Estradna gromada Ćazim ČOLAKOVIĆ nakon teških povreda očekuje operaciju kičme
KAD JE BABO ĆAZIM BIO NA UMORU, NIGDJE ONIH KOJE SAM POMAGAO
Autor: Bato Šišić
Objavljeno: 29. Dec 2011. 08:12:26

Na štakama do WC-a: Ćazim Čolaković

Svi Ćazimovi uspjesi

Počinje da piše, komponuje i svira
Kada je 21. augusta 2011.godine u mjestu Njuhe, između Ustikoline i Goražda na rijeci Drini stradao vozeći vodeni motor, popularni pjevač narodne muzike, te interpretator izvornih narodnih pjesama BiH i Sandžaka, sevdalija Ćazim Čolaković nije mogao ni sanjati da će ga taj nesretni događaj vezati za krevet, da će nakon toga uslijediti jedna operacija za drugom, da će mu jedan ljekar u Njemačkoj dati pogrešnu dijagnozu, te da će nakon toga pomišljati na samoubistvo. Posjetom Ćazima Čolakovića u njemačkom gradu Müllheim (Milhajm) nismo samo posjetili Ćazima kao bolesnika, već i estradnu gromadu, vrhunskog pjevača koji otrgao od zaborava na desetine sandžačkih sevdalinki, autora, ali i čovjeka kojem baš u ovom momentu lijepa riječ mnogo znači. Potekle su mu suze niz blijedo bolesno lice, a onda je onako sjetno rekao:
„Lijepo je da ima još neko iz vanjskog svijeta, osim moje, porodice da misli na mene, hvala vam što će čitaoci vašeg i našeg portala Bošnjaci.Net imati priliku da saznaju da sam još živ... bolestan ali živ“ - rekao nam Ćazim.

On nam je ukratko ispričao šta se dogodilo tog kobnog dana: „Nisam ne znam šta mi je tada bilo. Taj vodeni motor je jednostavno moja strast i nije mi bilo prvi put da vozim. Ipak, možda mi je u tom momentu naglo skočio ili spao šećer u krvi da sam možda kratko izgubio i svijest, tako da je doslo do nesreće. Letio sam nekih 25 do 30 metara kroz zrak, ali u toj nesreći ipak imao neku sreću da padnem na neko granje a ne direktno na kamenja. Ipak, i to je bilo dovoljno da dobijem ozljede usta, obrva, glave, te na kraju i noge“ - pojašnjava Ćazim Čolaković kako je stradao tog nesretnog augustovskog dana.

Mada smo u posjetu nekako došli u nezgodno vrijeme jer Ćazim jer je baš u tom momentu dobio bolove, ali i morao na štakama da ode do toaleta, ipak nas je onako bošnjački domaćinski primio i zamolio da ostanemo.

„Bit će meni opet brzo bolje“ - prozborio je kroz stisnute zube.

Bošnjaci.Net: Nakon kratke stanke i pitali smo šta se dalje odvijalo nakon tog pada?
ČOLAKOVIĆ:
Sjećam se kao kroz maglu da su mi u Domu zdravlja u Goraždu zaustavljali krvarenje, a nakon toga su me prebacili u Urgentni centar u Sarajevu, i tu me je medicinsko osoblje dobro primilo i brinulo se za mene. Moja mlađa kćerka Melisa tada je bila u Sandžaku kod roditelja Mirze Soljanina, da bi nakon što je saznala za mene odmah došla, onda ju je Mirza doveo na aerodrom te smo avionom ADAC-a odletjeli za Minhen, tamo su nas čekla kola hitne pomoći koja su mene odmah dalje odvezla za bolnicu u blizini mjesta gdje živim. Nakon toga uslijedila je operacija noge, pa se onda rana inficirala, a nakon toga uslijedila je antibiotska terapija, pa jedna operacija za drugom“.

Bošnjaci.Net: Kako saznajemo nije noga bila samo Vaš problem već i leđa?
ČOLAKOVIĆ:
Da, ja sam se žalio da me bole leđa, ali tada nisu tome pridavali mnogo pažnje, ali su me na kraju odveli na obični rentgen, na kome se ne vide svi ti sitni uboji, prelomi kostiju, a mene je i dalje boljelo. Davali su mi jake tablete protiv bolova, da bi na kraju završio na morfijumu. Opet sam zavrsio u Evangelističkoj bolnici da bi mi zamjenik glavnog šefa bolnice, prof. dr. Trapmann jednostavno rekao da sam neizlječiv slučaj i da imam agresivni rak kostiju. Moj svijet se sruio. U meni se sve odjenom ubilo, imao sam osjećaj da mi se duša odvaja od tijela. I ako se kosi sa našim vjerskim shvatanjem, nažalost jedina misao mi se vrtila u glavi kako da dođem do prvog drveta ili neke visoke zgrade da skočim i da završim svoje muke. Nisam želio da doživim da imam velike bolove, da sve metastazira u u meni. Tada sam plahkao kao malo dijete i opraštao se od svog života i svoje porodice.

