Velija MURIĆ: Deportacija nedužnih bošnjačkih civila u logore smrti ostala je sramna mrlja DPS vladavine, organizovana sa najvišeg partijskog i državnog vrha, sa ciljem da se na podmukli način, tajno i nečujno ispune zahtjevi iz naloga ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedini čovjek koji je o nedjelu progovorio danas se optužuje da je glavni i odgovorni. Ne može se graditi imidž anti-fašizma ako se na taj način tretira jedan od rijetkih crnogorskih “Šindlera”. Ukoliko je neko u stanju da pomogne ovom društvu da izradi takav imidž, to su upravo ljudi poput njega. Umjesto da se nazove ulica po njemu, državni vrh bi da ga pošalje u zatvor. A kako trend nalaže, stvarni počinioci i dalje će biti puštani na slobodu.

Korak po korak, moralno posrnuće i hipokrizija postali su utemeljene “vrijednosti” crnogorskog društva. Crna Gora voli da se predstavlja kao država u kojoj su svi jednaki, naravno dok ne dođe momenat da to pokaže u praksi. Bez trunke ironije, predstavlja se i kao država u kojoj nije došlo do ratnih dešavanja tokom devedesetih. Postavlja se pitanje, posebno bitno za Bošnjake u Crnoj Gori, zašto uopšte dirati stvari iz prošlosti. Zašto ne zatvoriti oči i dopustiti Crnoj Gori da formira revizionistički narativ kojim se alijenira od velikosrpskog fašizma, slično kao što je Austrija ubrzo nakon Drugog svjetskog rata sebe modelirala kao prvu žrtvu nacizma, što joj je kasnije pomoglo da izgradi snažan anti-fašistički temelj? Zašto ne dozvoljavamo da i Crna Gora odglumi isto, a sve u cilju eventualnog stvarnog identifikovanja sa anti-fašističkim vrijednostima, slično kao što se jedan glumac poistovjećuje sa ulogom koja prije toga nije imala nikakve veze sa njim?
To bi bio razuman plan da nema nekoliko jakih prepreka koje ga ruše, a posebno su vidljive iz bošnjačke perspektive. Za razliku od Austrije, Crna Gora je ostavila niz mrlja koje niti želi niti ima namjeru da očisti, a koje je po prirodi stvari sputavaju u građenju stvarnog anti-fašističkog imidža.

Razlozi su brojni: u takozvanoj „neratnoj“ Crnoj Gori, desila se pljevaljska Bukovica. Pod patronatom vladajuće DPS i visokih policijskih struktura tadašnjeg vremena, u klasičnom smislu te riječi, etnički je očišćeno čitavo jedno područje na kome su od vajkada bivstvovali i njihovi preci i današnji Bošnjaci. Pravi akteri zločina nikada nisu izvedeni pred lice pravde, a suđeno je samo onima koji su bili neposredni učesnici. Crnogorsko, a zapravo DPS pravosuđe, izvršavajući naloge dobijene od osoba sa najvišeg državnog i političkog nivoa, od osoba koje je prije trebalo da se nađu na oprtuženičkoj klupi od bilo koga drugoga, ni trepnulo nije kada je obznanilo oslobađajuće presude. Dakle i ako je zločina bez svake sumnje bilo, osuđenih zločinaca u Crnoj Gori neće biti sve dok crnogorsko pavosuđe ne izađe iz okrilja nekoliko SDP-DPS „ikona“, koje vladaju zarobljenom sviješću osiromašenog stanovništva ove zemlje.

Kad su nas zbog imena iz voza otimali i ubijali: Štrpci

Desila se i otmica putnika iz voza sa stanice Štrpci. U zlodjelu je učestvovalo tridesetak zločinaca, no samo se jednom, i to trećerazrednom, akteru sudilo. Od strane crnogorskog pravosuđa stavljena je tačka na taj slučaj kao da je time razriješen, odnosno kao da se nije ni desio. Umjesto traganja za ostalim počiniocima, aktuelna vlast je Pobrežje, nekada staro muslimansko groblje, zbrisala sa lica zemlje, ostavljajući ga bez i jednog originalnog obiležja koje bi ukazalo da su tu bile kosti Bošnjaka stare i nove Podgorice. Ponesen manijom grandioznosti, aktuelni premijer je bez trunke osjećaja za ironiju i sram, stao ispred tzv. „spomen obiležja svim žrtvama“. I kako bi uvreda bila što veća, obilježje je namjerno sagrađeno od lako lomljivog materijala, kao stvoreno za ostrašćene vandale, kojima se tim činom poručuje: “Mi ovo radimo samo da bismo dobili njihove glasove. Slobodno dođite i rušite. I dalje smo na vašoj strani.”

