Dva dokumnetrana filma o BiH sablaznila Skandinaviju
ISTINA NA LOTU
Autor: Nedžad Latić
Objavljeno: 24. Sep 2011. 10:09:33
Nedžad LATIĆ: Nedavna izjava Borisa Tadića kako ne voli političare koji vole ratne zločince, a koja se odnosi na Jadranku Kosor, koja je pozdravila dvojicu hrvatskih generala koji su u Haagu osuđeni kao ratni zločinci, mogla bise odnositi i na Karla Bilta. Jer on je poznat kao prijatelj Biljane Plavšić, čim je zalaganjem, kako je ustvrdio i bivši ministra unutranjih poslova u Švedskoj, pomilovana od strane Švedske vlade i ranije puštena na slobodu.
Da su novinari istraživali zbog čega kasne istrage o ratnim zločinima nad Bošnjacima u Prozoru, odnosno Rami, ustanovili bi da se glavni počinitelji gnusnih zlodjela nedodirljivi te da se procesuira mali broj niže rangiranih bojovnika HVO-a. Jedan od razloga da je Pravda ometena da dođe Prozor je i taj što se podmićuju svjedoci. Čaršijom kruži priča da je jedan čovojek bio očevidac silovanja svoje sestre od strane bojovnika HVO-a, a da je ovih dana promjenio iskaz i zanijekao zločin. To je, navodno, učinio za 15 000 KM. On se brani kako je novac dobio na lotu.
Mnogo je primjera kako se sve dezavuira pravda i istina o ratnim zločinima u BiH. Jednako kako se javno apelira kako je najbolje da “sami govorimo o svojim zločinima i zločincima”, misli se na narode, tako se tajno vodi kampanja gušenja istine, uništeavnaj dokaza i potkupljivanja svjedoka.

Konsternirani Bošnjaci u Skandinaviji

Uporedo sa tim na svjetskoj pozornici Bošnjaci su govorili i svjedočili sami o sebi. Tako je drugi kanal švedske televizije je u vrlo popularnoj emisji “Dokument izvana” prikazao dva dokumentarna filma norveške produkcije koji, po mišljenju većine bošnjačkog stanovništva u Švedskoj, najgrublji način revidiraju noviju historiju Bosne i Hercegovine. Prvi film je emitiran 28.08. pod naslovom „Staden som offrades“ (Grad koji je žrtvovan), a drugi je objavljen 04.09, pod naslovom „Spåren från Sarajevo“ (Trag iz Sarajeva). Sadržaj filmova, smatraju bošnjački građani u Sakndinaviji, dio su, do sada neviđene, propagande usmjerene protiv ugleda Bosne i Hercegovine od njene nezavisnosti do danas. Oni po svom karakteru prevazilaze one iz vremena agresije, pravljene u Beogradu za račun Miloševićevog režima. Događaji koji su predmet ovih „gebelovskih dokumentaraca“ vezuju se za period 1992-95.
Ukratko: prvi film, „Grad koji je žrtvovan“ od početka do kraja, obiluje lažnim podacima o onome što se desilo u i oko Srebrenice, u periodu 92-95. godine i predstavlja novo sipanje soli na još nezarasle rane srebreničkim žrtvama. Film počinje izjavom Hakije Meholjića da je „...Klinton nudio predsjedniku Aliji Izetbegoviću da Srbi uđu u Srebrenicu, pobiju 5000 muslimana i da će oni intervenisati zračim snagama na srpske položaje...“, a završava izjavom Mirsada Fazlića – Fazle (glavnog aktera ovog filma koji je predstavljen kao novinar i istraživač) „...On nas je sve ukopao (sahranio). Naš bivši predsjednik Alija Izetbegović nosi odgovornost za ono što se dogodilo u Srebrenici...“ Za stradanje Srebreničana film direktno okrivljuje (daleko brojniju i oružjem opremljeniju) bosansku armiju u Srebrenici na čijem čelu je bio Naser Orić koja je navodno pravila česte upade i ubijala srpske civile u selima oko Srebrenice, a upad Mladićevih srpskih snaga (koji su brojili 40 vojnika i 2 tenka) u grad opravdava kao osvetu i odgovor na muslimanske provokacije. Ratku Mladiću je posvećen zapažen prostor gdje je prikazan kao oficir visokog morala koji poštuje načela rata i ženevsku konvenciju. Na kraju, osnovna poruka filma je da je za genocid u Srebrenici odgovorno političko i vojno rukovodstvo BiH koje je cijelo vrijeme nudilo razmjenu teritorija i tako izdalo grad.