Bošnjaci.Net: Tada brigu o Vašem zdravlju preuzima sin Adis?
ČOLAKOVIĆ:
Da, i to je bila moja velika sreća. Moj Adis radi u jedinstvenom dijagnostičkom centru na svijetu koji se zove “Preventikum Essen” i to je centar gdje se vrše dijagnoze svih bolesti u cijelom svijetu. Njegov šef Baumgard se također založio za moj slučaj, odveli su me u taj centar i izvršili kompletne pretrage. Na nalaze sam morao čekati šest dana i to su bili najduži dani u mom životu. I onda tačno na dan kada su se napunile 32 godine zajedničkog života sa mojom suprugom Enisom, dobio sam dijagnozu da nije rak kostiju, već da između četvrtog i petog pršljena ima hematom koji se nije mogao otvoriti, te krv nije mogla nigdje da izađe i to je pritiskalo moju kičmu i stvaralo bolove. Kada sam saznao da nama rak kostiju i da su mi u bolnici dali pogrešnu dijagnozu imao sam osjećaj da sam se ponovno rodio. Nakon toga Adisov šef doktor Baumgard nosio je moje nalaze na jedan seminar i pokazivao ostalima kako se ne treba raditi, kakve katastrofalne greške prave ljekari.

Bošnjaci.Net: Uskoro Vas opet očekuje operacija?
ČOLAKOVIĆ:
Da početkom februara slijedi operacija kičme, to će biti moja sedma operacije i uslijedit će takozvano “cementiranje” kičme. Po riječima stručnjaka operacija će trajati 3 do 4 sata, a nakon toga neću više biti pokretan kao nekad. Samo se nadam da neću završiti u invalidskim kolicima. Trenutno su mi zbog mnogo ležanja atrofirali mišići, imam problema da odem do WC-a, ali uz moju porodicu sve lakše podnosim.

Bošnjaci.Net: Da li Vas je neko obilazio od kolega pjevač, da li su Vas zvali, ko se interesira za estradnu gromadu?
ČOLAKOVIĆ:
Osim Hamida Ragibovića Beska, Maradone, Fahrudina Vejzovića-Poglavice, te mog velikog prijatelja Osmana Džihe, koji je prešao 400 kilometara da dođe da me vidi, niko drugi niti je ko pokucao na moja vrata, niti zvao, niti SMS poruku poslao. Svi kada daju intervjuje pominju babu Ćazima koji im je pomogao na početku karijere, a kada je babo Ćazim bio na umoru nikoga od njih da se javi. Neka to ide njima na obraz, a oni će se prepoznati. Nedavno je jedan naš popularni pjevač imao koncert u Stadtkinu Oberhauzen, to je samo par kilometara od mene i nije se sjetio da dođe, da me nazove, i on će se prepoznati. Neka ga je stid i sram. Jedna naša poznata pjevačica stanovala je u istom mjestu gdje sam i ja danas, kod mene je bila i dan i noć, pa ni ona da se javi. Ali, evo ja sam hvala Bogu još ziv, zdrav nisam, ali se nedam kao bolesnim nadam ozdravljenju.


Ćazim: Džiho je prešao 400km da dođe da me vidi

Ćazim sa kćerkom Melisom


Bošnjaci.Net: Kada bi organizirali koncert za Vas da li bi se složili sa tim?
ČOLAKOVIĆ:
Ne, ni u kom slučaju. Meni ne treba njihova pomoć, možda njima treba moja. Moja jedina želja je da sa unukom izađem u park, da sjednem u auto i odvezem se do grada. Ali, bit će i to jednog dana, ne gubim nadu u Božije određenje.

Bošnjaci.Net: Imali ste dogovorenu Novu godinu u Americi?
ČOLAKOVIĆ:
Da, i to u gradu Sent Luisu u restoranu Sulje Grbovića. Svih 400 mjesta je već prije dva mjeseca rasprodato, ali od toga danas nema ništa. Ovom priliko izvinjavam se i Sulji i svim njegovim gostima i mojim fanovima, vjerujem da će shvatiti da je bolest jača od mene. Oni su mene zvali da dođem pa da samo sjedim, jer se dvorana zbog mene rasprodala, ali ja ne smijem u avion. Ali, Bože zdrvalja Ćazim će se odužiti za to i održati taj koncert u neka bolja vremena. Pomalo mi se vraća volja za životom, počeo sam da komponujem i pišem neke nove pjesme koje će se nakon ozdravljenja naći na nekom mom novom albumu.