U Ime Boga! Tek kada tako izgradimo sebe i na takav način počnemo voljeti ljude oko sebe, možemo reći da voleći čovjeka ustvari volimo Uzvišenog Boga. Iskoristimo ramazanske pouke i bajramske blagdane kako bi se inš-Allah našli u blizini plemenitog Abu Zerra r.a.