Riječi ispisane na spomen-obilježju aludiraju na tzv. “sve žrtve”, očigledno kako se izvršioci zločina ne bi uvrijedili. Pa i oni su žrtve, treba da pomislimo. Time se stavlja znak jednakosti između srpsko-crnogorskog osvajačkog rata u Bosni i Hrvatskoj i otpora koji je jednoj takvoj smrtonosnoj stihiji pružan. Na istoj je ravni, dakle, Nebojša Ranisavljević kao i jedan od onih naših Bjelopoljaca koji se bezuspješno vukao po blatu pokušavajući da se iščupa i pobjegne od Nebojšine kame?

Sve ovo ruglo izvedeno je uz politikantsku ikonografiju i uz unajmljene „značajne“ Bošnjake, kojima ne smeta što im narod postaje sve više zatucan, getoiziran i odsječen od svih tokova društva, samo ukoliko oni mogu da nešto od toga profitiraju. Sve ovo ostavilo je poguban utisak na pravdoljubive ljude Crne Gore, jer onaj ko uništava groblja kako bi umjesto njih postavio simbole ruganja narodu čije je groblje uništio, zapravo popločava i gradi stazu srama i arogancije koja se nikada ne može zaboraviti.

Deportacija nedužnih bošnjačkih civila u logore smrti ostala je sramna mrlja DPS vladavine, organizovana sa najvišeg partijskog i državnog vrha, sa ciljem da se na podmukli način, tajno i nečujno ispune zahtjevi iz naloga ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedini čovjek koji je o nedjelu progovorio danas se optužuje da je glavni i odgovorni. Ne može se graditi imidž anti-fašizma ako se na taj način tretira jedan od rijetkih crnogorskih “Šindlera”. Ukoliko je neko u stanju da pomogne ovom društvu da izradi takav imidž, to su upravo ljudi poput njega. Umjesto da se nazove ulica po njemu, državni vrh bi da ga pošalje u zatvor. A kako trend nalaže, stvarni počinioci i dalje će biti puštani na slobodu.

Još jedan državni zločin o kome se više ne govori je hapšenje, tortura i osuđivanje, po osnovi montiranog procesa, lidera tadašnje vodeće bošnjačke političke patije, SDA.

Ovo pominjem jer današnja Bošnjačka stranka, kao politički eksponent bošnjačkih interesa, u svjetlu kontinuirane izdaje od strane vladajuće garniture, u svjetlu lažnih obećanja protkanih strahom, tu prošlost nikada ne smije da zaboravi.

Samo kroz hrabrost, političku mudrost i istorijsku spoznaju Bošnjačka stranka može nakon ovih izbora riješiti enigmu nad enigmama: naime, partija se nalazi na istorijskom raskršću, dijelom jer je dužna svim građanima Crne Gore, koji znaju da bez bošnjačkog glasa ova zemlja još ne bi bila država. Dijelom jer građani Bošnjaci, koji su joj dali glas i legitimitet, budno motre da li će partija donijeti istorijsku odluku. Da li još dvadeset godina ovako ili će na red doći i narodni interesi? Da li će svoje glasače vezati za brod koji neminovno tone ili će postati svjesna odgovornost prema demokratskim snagama koje traže istinske promjene i smjenu režima?

Želim da vjerujem da će se Bošnjačka stranka ovoga puta oduprijeti ucjenama, lažnim obećanjima, strahovima, i ponajviše ličnim interesima, te da će upotrijebiti blanko ček koji je ovim izborima dobila od strane crnogorskih Bošnjaka. Ovoga puta odluka Bošnjačke stranke nije obična ili tekuća. Riječ je o istorijskoj odluci koja će najviše uticaja imati upravo na narod bez kog ne bi bila tu gdje se trenutno nalazi.

Autor je advokat i predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava