ZANEMARIVANJE I IGNORIRANJE PRAVOSUDNE ISTINE O GENOCIDU
Autor: Mr. Sadmir Karović
Objavljeno: 01. Jan 2012. 15:01:38
Mr. Sadmir KAROVIĆ, magistar prava, uža krivičnopravna naučna oblast: U teoriji se negiranje ili poricanje genocida označava kao posljednja faza genocida. Sprječavanje svakog pokušaja inkriminacije ponašanja koja se odnose na negiranja ili poricanja genocida u skladu sa propisanom procedurom u Krivičnom zakonodavstvu BiH omogućava manipulisanje sa brojem smrtno stradalih, javno veličanje osuđenih ratnih zločinaca, govor mržnje, podržavanje ekstremnih i radikalnih pokreta i shvatanja, ekspanzija nacionalizma na sportskim terenima i dr. oblici koji imaju za cilj interpretaciju događaja na način koji odgovara dnevno političkim svrhama koje se uklapaju u određene političke koncepcije. Svi dosadašnji pokušaji da se u Parlamentarnoj skuštini BiH donese Zakon o zabrani negiranja ili poricanja genocida kao najtežeg zločina protiv međunarodnog prava i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom su završili neuspjehom. U takvoj konstelaciji odnosa gdje politika ima superiornu i odlučujuću ulogu, primat nad pravom i pravdom, preživjele žrtve opet postaju žrtvom.
Postratne aktivnosti usmjerene na utvrđivanje individualne krivične odgovornosti od strane Tribunala za bivšu Jugoslaviju kao i osnivanje i rad Suda BiH čija je nadležnost otkrivanje i procesuiranje lica osumnjičenih da su počinili ratne zločine su od krucijalne važnosti ukoliko se žele izbjeći različite ideološke i političke interpretacije događaja u BiH.

U tom kontekstu Presuda Žalbenog vijeća generalu VRS-a Radislavu Krstiću kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 35 godina zatvora za saučesništvo (pomaganje i podržavanje) u genocidu, nedvosmisleno zločine počinjene na području Srebrenice u julu 1995. godine naziva pravim imenom genocid. Međunarodni sud pravde (ICJ) je 2007. donio presudu kojom je utvrđeno (potvrđeno) da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid. Pored svih nastojanja i napora nakon Drugog svjetskog rata usmjerenih na prevenciju ponašanja koja mogu prerasti u zločin genocida i izrade Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine kojom je ovaj zločin propisan kao autonomna vrsta zločina, na kraju XX vijeka u srcu Evrope počinjen je genocid nad Bošnjacima (muslimanima) kao zaštićenom grupom.

Posebno zabrinjava činjenica da je „zločin nad zločinima“ kako se genocid veoma često naziva, izvršen upravo u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenici (i Žepi). Na pragu XXI vijeka međunarodna zajednica je pokazala svoju nemoć zbog nepreduzimanja odgovarajućih aktivnosti na sprječavanju zločina genocida.


