Uzme vremena...
VEĆI HRVAT OD HRVATA
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 30. Jan 2013. 16:01:59
Željko MILIĆEVIĆ: Djed Ivan je bio Bošnjak, katolik. Njega je uslikao Behaudin Selmanović, za svoj prijemni rad na Univerzitetu u Sarajevu.
Djeda Ivana je nagradio Ante Pavelić, za njegov 75.ti rođendan, u Kazalištu u Sarajevu, 1943. godine, u jeku Drugog svjetskog rata. Ne znam zašto je djed dobio tu „nagradu“.
Ako ćemo se hrvatizirati, evo me. Ali nemojte me zavaravati lažima.
Djed, Ivan, koji si je dao ime Aziz i koji je znao i turski i arapski, i imao Kur'an Časni kojeg sam kao malo dijete držao u rukama - debela knjiga zelenih korica sa zlatnom arabicom, i koja se je otvarala s desne na lijevu stranu - bio je jedan od pohrvaćenih Bošnjaka. To je meni danas jasno kao što mi je jasno sunce kad sviće.

Hrvatiziranje i srbiziranje Bošnjaka traje od kad su većina Bošnjaka prihvatili Islam. To se nije smjelo dogoditi u kršćanskoj Europi, i to se je trebalo kazniti, na bilo koji način, uključujući i genocidom. To je meni danas jasno kao što mi je jasno sunce kad sviće.

Stric djeda Ivana je bio don Frano Milićević, franjevački fratar, osnivač prve komercijalne tiskare u Hercegovini. Nikad mi nitko od mojih starih nije rekao da je don Frano bio Hrvat. Djed Ivan je naslijedio tiskaru, u kojoj se je tiskalo i latinicom i ćirilicom. Nikad mi moji stari nisu rekli da se je tiskalo hrvatskim ili srpskim jezikom.
Tu tiskaru je djedu Ivanu na kraju oduzeo Habsburg.

Ivan-Aziz Milićević i Osman Nuri-Hadžić su bili književnici, društveni radnici, autori čuvane pisane riječi. Oni su bili Bošnjaci. Njih se je hrvatiziralo.

Hrvatiziralo se je, isto tako, i druge značajne Bošnjake - Nikolu Milićevića, Niku Milićevića, Safvet-beg Bašagića Redžepagića, Abdurrahmana Nametka i sina mu Aliju Nametka. Djed Aziz i Alija Nametak su bili stalno u „kulturnom društvu“ pod imenom Napredak.

Za uvećati kliknite na sliku

Ivan-Aziz Milićević i Mearif za hidžretsku 1312. godinu
Ivan-Aziz je bio osoba kojoj su po savjet došli rahmetli Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, kad su oni bili članovi organizacije „Mladih Muslimana“.

Da li su Bošnjaci Muslimani bili naivni ili šibki, to ne znam. Ali jasno mi je da su bili, i jesu danas, ugroženi zbog svoje vjere.

Djed Ivan, uz sve spomenute u ovom tekstu, je jedan od „najutjecanjijih Hrvata tisućljeća“. Godine 1925. je bila izdana knjiga, u Zagrebu, „glavnom gradu Hercegovine“, o označavanju tisuću godina od krunjenja kralja Tomislava. Ta je knjiga ponovno bila tiskana 1975. godine. Ja sam ju imao u rukama, ali ju više nemam.

U njoj je bezbroj imena, očito bošnjačkog islamskog izvadka, koje se javno vodi Hrvatima. U njoj su isto imena djeda Ivana, Nikole i Nike Milićevića, Osmana-Nuri Hadžića, i drugih Bošnjaka.

Osman Nuri-Hadžić i Ivan-Aziz -Milićević su objavili broj radova pisane riječi. U tome je i „Mearif za hidžrestku godinu 1312“, ili „Muhamedanski kalendar“. Sve je to uzeto kao baština Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Djed Ivan je bio Bošnjak, katolik. Njega je uslikao Behaudin Selmanović, za svoj prijemni rad na Univerzitetu u Sarajevu.

Djeda Ivana je nagradio Ante Pavelić, za njegov 75.ti rođendan, u Kazalištu u Sarajevu, 1943. godine, u jeku Drugog svjetskog rata. Ne znam zašto je djed dobio tu „nagradu“.

Ako ćemo se hrvatizirati, evo me. Ali nemojte me zavaravati lažima.