DA SE FAŠIZAM, URBICID I KULTUROCID NE ZABORAVE: Uz godišnjicu rušenja Starog mosta u Mostaru
DON'T FORGET
Objavljeno: 08. Nov 2011. 18:11:31

Don't Forget: Ko god zaboravio, da Bog da, nikad neimao mosta!


Titov đeneral i pizza men

Zločinačko-ustaška paradržavna vrhuška
Dana 9.novembra je godišnjica rušenja Starog mosta u Mostaru. Most je srušen tijekom agresije Hrvatske na BiH, a izravnu zapovjed za rušenje dao je Slobodan Praljak. Taj ratni zločinac (sudi mu se u Hagu) učinio je ono što nakon II svjetskog rata niko nije napravio i zbog toga ušao u povjest kao osoba koja je napravila najveći kulturocid i urbicid.

Stari most je bio spomenik kulture najviše vrijednosti, ali za ovog Tuđmanovog priučenog instant-generala to ništa nije značilo. On je jednostavno proveo u dijelo zamisao polupismenog pekača pizze iz Lištice Gojka Šuška, koji je u Tuđmanovoj kadrovskoj premetaljci dogurao čak do ministra odbrane (nezamisliv slučaj u svijetu). Uostalom i sam je Praljak to indirektno priznao govoreći da je mali prst njegovog vojnika važniji od bilo kakve građevine. Iako su mislili da će rušenjem ovog mosta napraviti preokret u ratu koji su već počeli gubiti, Hrvati ne samo što nisu uspjeli, osim besomučnog razaranja, okupirati cijeli grad, nego je cijeli Istočni Mostar, pola centra i jedan dio grada na desnoj obali ostao slobodan.

Preostalo im je samo da na brdu Hum, mjestu odakle su rušili grad i ubijali civile postave veliki križ. Najprikladniji spomenik svome zločinu. Novi most identičan starom, izgrađen je 2004. godine. Da se ovo nikad ne zaboravi neki anonimni autor napisao je grafit na kamenu pored mosta: „DON'T FORGET“. Inače, realnu sliku geneze ovog rata, dao je svojevremeno poznati hrvatski novinar Saša Ljubičić u svojoj kolumni „Naša posla“ pod naslovom „Mišolovka“. Citiram: „Kad ugledam Harisa Silajdžića, sjetim se opkoljenog Sarajeva kojeg papci zasipaju granatama. Unatoč iznimno teškom položaju u kojem se nalazilo tadašnje bosanskohercegovačko rukovodstvo, djelovalo mi je da ministar nikad ne gubi nadu da će zemlja koju je predstavljao u svijetu, usprkos otvorenim posizanjima Miloševića i Tuđmana, ostati cijela. Vodeći bošnjački političari nisu se mirili sa sudbinom „fildžan državice“, premda je Aliji i suradnicima malo toga išlo na ruku.

Nevjerojatno je kako su uhvaćeni u topovsku mišolovku, uopće uspjevali kontrolirati događaje izvan glavnog grada. Svatko tko je pratio strane televizijske programe, gledao tada popularnu „Slikom na sliku“, znao je u kakvom se položaju nalaze Bošnjaci: nemaju oružja, gladni su, imaju gotovo više ranjenih nego Srbi i Hrvati zajedno, a logistika im se svodi na čistu improvizaciju.

Ako uzmemo u obzir navedeno, teško je povjerovati da su Bošnjaci, koji su u ratu sa Srbima imali velike ljudske gubitke, iz čista mira otvorili još jednu frontu s Hrvatima. To bi bilo ravno samoubojstvu. Jedva izlaziš na kraj s desetorostruko bolje naoružanim protivnikom, a ti krećeš u juriš i na dotadašnje saveznike?! Nema veze s mozgom, kao ni tvrdnje u nekim hrvatskim medijima da je bošnjačko rukovodstvo skrivilo rat s Hrvatima. Jednostavno nije točno, protivi se zdravoj logici.“