Umjesto primjerene materijalne (finansijske), psihološke, viktimološke, sociološke i druge neophodne podrške od strane države i društva uopšte, uključujući sve subjekte koji neposredno ili posredno mogu u tom smislu pružiti adekvatan tretman i podršku, žrtve se susreću sa novim modalitetom poniženja, omalovažavanja dostojanstva... Ne mogu ni zamisliti kako se osjeća majka koja je izgubila sina jedinca, ili one majke koje su izgubile po četri – pet sinova, pred kojima se opet nakon okončanja rata do danas negira ili poriče zločin. Kako tim majkama objasniti šta su ljudska prava i slobode, pravda i pravičnost...???
U teoriji se negiranje ili poricanje genocida označava kao posljednja faza genocida. Sprječavanje svakog pokušaja inkriminacije ponašanja koja se odnose na negiranja ili poricanja genocida u skladu sa propisanom procedurom u Krivičnom zakonodavstvu BiH omogućava manipulisanje sa brojem smrtno stradalih, javno veličanje osuđenih ratnih zločinaca, govor mržnje, podržavanje ekstremnih i radikalnih pokreta i shvatanja, ekspanzija nacionalizma na sportskim terenima i dr. oblici koji imaju za cilj interpretaciju događaja na način koji odgovara dnevno političkim svrhama koje se uklapaju u određene političke koncepcije. Svi dosadašnji pokušaji da se u Parlamentarnoj skuštini BiH donese Zakon o zabrani negiranja ili poricanja genocida kao najtežeg zločina protiv međunarodnog prava i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom su završili neuspjehom. U takvoj konstelaciji odnosa gdje politika ima superiornu i odlučujuću ulogu, primat nad pravom i pravdom, preživjele žrtve opet postaju žrtvom. Umjesto primjerene materijalne (finansijske), psihološke, viktimološke, sociološke i druge neophodne podrške od strane države i društva uopšte, uključujući sve subjekte koji neposredno ili posredno mogu u tom smislu pružiti adekvatan tretman i podršku, žrtve se susreću sa novim modalitetom poniženja, omalovažavanja dostojanstva... Ne mogu ni zamisliti kako se osjeća majka koja je izgubila sina jedinca, ili one majke koje su izgubile po četri – pet sinova, pred kojima se opet nakon okončanja rata do danas negira ili poriče zločin. Kako tim majkama objasniti šta su ljudska prava i slobode, pravda i pravičnost...???

S druge strane, zanemarivanje i ignoriranje pravosudne istine odnosno utvrđenih pravno relevantnih činjenica i okolnosti koje se odnose na genocid u Srebrenici u različitim formama negiranja ili poricanja genocida ima za cilj upravo dovođenje u pitanje i osporavanje rada pravosudnih institucija, prije svega Haškog tribunala a zatim i Suda BiH. U takvoj situaciji veoma teško je očekivati pronalaženje efikasnih mehanizama zaštite na planu sprječavanja ponašanja koja mogu prerasti u genocid u budućem periodu, ukoliko se negira ili poriče genocid koji je već utvrđen od strane međunarodnog i domaćeg pravosuđa. Protok vremena i neracionalno postupanje, posebno javnih ličnosti u svim sferama ljudskog djelovanja koji zauzimaju medijski prostor, nanosi nesagledive posljedice u budućem periodu, pogotovo kada su u pitanju mlade generacije koje zločin genocida trebaju promatrati uvažavajući prvenstveno utvrđene (krivično) pravne činjenice i okolnosti.

Uvažavajući naprijed navedeno, potrebno je u narednom periodu akcentirati naučna istraživanja koja će na isključivo naučno osnovi promatrati fenomen genocida, lišena svih ideoloških, političkih, mitoloških i drugih predrasuda u cilju iznalaženja najefikasnijih krivičnopravnih mehanizama zaštite. Krivičnopravni odgovori države i društva na zločin genocida moraju biti ne samo u teorijskom smislu primjereni odnosno srazmjerni težini zločina genocid već i u praktičnom (provedbenom) smislu efikasni u smislu blagovrenog postupanja tj. preduzimanja odgovarajućih mjera i radnji u cilju prevencije. Zajednički interes države i društva, nevladinog sektora, asocijacija i udruženja građana i samih građana, ne samo na mikronivou već i šire jeste da se u Krivičnom zakonodavstvu BiH na osnovu isključivo naučnih istraživanja prepoznaju i utvrde sva ponašanja (modaliteti) koja na posredan ili neposredan način negiraju ili poriču genocid propišu kao krivično djelo sa srazmjernom krivičnom sankcijom za takva ponašanja. Nadati se da će intelektualna elita prepoznati ovaj problem i aktivno se uključiti i dati puni doprinos u smislu postizanja saglasnosti oko ovog veoma značajnog životnog pitanja.