Nakon objavljivanja ovog morbidnog dokumentarca uslijedile su brze i oštre reakcije Bosanskohercegovčkih državljana, kulturnih i javnih radnika i svih bh organizacija (11) u Švedskoj. Bilo je i manje okupljanje ispred zgrade švedske televizije u Malmeu i Štokholmu. Ove reakcije skoro da nisu imale nikakvog efekta. Švedska televizija je uprkos ovim protestima reprizirala prvi film (01.09) i unatoč brojnim apelima da odustane od najavljenog drugog filma emitirala je reprizu i drugog filma.

Drugi film pod nazivom „Trag iz Sarajeva“ po svojoj bizarnosti i crnoj propagandi nadilazi i ostavlja u sjeni prvi. On počinje i završava sa kadrovima ruševina WTC-a od 11. septembra i direktno ga veže za ljude afroazijskog porijekla, ćelije Al-kaide u Bosni, Sarajevo, jedinicu El-mudžahid, TWRA, El Fatiha Hassaneina, Hasana Ćengića, Aliju Izetbegovića. Na kraju filma Sarajevo i Bosna i Hercegovina se vezuju za još 14 terorističkih napada u svijetu. Sve je izgledalo više nego uznemirujuće posebno ako se ima u vidu da je cijela priča prožeta prigušenom ali dovoljno izraženom dozom islamofobije. Karakter ovog filma posebno čini opasnim da je on strane produkcije i da se emituje u udarnom terminu u jednoj zemlji visokog „demokratskog“ standarda pred milionskim gledateljstvom kao sto je Švedska.

Prvi film je prikazan u aprilu u Norveškoj i izazvao na 18 stranica oštru reakciju Norveškog Helsinškog komiteta kao dijela bh građana. Poznavajući ove činjenice uredništvo švedske TV se odlučilo da emutuje isti za svoje potrebe.
Inače, u filmu vrlo ružnu ulogu su na sebe preuzeli, kao sugovornici, poput Esada Hećimovića i Mirsada Fazlića.

“Za ovaj nemoralni medijski akt i nenadoknadivu štetu koja je napravljena bošnjačkom narodu odgovorno je rukovodstvo švedske televizije (SVT-a) koje je uvrstilo u programsku šemu ovaj film smatraju mnogi Bošnjaci koji su pisali peticije ispred mnogih udruženja. Ova dva filma su uvršteni kao uvertira u serijal koji će švedska televizija objavljivati u periodu od 5-11. septembra pod nazivom „Dan koji je promijenio svijet“.
Broj izbjeglica u Skandinaviji: Švedska: ca 70 000, Norveška: ca 12 000, Danska: ca 18 000.
U Švedskoj je bosanska izbjeglička grupa druga po veličini nakon Finske i najbolje integrirana u švedsko društvo (prema izjavama mnogih švedskih zvaničnika).

Inspiratori Brejviku

Skandinavske zemlje tokom agresije na BiH bile direktno politički i humanitarno angažirane. Najpoznatija dvojica političara koji su bili angažirani u Bi su Torvald Stoltenberg, Norveška, i Karl Bilt, Švedska.
A u Skandinaviju je izbjeglo preko 100 000 ljudi iz BiH. Najviše u Švedsku 70 000, Norvešku 12 000, Dansku 18 000 itd. U Švedskoj je bosanska izbjeglička grupa druga po veličini nakon Finske i najbolje integrirana u švedsko društvo (prema izjavama mnogih švedskih zvaničnika).
Najpoznatija Bosanka koja se politički angažirala u Švedskoj je A(m)na Ibišević iz Prijedora. Novi predstvanik EU za BiH, Piter Sorensen je također iz Danske.
Nažalost ni Bilt ni Stolterbrg nemaju imidž istinoljubivih i pravednih političara kad je u pitanju agresija na BiH. Naprotiv, tokom svoje misije u raznim međunarodnim konferencijama o bivšoj Jugolsaviji, ili izravnim pregovorima u mirvnim planovima za BiH, zadobili su imidž prosrpskih lobista.

