Sead ZUBANOVIĆ: Poslije odbranjenog Državnog Predsjedništva i glavnog grada počela je i odbrana BiH. Tog dana je srušen Ćosićev sanuovski san o velikoj Srbiji za čije su granice po Hrvatskoj trebali ginuti Bošnjaci. Eto šta se krije iza svega.Umjesto formiranja timova za istrage zločina nad Bošnjacima u naprimjer Banja Luci, gdje ratnih dejstava nije bilo, a ljudi ubijani, porušene sve džamije, oduzeta imovina i po nalogu Sredoja Novića protjerani devedeset devet postotno svi Bošnjaci i Hrvati, sada će taj isti policijski „mudrac“, namazan svim političkim mastima, preko svoje produžene ruke F. Radončića, forsirati dokazivanje nedokazivog.

Namjerno vješto prikrivena u medijima zbog straha od reakcije javnosti, tek tako da prođe, stidljivo je plasirana grozna informacija od koje se svakom normalnom čovjeku patrioti mora prevrnuti želudac, ne jednom nego stotinama puta. „Državna sigurnosna agencija - SIPA“ formirala je posebnu podgrupu za ispitivanje ratnih zločina počinjenih na teritoriji opkoljenog Sarajeva! Neće, znači ta „pod-grupa“, ispitivati zločine učinjene od strane srpsko-crnogorskih velikonacionalističkih četničkih po dijelovima i predgrađima okupiranog glavnog grada, pa i države RBiH. Njen rad je striktno fokusiran na teritoriju koja je bila pod kontrolom Armije RBiH. Aferim za još jedan namjeran autogol novog ministra sigurnosti. Žestoko je počelo plaćanje cijene njegovog ustoličenja i zelenog svjetla saglasnosti koje dobi za ovu funkciju od propalog laktaškog košarkaša, ratnog švercera cigarama, a sada banjalučkog nazovi političara i predsjednika Rs-a inicijala M. D. Normalno, iće će to preko leđa Bošnjaka, a sve u cilju vještačkog izjednačavanja krivice u počinjenim ratnim zločinima.

Bježeći ispred četničkih noževa, početkom agresije 1992. godine iz Nahoreva u Sarajevo stigoše izbjeglice, sama nejač. Djeca, žene i starci nosili su u rukama ono što su u strahu uspjeli dograbiti smatrajući da bi im moglo najviše trebati. U najlonskim kesama nošeno su namirnice, odjeća, obuća... Jedna djevočica je vukla lutku veliku haman kao što je i ona bila pa dedo koji jedva korača, a u rukoma mu video rekorder. Možda bi se neko i nasmijao pojedinim prizorima da nismo znali strašnu istinu. U njihovom selu se desio pokolj. Četničke zvijeri su doslovno poklale i pobile većinu muškaraca. Nekolicina je samo uspjela pobjeći. Sve nas je iznenadio otprilike trinaestogodišnji, štrkljav dječak koji je o ramenu nosio pušku. Prvo smo pomislili da je u pitanju igračka, a poslije kad vidjesmo da je to prava puška satima smo ga ubjeđivali da nam je preda. Niko nije htio da mu je silom uzme jer je skoro plačući ponavljao da je to lovački karabin njegovog babe, skrivan u štali, čije je odvođenje i batinjanje gledao i da on hoće da se bori. I dok ovo pišem razmišljam kolika je bila njegova hrabrost, jedini ići u zbjegu naoružan. Tek kada mu čvrsto obećasmo da će od sutra biti naš kurir i da je to oružje prijeko potrebno borcima na liniji, pristao nam je dati. Kraj rata je dočekao još uvijek maloljetan, ali ni jednog jedinog dana nije izostao sa dužnosti brigadnog kurira. Upoznavajući ga kroz vrijeme sve više smo se oduševljavali njegovom nevjerovatnom inteligencijom. Meni lično postade jasno zašto je naučni genije Anštajn znao satima razgovarati sa ljudima sa sela. Govorio je da oni, ljudi koji žive od zemljoradnje i stočarstva, završavaju životne fakultete kroz svoju borbu sa prirodom i da ih drži sebi ravnim sagovornicima. Čak šta više, smatrao ih je onima od kojih je često imao šta i naučiti. Izgleda da je takav prirodni filzofsko-ruralni gen naslijedilo i ovo dijete, naš kurir Mufid. Tek nekoliko mjeseci poslije, zbog njegove tragedije gubitka oca, neko je smogao snage da ga upita, zašto je ponio pušku, a ne nešto drugo, kao što su ostali činili bježeći od četnika? On odgovori da je ponio ono pomoću čega se jedino može vratiti kući i natjera nas sve da se dobro zamislimo nad njegovim riječima. Začuđujuće ispravan mu zaključak bi i godinu kasnije, dok je sa osmatračnice gledao dvogledom četničke linije, da će se rat završiti onda kada oni budu vozili hranu civarama (kolicima) kao mi, a nama bude dostavljana hrana, kao njima tada, kamionom. Tako je na kraju upravo i bilo. Potvrdila se vojna doktrina da logistika dobija rat, o kojoj on sigurno nije nikad učio. A, evo što spominjem tog dječaka, ratnog kurira nakon što formira SIPA „ogranak“ za Sarajevo? Morao sam ga se sjetiti jer slijedeće njegove riječi imaju sada veliku šansu da se obistine. Pri samom kraju rata kad se među nama povela priča o tome gdje će ko u miru biti i šta će raditi, on zaključi svjestan činjenja međunarodne nepravde Bošnjacima kroz agresiju, a koja je svakim danom postajala sve očitija: “Ja se bojim da ćemo svi mi, kada se ovo završi, morati otići u zatvor i tamo svaki od nas provesti onoliko vremena koliko je bio u ratu!“

