(“Poraz Bosne? Ne, propast Europe.”
Bernard Henri Lévy - Ljiljan i pepeo)

Raison d'etre
Svojevremeno su beogradski mediji objavili jednu izjavu Dobrice Ćosića. Ovaj neprikosnoveni mentor veliko srpske politike izjavio je doslovno: „Nas Srbe samo je laž održala“. To otvara jedno pitanje. Kako su se ostali narodi održali na ovoj balkanskoj vjetrometini? Na primjer, Bošnjaci koji su bili u okruženju u kojem bi možda mogli još samo Čečeni opstati.

Mislim da je odgovor u jednoj, ali višeznačnoj riječi – SABUR –.
Za slikovitiji opis ovog pojma, poslužiću se jednim stihom Konstantina Simonova. Biću slobodan izmjeniti samo par riječi, kako bi to bilo u kontekstu ove teme:

„Da bi preživjeli vatru kletu
Samo su oni trpjeti znali
Kao niko na svijetu“

Exempli causa
Determinante svijesti jednog naroda mogu se manifestirati i individualnim oblicima nekog stanovišta. To se nikako ne može generalizirati, ali ipak proizvodi efekt koji može uticati na stvaranje izvjesnog stereotipa. Navešću par slučajeva, koji bi se teško mogli shvatiti, bez obzira na vrijeme u kojem su nastali.

Primjer 1.: Tijekom prvih četničkih barikada u Sarajevu, njihovi snajperisti su teško ranili jednu djevojčicu. Televizija je objavila vijest o tome i pritom izjavu njena oca. Dok su se liječnici borili za njezin život, on je rekao da bi volio upoznati tog čovjeka, s njim popiti kafu i pitati ga zašto je to učinio!? Da ovo nije objavljeno na televiziji, teško bi neko povjerovao. On mu je dijete htio ubiti, a on bi s njim pio kafu!? To su bile riječi jednog prosječnog i nepoznatog čovjeka. Za ovakav mentalni sklop potrebna je iscrpna psihijatrijska analiza.

Primjer 2.: Za to vrijeme jedan tada aktivni bošnjački političar u Skupštini BiH za govornicom daje izjavu da BiH nije moguća bez Srba i Hrvata!? Nespretniju izjavu od ove još nisam čuo. Ako je poznato da velika većina Srba i Hrvata ne želi nikakvu zajedničku državu pod ovim imenom, po izgovorenom ispada da je onda ni Bošnjaci ne žele!? Iz ovoga se svašta može zaključiti. Srbima i Hrvatima daje se argument da bi oni trebali, kao malobrojniji, služiti drugima, jer bez njih Bošnjaci ne mogu egzistirati. Da li bi neki političar u Srbiji izjavio da ona nije moguća bez Bošnjaka ili u Hrvatskoj da ova nije moguća bez Srba? To se ne bi ni u snu moglo pomisliti. A ove riječi bošnjačkog političara ostale su visjeti u sali skupštine, podsjećajući na poznato školsko pitanje: «A što je pjesnik ovim htio reći?».

Poslije toga poznato je što se desilo. Trenutno su Bošnjaci u najgorem položaju sigurno u zadnjih pola vijeka. Više su prava imali u bivšoj Jugoslaviji. Bez pravih političkih vođa i kritične mase intelektualaca, zbijeni su na četvrtinu zemlje, iako ih ima više od svih ostalih zajedno. Pola zemlje, koje su dobili genocidom i uz pomoć međunarodne zajednice, drže Srbi i tu su napravili državu u državi. Iako formalno ne postoji Herceg-Bosna, općine sa hrvatskom većinom samo u manjem administrativnom obliku sprovode apartheid na nešto sofisticiraniji način. Uostalom, tu nema razlike sa srpskim entitetom. Izgleda da je nacionalni ključ, jedino naslijeđe iz starog sistema koje je ostalo samo još u bošnjačkim općinama. A stanje u Sandžaku još je teže.

Quod bene notandum
U socijalistčkoj Jugoslaviji najpopularniji Bošnjak bio je rudar Alija Sirotanović. Bio je rekorder po iskopanoj rudi. Kada je imao susret s Titom, ovaj ga je pitao, što želi. Sirotanović je odgovorio, da bi samo htio veću lopatu da može više iskopati uglja. Eto, takav bi prema nekima trebao biti pravi Bošnjak. Da ništa ne traži, nego da samo kopa. Alija Sirotanović je bio, kolokvijalno rečeno, idealistički rob onog vremena, kreiran po socijalističkom modelu. Nakon što je od tada prošlo dosta vremena, jedan drugi Alija je rekao: «Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo». Bio je to Alija Izetbegović. Na ovom narodu je da odluči što treba zapamtiti – riječi Alije Sirotanovića ili poruku Alije Izetbegovića. Ako po ovoj paradigmi ne može izabrati, možda će pomoći simbolika njihovih prezimena.

Ponos i hrabrost su najistaknutije osobine ovog naroda. I to niko ne može oduzeti. Prošlo je vrijeme «estradnih povjesničara i genetičara». Ne mogu se više ni medijski eksploatirati likovi poput pokojnog Meše Selimovića, koji je vlastiti kompleks niže vrijednosti javno pokušao prebaciti na cijeli jedan narod. To više nikoga ne zanima, a nije atraktivno ni za dnevno-političku upotrebu. I, za mali podsjetnik nekima, možda bi bilo korisno citirati početne stihove jedne pjesme Muse Ćazima Ćatića:

«Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope -
Kako je gadno rob ljudima biti!

Kako je nisko nemat' samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara -
Kako je nisko nemat' samosvijesti!»