Iz deftera ratnika
HVALA ALLAHU ŠTA GOD DA TI SE DESI
Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 08. Jan 2012. 15:01:30
Harun HODŽIĆ: Kako se borba odvijala mi smo u dubini podruma navijali za naše. Po svitanju i izlasku sunca prestala je i pucnjava i granatiranje. Smako je otišao do komande i saznao da su naši rasturili četnike, da su učestvovali borci 4. motorizovane i jedna grupa Crnih Labudaova i da je Mirso Ramić kojeg sam pominjao kao Zengu, svojom mladalačkom hrabrošću zasutavio četnike i zoljom, uništio transporter, oštetio jedan tenk. Na desetine četnika je ostalo tog jutro na linji.
Još nekoliko dana proveo sam na području Zenice i ponovo helikopterom poletio do Igmana. Na povratku ka Igmanu Ahmed mi je ispričao da ga je prvi puta pogodio ustaški vojnik pri povratku za Igman sa onog leta kada sam došao u Zenicu.

Sada je već bilo bolje. Ustaše su pomjerene sa Kozigrada, presječen im je kontak sa Prozorom i put “Spasa” kako su ga zvali a intenzivno ga radili u namjeri da spoje Prozor, Kiseljak i Fojnicu. Hvala Bogu sada su se i neki putevi preko Kozigrada probijali. Do Fojnice se stizalo istini za volju veoma teško a pojedini dijelovi puta su bili izloženi vatri iz Bakovića, tako su se mogli koristiti samo nocu.

Na Igmanu situacija je poprimala dramatične stanje. Osjećala se neka žestina u zraku. Svaki dan su javljali da četnici grupišu snage u pravcu Grepka, i prevoja Rogoj kod Trnova, što je nalagalo na oprez. Stanje u našim jedinicama na Igmanu odavalo je sigurnost, bez obzira što je jedan broj jedinica bio već na hercegovačkom ratištu.

Iz Sarajeva preko piste su već počele izlaziti pojedine jedinice da bi sprovodile obuku na slobodnom Igmanu. Tako su borci Fatiha, koji su poslije mog izlasaka i ukidanja 19. Bosanske brigade pridodati 5. Motorizovanoj brigadi na Dobrinji, kojom je komandovao Ismet Hadžić Mutevelija, izašli preko piste i obučavali se na Igmanu. Bio sam sretan vidjevši svoje saborce.

Tih dana sam ponovo preko piste išao u Sarajevo. Kada sam zanoćio kod Smaka ef. Kurtanovića u Koloniji, u toku noći su četnici bombardovali Butmir i Koloniju. Odlučio sam da ne rizikujem nego da ostanem na konaku, pa ću drugu noć preko piste, nadajući se da će biti mirnije. Negdje pred zoru začulo se žestoko granatiranje. S obzirom da je kuća u kojoj smo boravili bila blizu komande, granate su sve jače i bliže padale. U neka doba pozovem Smaka, koji je spavao u susjednoj sobi: “Hoćemo li se spuštati u podrum?” Iznad nas nije bilo ploče, samo krov i trstika od tavana. Onako već budan kaže: “Za volju ti, a mogli bi”.

Ja sam ustao i otišao do kupatila, uzeo abdest, jer blizu je bio i sabah dok se on spremao. Kada sam izlazio iz kupatila, začula se strašna eksplozija. Kako sam stajao u hodniku do prozorčića koji je bio ujedno i vanjski, puklo je staklo i razletjelo se po hodniku. Dijelovi su udarali i po mojoj odjeći. Vatra me skoro čitavog kroz prozor obuhvatila. Uspio sam samo se okrenuti i čučnuti, okrenut leđima prema zidu.

Vrata su skoro izbijena iz štoka. Smako je zavikao: “Jesil' dobro?” “Jesam”. “Hvala Allahu”. “Smako, u našu kuću pogodila!” “Hvala Allahu”. Kad bolje pogledam kroz onaj prozor vidim da je komšijin krov nestao a nalazi se samo nekoliko metara od našeg prozora. Rekoh: “Smako, nije u našu već u komšijinu”. On ponovo: “Hvala Allahu”. Kada smo se spustili sprat niže zaista jeziv prizor je bio na komšijinoj kući: krova skoro nikako nije bilo, no zaista, hvala Allahu utrvdili - smo niko nije staradao.

Naša vrata na prizemlju su bila potuno izbijena u unutrašnjost. Uspjeli smo to malo sanirati. Kada je svitalo, začula se žestoka pucnjava iz pravca Kotorca. Vodila se borba; četnici su nadirali sa namjerom da zauzmu Kotorac i Butmir, da presjeku put preko piste i kako se već načulo, trebalo je ubrzo biti prokopan i nekakav tunel ispod piste.

Kako se borba odvijala mi smo u dubini podruma navijali za naše. Po svitanju i izlasku sunca prestala je i pucnjava i granatiranje. Smako je otišao do komande i saznao da su naši rasturili četnike, da su učestvovali borci 4. motorizovane i jedna grupa Crnih Labudaova i da je Mirso Ramić kojeg sam pominjao kao Zengu, svojom mladalačkom hrabrošću zasutavio četnike i zoljom, uništio transporter, oštetio jedan tenk. Na desetine četnika je ostalo tog jutro na linji. Na našoj strani je jedan Turčin ostao bez noge i na bolji svijet kao šehid otisao Haće iz Pazarića, da mu se Allah smiluje.

Kako je dan odmicao, Smako i ja smo pokušavali urediti kuću, čudeći se kako smo prošli bez ozljeda. Najviše nas je čudilo jedno: u štoku prozora bila je mala rupa od gelera. Kad čovjek stoji nekako pravo u predjelu grudi bi morao proći. Tog jutra, dok sam stajao pored tog prozora, nisam ranjen i nismo mogli ući u trag tom geleru, gdje je završio. Dugo smo se ibretili i ko god bi došao kod Smaka u kuću bilo bi priče i pokazivanja putanje tog gelera. To veče sam otišao do Sarajeva, no kako sam se upoznao sa Smajom ef. na Igmanu i boravak u Sarajevu mi je bio lakši. Prvo bih u Buljakov potok navratio kod njegovog punca Hadžije, prenio im selame od zeta i kćerke a potom uzeo Hadžijno biciklo i špartao po Sarajevu bez muke.

Nastavit će se, insha-Allah!