Gledam onaj sada ledeni, skoro prijeteći, izvještačeni osmjeh „ministra nesigurnosti“ kako ga nazva Murat Šabanović, sjedajući nevoljno u istu stolicu poslije njega kao gost u TV studiu i pitam se koliko je bivših boraca Armije BiH i šta još sve ne, spreman žrtvovati dotični da bi ostao na svom političkom prijestolju? Do danas ni riječi nije rekao o ponovnom aktiviranju srbijanskih potjernica za patriotama ove zemlje koje agresori samo preimenovaše pa ih umjesto ratnih zločinaca pretvoriše u teroriste. Kurir Mufid je izgleda baš bio u pravu. Branioci Sarajeva, čuvajte se! Budite sigurni u jedno. Srbija vam nikada neće oprostiti katastrofalni vojni poraz koji ste joj nanijeli drugoga maja 1992 godine. Majstori u prepravljanju prošlosti, oni koji pretvoriše kosovski poraz u pobjedu, sve će učiniti da krivotvore i ove fakte. A na tom putu im smetate vi. Vi koji ste prepravljanim vodovodnim cijevima umjesto ručnim bacačima zaustavljali tenkove i transportere, a pištoljima niške i još kojekakve specijalce. Poslije odbranjenog Državnog Predsjedništva i glavnog grada počela je i odbrana BiH. Tog dana je srušen Ćosićev sanuovski san o velikoj Srbiji za čije su granice po Hrvatskoj trebali ginuti Bošnjaci. Eto šta se krije iza svega.Umjesto formiranja timova za istrage zločina nad Bošnjacima u naprimjer Banja Luci, gdje ratnih dejstava nije bilo, a ljudi ubijani, porušene sve džamije, oduzeta imovina i po nalogu Sredoja Novića protjerani devedeset devet postotno svi Bošnjaci i Hrvati, sada će taj isti policijski „mudrac“, namazan svim političkim mastima, preko svoje produžene ruke F. Radončića, forsirati dokazivanje nedokazivog. Laži o pet hiljada ubijenih Srba u opkoljenom gradu. Skoro isto je to kao da se istraživalo poslije Drugog svjetskog rata, koliko su Nijemaca u Varšavskom getu ubili Jevreji. „Kao najmnogobrojniji narod Bošnjaci moraju biti najtolerantniji“ poručuju nam redovno međunarodni dušebrižnici, a neko veče te riječi cinično uz osmjeh preko TV-e ekrana ponovi kobajagi politički opozicionar Iz Rs-a Mladen I. Da li taj pojam tolerantan znači i biti budala. Sabijeni na dvadeset četiri odsto teritorije svoje matične države, kao nadpolovično većinsko stanovništvo, poput riba u akvarijumu, sada ćemo svojim parama plaćati one koji će nas jednog po jednog pecati (hapsiti) pa analizirati našu krivicu, a krivi smo što još uvijek postojimo. Dojučerašnji katili i domaći izdajnici poput pomenutog Fahrudina (ime sa njegovom ličnošću nema ama baš nikakve veze jer na arapskom jeziku znači: ponos vjere) ujedinjeni su na zajedničkom putu laži. Dotični, nazovi ministar, koji je pred izbore pa i do samog imenovanja na funkciju pričao sasvim drugu priču, mora se prepoznati u prijevodu ovog Kur'anskog ajeta koji govori o ponašanju ljudi licemjera:

„Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da napravi na zemlji nered...“

Sumornu sliku dolazećeg vremena za patriote Bošnjake, stanovnike Sarajeva upotpuniše još dva imenovanja. Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava ponovo (?) posta Srđan Dizdarević, nosilac srpskog imena, komunističkog prezimena i nikakvih rezultata dosadašnjeg rada iza sebe, zauze funkciju na kojoj je sada trebao biti Bošnjak! Dokazani prvoborac protiv bošnjačke ravnopravnosti i uz Lidiju Korać najprovjereni Lagumdžijin kadar iz sjene. Eto ličnosti koja treba koliko sutra zaštititi između ostalog i integritet branilaca ovoga grada. Pobornik i zagovornik uvođenja alkohola i svinjskog mesa, u interesu jednakopravnosti, u restorane sarajevskog BBI Centra, Ivo Komšić za iskazani samoprijegor i borbu na tom putu sa funkcije dekana Filosofskog fakulteta promaknut je na mjesto gradonačelnika Sarajeva, odakle će svoje ciljeve zasigurno mnogo lakše moći ostvarivati. Vjerovatno je zbog toga „Naša stranka“, svojim odlučujućim glasovima, za tu funkciju i podržala njega, a ne Stjepana Kljuića koji ne govori tako jer je rođen i odrastao u ovom gradu. Kao imperativ je Ivo odmah naveo ujedinjenje dva Sarajeva? Za njega je Lukavica, prigradsko naselje, postala grad kojeg imenuje drugim Sarajevom? Za početak i od njega dosta i previše!

Najmnogobrojniji, bošnjački narod u svojoj domovini Bosni je zaista i najtolerantniji. Međutim ta bezgranična tolerancija i njeno nastavljanje i poslije prelaska kritične donje tačke dostojanstva, širom svijeta se naziva jednostavno, jasno i glasno, onako kako je jedino ispravno: gubljenje samopoštovanja ili samoponiženje. Po svoj ponos se izgleda moramo vratiti dvadesetak godina nazad.