Predratni privredni kriminalac, ratni zločinac i profiter, te poslijeratni robijaš, pokušao je u jednom trenutku svoje moći, zadati smrtni udarac svojoj domovini i to u njenim najtežim trenucima "Čiča" Abdić i genocidna bratija Milošević i Karadžić Abdićevi saveznici

Izdaja je oblik prevare. Izdati nekoga znači iznevjeriti nečije povjerenje, nečija očekivanja u lojalnost ili povrijediti interese grupe kojoj subjekt pripada. Najčešće uzrokuje jake osude i nije omiljena ni među onima kojima ide u korist. Kroz povijest izdaja je smatrana jednim od najgorih činova koje osoba može učiniti za grupu kojoj pripada (državu, narod, pleme, vojsku itd.) i uglavnom se oštro kažnjavala. Pojam ima negativnu konotaciju. Osoba koja je počinila izdaju naziva se izdajnikom. Izdaja može biti i odavanje povjerljivih informacija ili tajne drugim osobama ili općenito, ostavljanje osobe ili skupine na cjedilu.

Ovo bi ukratko bila definicija jednog ljudskog djela, koje je u svakom narodu bez iznimke izazivalo najveću odioznost. Ipak i ova pojava ima svoje različite oblike. Neko može izdati radi vlastite koristi i u situaciji kada mu je život ugrožen, pa bi to mogli prigodno nazvati «riskantna izdaja». U drugom slučaju izdajnik će ostvariti svoj naum kada ostvari uvjet da se ne otkrije i kada je siguran da će to realizirati bez problema. To bi mogli nazvati
«kontrolirana izdaja». Za najteži oblik ovog slučaja, trebao bi slikovitiji opis. Recimo da na ulici vidimo kako našeg rođaka ili prijatelja «cipelari» neka skupina. Možemo se umješati i pokušati mu pomoći, pozvati pomoć ili jednostavno vidjevši da ništa ne možemo učiniti samo produžiti. A može se još nešto. Pridružiti se ovoj grupi i tući dotičnoga, da bi se stekla naklonost nasilnika i zbog toga, moguća neka vrsta materijalne naknade. To bi se moglo nazvati «sramotna izdaja». E, pa to je, samo sukladno svom habitusu učinio i Fikret Abdić. Predratni privredni kriminalac, ratni zločinac i profiter, te poslijeratni robijaš, pokušao je u jednom trenutku svoje moći, zadati smrtni udarac svojoj domovini i to u njenim najtežim trenucima. Na njegovu žalost to nije uspio, pa u pulskom zatvoru izdržava zatvorsku kaznu, kao hrvatski državljanin. A s obzirom na zasluge ne bi bilo čudno da ima i srbijansko državljanstvo, iako s ove dvije zemlje nema nikakvih veza, osim kolaboracionizma s agresorima.

Za to vrijeme njegova kćerka u ulozi glasnogovornika nastupa na opskurnim
zapadnohercegovačkim portalima i najavljuje uskrsnuće velikog vođe. Ipak i za pojavljivanje
u takvim medijskim birtijama, postoje određeni uvjeti. A za nju je to, da se predstavlja kao «Hrvatica islamske vjeroispovjesti». Zanimljivo da za svoga oca još ne govori, je li i on izabrao određeni etnos ili možda od puno ponuda, kao vješt trgovac još ne može odlučiti.
Fikret Abdić kao relevantna politička ličnost više nije moguć, nema više ni njegovih moćnih sponzora, ali njegov duh i dalje je još živ među njegovim podanicima. Uspio je posaditi u svome kraju «demonsko sjeme», a njegovi simpatizeri u velikom broju svake godine na njegov rođendan idu na «hodočašće» pred zatvor. Iako je u kaznionici, on svoje poteze povlači u zatvorskoj ćeliji. Ovo neodoljivo podsjeća na mafijaška pravila koja svojim vođama, između ostalog, odlazak u zatvor ne znači i kraj rukovođenja organizacijom. Poznato je da su «donovi» talijanske Cosa nostre godinama iz zatvora kontrolirali svoje poslovanje. Pripadnici Abdićevog podzemlja samo čekaju mig svoga «dona» i neke ponovne sukobe, kako bi se okrenuli protiv svoje zemlje. Ova gomila već dugo se nada pojavi nekih novih srpsko-hrvatskih ortaka, pa da im se ponude «za šaku dolara». Kako se to ne ostvaruje, postaju nervozni i ne bi bilo čudno da počnu sa samostalnim incidentima. Što bi svaka normalna država učinila u ovom slučaju? Radi zaštite svoga integriteta, ukinula bi općinu Velika Kladuša, kao generatora nestabilnosti na ovom području i njene dijelove pripojila općinama Cazin i Bužim. Tako bi bar administrativno onemogućila secesionističke planove Abdićeve klike. Ako u kvazidržavnoj kreaturi srpskog entiteta, ne može postojati nijedna općina u kojoj Srbi nisu u većini, radi njihovih «sigurnosnih razloga», iako za to nema nikakvih valjanih osnova, onda i Bošnjaci mogu na području koje je u najmanju ruku problematično, urediti svoju upravu. Isto tako treba zabraniti i Abdićevu stranku DNZ koja je ustvari političko krilo pričuvne vojne organizacije koja je već radila na uništenju ove zemlje. U Hrvatskoj je zabranjen SDS, zbog članova koji su ratni zločinci i organiziranja oružane pobune. A bez tog istog SDS i nezaobilaznog Tuđmana, Abdić bi možda jedino ostao upamćen kao financijski prevarant.

I na kraju jedna nelogičnost. Fikret Abdić ima nadimak «Babo». Po onome što je radio i čije je ciljeve pokušao ostvariti, prikladniji bi mu bio naziv «Čiča».