Gazije i šehidi Safet Zajko i Enver Šehović
LEGENDE S KOJIMA JE POČELA I ZAVRŠILA RATNA BAJKA O ŽUČI
Autor: Avdo Huseinović
Objavljeno: 29. Jul 2012. 10:07:20

Bosanske gazije Enver i Safet
Ne volim 27. juli. Ne pamtim da sam ikada tog datuma dobio neki lijep haber. A tragičan, neponovljivo neizvjestan bio je 27. juli 1993. godine, kada u ključnoj borbi za spas "sarajevskog kazamata" u selu Jezera na brdu Žuč, tokom ofanzive na kotu Golo brdo, koja je trajala puni mjesec, u 26. godini poginu komandant Enver Šehović.

Od 16. maja 1992., od legendarne Pofalićke bitke pa sve do pogibija u ljeto 1993., tandem Safet Zajko - Enver Šehović bio je noćna mora za pripadnike Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS. Nevjerovatna je priča o ovoj dvojici komandanata, čije je sudbine spojilo brdo Žuč, za koje mnoge Sarajlije prije agresije nisu znale ni da postoje.

Enver Šehović komandovao je Prvom slavnom brigadom (nakon njegove pogibije preimenovana u 111. vitešku brigadu), sastavljenom od boraca iz Velešića, Pofalića i Vogošće, a Safet Zajko Drugom viteškom brigadom Armije RBiH, čiji su zvjezdani ratni put krojili borci iz Boljakovog i Buča Potoka, Sokolja i Briješća. Nakon Pofalićke bitke 16. maja 1992., oslobađanja Orlića i Volujaka 8. juna 1992., te zaustavljanja srpske ofanzive sa "živim štitom" od 18. do 22. septembra 1992., u decembru 1992. krenula je sarajevska ratna bajka - oslobađanje većeg prostora dominantnog brda Žuč.

U decembru 1992. odbijen je žestok napad na Sokolje, a oslobođene su kota 850, Smiljevići, selo Jezera, kota 830, Golo brdo, Vis i dio Mujkića brda. Cijela Bosna brujala je o uspjesima dvojice sarajevskih komandanata i njihovih heroja koji su oslobodili 12 kilometara unutar opkoljenog Sarajeva.

- Kad Enver i ja pogledamo odavde sa Žuči, sve ovo što su naši borci zajedno sa združenim vogošćanskim odredima oslobodili, čini nam se da smo dvostruko uvećali slobodni sarajevski teritorij - riječi su Safeta Zajke izgovorene Šefki Hodžiću u radiointervjuu, kada su dočekivali Novu 1993., među Zajkinim borcima na koti Vis na Žuči.

Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. u selu Gaočići kod Rudog. Poslije završene osnovne škole u Zabrnici kod Priboja predao je molbu da se upiše u Policijsku školu na Vracama u Sarajevu. Odbijen je, jer je imao jedan pokvaren zub.


Neobjašnjivo je da Enver Šehović nije dobio čin generala iako su ga dobili neki sarajevski komandanti čije jedinice nisu oslobodile ni metar okupiranog teritorija. Safet Zajko i Enver Šehović vjerovali su da će nakon što Sarajevo deblokiraju preko Vogošćanske petlje krenuti da oslobađaju rodno Podrinje. Obojica su, osim priznanjem "Zlatni ljiljan", odlikovani Ordenom narodnih heroja oslobodilačkog rata 1992-1995.
Enver Šehović rođen je 15. januara 1967. u selu Bujakovo kod Foče. Do aprila 1992. bio je aktivno vojno lice u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.

Boravak na prvoj liniji među borcima i oslobađanje teritorija unutar sarajevskog prstena obojici im je bila opsesija. Od umora Šehović je usred januara 1993. zaspao na smrznutoj zemlji dok je po njemu padao snijeg, čekajući da se digne magla i otpočne djelovanje prema Vogošći, dok je Zajko prilikom jedne posjete ranjenim borcima u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, iscrpljen od umora, a inače muhanat na bolničke mirise, nakratko izgubio svijest.

Saborci svjedoče da se Zajko jednom prikrao rovu na Žuči i slušao kako jedan borac govori drugom da je dobio dijete, ali da je rat, da nema ni hrane, ni pelena, ničega... Sa Žuči je došao u komandu i naredio logističarima da se snađu i da se tom borcu mora pomoći. Kada je jednom od boraca na Sokolju agresorskim granatama zapaljena kuća, vidjevši ga kako bespomoćno plače držeći djecu u naručju, Zajko ga je smjestio u svoju kuću.