Nedavna izjava Borisa Tadića kako ne voli političare koji vole ratne zločince, a koja se odnosi na Jadranku Kosor, koja je pozdravila dvojicu hrvatskih generala koji su u Haagu osuđeni kao ratni zločinci, mogla bise odnositi i na Karla Bilta. Jer on je poznat kao prijatelj Biljane Plavšić, čim je zalaganjem, kako je ustvrdio i bivši ministra unutranjih poslova u Švedskoj, pomilovana od strane Švedske vlade i ranije puštena na slobodu.

Kao što slučaj norveškog teroriste Brejvika, koji se oduševljavao “srpskim herojima” zločincima, može da bude pouka svim evropskim medijima, koji prave ovakve filmove, oficirima koji su mijenjali šapke sa Ratkom Mladićem, kao i liderima koji su komfromistički i pristrasno, poput Stoltenberga i Bilta, gledali na zločine u bivšoj Jugoslaviji.

Da je bošnjačka nacionalna svijest na nekom razumnom nivou, kao i opća politička kultura, već bi javni servis organizirao emisije sa temom ovih filmova. Narvano da bi pozvao sve aktere odnosno sugovornike, kao i samozvane istraživače. Ali, niti se sugovornici, neki bošnjački oficiri i intelektualci, oglašavaju, niti se mediji interesiraju za tu temu. Avaz I Bošnjaci.Net su iznimka! Samo se Esad Hećimović, jednom kolumnom u Oslobođenju, pravdao konsterniranim gledaocima, u dijaspori, kako je on bio “samo svjedok”, te im zaprijetio kako mu “niko neće određivati i ograničavati slobodu govora”.

Ako bi se o Hećimoviću pisalo na onom nivou na kojem on već dugo ispiju “senzacionalna svoja otkrića”, a to zaista zalužuje, on bi bio jedna novinarska mizerija, kojeg razni “instituti za terorizam na Balkanu”, i obavještajna podzemlja plaćaju za njegovo “istaraživačko novinarstvo”. Nakon što je napisao nekoliko tekstova, poput teksta u kojem je tvrdio da je Bin Ladin imao bosanski pasoš, zatim svesku, pamflet o Srebrenici, u izdanju magazine Dani, a kojeg je u cijelosti finansirala Holandska ambasada u BiH, zatim knjigu Garibi, posvećenu tzv “mudžahedinima u BiH”, te učestvovao, skupa sa Dževadom Galijaševićem, u nekoliko emisija na srpskim, pa i hrvatskim televizijama, postao je referentan ostrašćenim hrvatskim novinarima poput Ane Višnar, ili srpskim intelektualcima poput Darka Trifunovića. A, evo šta ovih dana govorio sam Trifunović.
“U svakoj stručno-sigurnosnoj raspravi o mogućnosti terorističkih napada i pitanjima globalnog džihada, Bosna i Hercegovina se neizostavno spominje kao „crna rupa“ Evrope i zemlja u kojoj se obučavaju i organizuju radikalni islamisti sa jakim vezama sa istomišljenicima na Kosovu i Sandžaku, što je ozbiljna pretnja bezbednosti celog regiona!”, to je za „Novosti“ izjavio Darko Trifunović, koji ovih dana učestvuje na Svjetski forumu o borbi protiv islamskog terorizma u Tel Avivu.

Svaki građanin u Skandinaviji, koji se nasikirao, a Boga mi i prepao, nakon gledanja filmova imao je pravo znati neke, na izgled benigne biografske podatke o Hećimoviću. Iako mu Piter Mas, u svojoj knjizi “Ljubi bližnjega svoga”, opisuje suprugu Selmu, kao mladu humanitarku iz Zenice u čijoj knacelariji na zidu visi slika Hažemija Rafsandžanija, on je jedini bosanski novinar čiji su članci objavljivani u izraelskim novinama. Danas je njegova supruga, nakon što je dobila na lotu 30 000 KM (?!), preselila u Sarajevu i radi kao portparol u Tužilaštvu F BiH. Osim što je prije rata bio dopisnik beogradskih Večernjih novina iz Zenice, nakon rata je bio “rado viđen gost” u mnogim beogradskim medijima. Ali, Hećimović je jedini novinar Bošnjak, koji se nakon rata liječio na WMA u Beogradu.

Ako ovakvi “svjedoci” i “istraživači” budu govorili o nama pred bjelosvjetskim kamerama, a mi šutili o njima, šansa da se spozna istina o ratu u BiH bit će u rangu dobitka na lotu!