A onda je došlo kobno ljeto 1993. Ratni reporter Šefko Hodžić 12. juna 1993., na prvoj liniji, pratio je tok bitke za Mijatovića kosu.

- Gorio je front dug dvadesetak kilometara. Pratio sam tu bitku na spoju između Zajkine i Šehovićeve brigade, odakle je komandovao još jedan junak, rahmetli Zahir Panjeta, komandant Šehovićevog Pofalićkog bataljona. Bitka je počela tačno u pet popodne. Preko veze, koju je održavao Šaban Panjeta, ubrzo smo saznali da su Zajkini borci oslobodili Mijatovića stranu i dio Zabrđa. Slušali smo komande tih slavnih komandanata. Bilo je nešto čudno u njima. Nije bilo one radosti, prepoznatljivog slavlja, euforije. Pred ponoć vratili smo se u Šehovićevu komandu na Čengić-Vili. Svi su šutjeli. Poginuo je Safet Isović, rekao je plačno general Vahid Karavelić, tada zamjenik komandanta Prvog korpusa Armije RBiH - sjeća se Hodžić.

Safet Zajko teško je primio vijest o smrti svog najbližeg saradnika Safeta Isovića, načelnika štaba Druge viteške brigade. Njegovo čudno ponašanje nije slutilo na dobro. Kažu da od tog dana pa do svoje pogibije nije skidao čizme.


Na početku srpsko-crnogorske agresije Safet Zajko sa Automatskom puškom


Safet Zajko bio je četvrti sin Salke i Dude Zajko koji je poginuo u ratu. Prethodno, samo u jednom danu, 28. jula 1992., srpski zločinci ubili su trojicu Safetove braće.

- Četnike moramo goniti do Sudnjeg dana. Ratovati treba toliko dok budemo sigurni da naši unuci neće biti napadani i ubijani. Ako tako ne bude, bit će sve uzaludno - bila je jedna od posljednjih izjava rahmetli Safeta Zajke.
- Sjećam se da je samo šutio, gledao u zid i govorio: "Poginuo je moj brat" - pričala mi je Zajkina supruga Hidajeta.

Pet dana nakon pogibije Safeta Isovića na Mijatovića kosi, prilikom izviđanja tek oslobođenog teritorija, od mitraljeskog metka gine i slavni Safet Zajko.

A 40 dana kasnije, 27. jula 1993., odigrala se jedna od presudnih bitaka za Sarajevo. Supruga Envera Šehovića Zineta sjeća se da je Enver toga dana došao sa uzavrele i krvave Žuči da se okupa i tražio da mu napravi omiljenu pitu krompirušu. Samo je s prozora stana na Breci gledao prema Žuči, koja se nije vidjela od dimne zavjese stvorene od hiljada srpskih granata. Pitu nije uspio pojesti. Bio je zamišljen, krenuo je na Žuč, odakle su ga zvali, jer je vladalo rasulo među braniocima.

Stao je pred ogledalo u hodniku. Okrenuo se Zineti, uzeo u naručje dvogodišnju kćerku Dalilu i kazao: "Baš sam ja, ženo, lafčina". Silazeći niz stepenice, još jednom se okrenuo prema Zineti rekavši: "Čuvaj mi ovo dijete i odgoji onako kako bih to ja želio".

Slutio je da se ovoga puta sa Žuči neće vratiti. Došao je u komandu Pofalićkog bataljona na Žuči, na kojoj je drama doživljavala svoj vrhunac. I borci i komandanti su molili Boga samo da padne noć, jer noć je davala neku šansu. I čim je uključio motorolu, na putiću iznad komande, odjeknulo se nekoliko eksplozija. Ubile su komandanta Šehovića, njegove saradnike braću Zahira i Esada Panjetu, Zlatka Kalamujića, a bez noge je ostao vogošćanski heroj Mirsad Bekrić Pice.

Pogibijama Safeta Zajke i Envera Šehovića završila se bajka o Žuči. Neprijatelj na ovom legendarnom brdu, i pored desetina hiljada granata, nije uspio vratiti svoje izgubljene položaje do kraja opsade Sarajeva. Nama ostaju sjećanja. A ono što će svim tim sjećanjima, pričama, čežnjama biti zajedničko jeste uvjerenje da su to bili komandanti koji su, da ih pogibije nisu spriječile, sa svojim borcima mogli deblokirati opkoljeno Sarajevo.