Sead ZUBANOVIĆ: Eto, istine radi, MZ Vratnik je do agresije bila 98 %, tada se govorilo muslimanski dio grada, a nastavnički i učiteljski kadar pomenute školske ustanove su kroz generacije najmanje 80 % sačinjavali Srbi. Srbin je sve do agresije bio i prvi čovjek te mjesne zajednice, njen sekretar koji se, po kasnijoj preciznosti granatiranja naselja sudeći, priključio četničkim artiljercima. Kao doktor istorijskih nauka, Milorad E. je u stvari jedan od jako slikovitih i plastičnih primjera vješto planiranih i ostvarenih KOS-ovih lopovluka i falsifikovanja činjenica u korist velikosrpske politike što i jeste osnovni razlog opstrukcije u ostvarivanja cilja, sprječavanja nastanka istorije i historije i svim drugim obilježjima dokazane povijesti Bosne.

Davne 1972. godine od strane onovremene države Jugoslavije, odobrena su jako značajna finansijska sredstva svim njenim republikama čija je svrha bila pokrivanje troškova rada timova istoričara i historičara na njihovom budućem višegodišnjem angažovanju, rješavanja veoma kompleksnog zadatka, hroniološki dokumentovanom pisanju kompletne prošlosti i povijesti svake federalne jedinice ponaosob. Za razliku od Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije jedino Bosna i Hercegovina nije ništa uradila na tom ogromnom i za svaki narod, zaista jako bitnom projektu. Razlog je bio što je dodijeljeni novac potrošen nenamjenski, najviše na turistička putovanja profesora Filozofskog fakulteta, predsjednika samo „reda radi“ formiranog tima poznavalaca historije ovih prostora Milorada Ekmečića. Istina, on je organizovao dva, tri seminara na pomenutu temu i to je od doktora istorije bilo sve. Doktorsku disertaciju je stekao na temi: “Ustanak u Bosni 1876/1878.“ (Te bune pravoslavnog bošnjačkog „normalno“ ruralnog stanovništva, započete sa „čuvenom“ Nevesinjskom puškom bile su bezuspješan pokušaj pripajanja silom Bosne Srbiji, naravno inicirane kao i zadnja agresija iz Beograda). Nikada niko nije potegao pitanje pokradenog novca i Ekmečićeve odgovornosti za počinjeni kriminal. Posao nije urađen, ogromne pare su nestale, a sve je prošlo bez istrage o bilo čijoj odgovornosti što jasno upućuje na spregu imenovanog sa vlastima, odnosno dogovor sa republičkim i državnim političkim vrhom i ciljanom prikrivanju istine od strane srpskih, ali i hrvatskih po tom pitanju uvijek usaglašenih ili „suglasnih“ političara! Dojučerašnji „neopredijeljeni“, tad kao priznati, ali zbunjeni veličinom početnog slova naziva nacionalne i vjerske pripadnosti, Muslimani i muslimani, bivši i budući Bošnjaci nisu, „normalno“ kao i uvijek, ništa ni bili pitani. Scenarij „zbunjivanja,“ opet samo tog naroda u BiH, ovaj put kod popisa stanovništva, ponovo je na sceni. Doktor istorijiskih nauka koji je u akt tašni uvijek, kao i njegove kolege profesori sa istog fakulteta Vojislav Maksimović i Aleksa Buha, obavezno nosio priglavke, glavicu luka i flašu rakije, a takvih je bilo jako mnogo i u tadašnjem političkom vrhu, spriječio je izradu tog baš kompleksnog projekta koji bi po svom završetku sam po sebi posvjedočio da je istorija ili historija ove republike ustvari povijest Bošnjaka, najstarijeg domicilnog stanovništva balkanskog prostora (a evo genetika dokazuje i šire) kao i još jednu jako bolnu činjenicu za SH osovinu. Razotkrilo bi se ničim argumentovano osporavanja viševijekovne državnosti Bosne! Iza toga bi išla ogromna kompozicija novih problema za okupatore kao što je pitanje bošnjačke nacije, bosanskog jezika, granica, zatim državnim „reformama“ otete bošnjačke zemlje, pa pitanje Sandžaka, brojnih genocida i tako dalje. Cijenu ove pokvarene i perfidne igre ne samo jednog nečovjeka, nego vladajuće okupatorske politike Beograda, bošnjački narod je krvavo platio, plaća i još će je plaćati sve do dana kada o njemu i njegovoj prošlosti nebude napisana prava istina koja će se kao što je normalno u svakoj civilizovanoj zemlji, izučavati kroz nastavne planove i programe svih školskih i obrazovnih institucija. Narod bez pamćenja nije slobodan narod jer tako se gubi indentitet, a gubitak identiteta se uvijek plaća ropstvom i poniženjem. Ovu mnogo puta potvrđenu zakonitost i činjenicu okupatori Bosne su maksimalno iskoristili. Nažalost ni danas mnogi Bošnjaci ne znaju kako su i da su ostali bez svog nacionalnog ponosa i dostojanstva, a prije svega svoje vjere... Proces ozdravljenja je dug i bolan za mnoge koji kroz vrijeme postadoše, svjesno i nesvjesno, samo loša kopija hrišćana i kršćana iz okruženja. Što je najgore bošnjačka djeca, kao i prijašnje brojne generacije, još uvijek uče tuđe istorije, historije i povijesti. Znali su Ekmečić i ostali „nadležni“ šta slijedi i kakva bi se lavina problema obrušila, najviše po njima pripadajućoj mitskoj Sanuovskoj močvari laži, ako bi Bosna progovorila istinom o sebi i svom narodu kroz vrijeme. Iz tog razloga se uporno pričalo o agoniji Srba u federativnoj Jugoslaviji. Ovo je pokušaj da se ispravi bar jedan mali djelić falsifikovane prošlosti i samo na jednom slučaju, iz relativno bližeg vremena objasni kako smo lagani i zašto se ciljano nije pisalo tačno o onome što se zaista dešavalo na ovim prostorima vijekovima. Prije svega otkriven istinom, kompleks niže vrijednosti i samonepoštovanja, nametnut između ostalog i kao „turska krivica“, spao bi sa leđa Bošnjaka i sasvim zasluženo opteretio kičmu prijašnjim Bošnjacima, bosanskim pravoslavacima, ali i katolicima. U jasnom ogledalu prošlosti prepoznala bi sebe i svoje zločine tri naroda, za Bosnu konstantno agresorskih susjednih država, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Zlo od čovjeka, kriminalac zbog koga i danas širom BiH djeca više uče o Srbiji i Hrvatskoj nego svojoj domovini, sada je nekakav senator Rs-a. M. Ekmečić, koji u svojoj osamdeset šestoj godini života tvrdi da je sasvim u redu da za konačno osamostaljenje novonastalog genocidnog četniteta i nastanka velike Srbije pogine još sto hiljada Srba, sebe i svoje je izmjestio u Beograd i sa novim idejama samo navraća u Banja Luku. Bio je savjetnik Frankenštajnu sa Durmitora, Filozofski fakultet u Sarajevu zajedno sa njim bi mozak političkog vrha SDS-a prije, tokom, a i poslije agresije na Bosnu. „Čuvena“ je i ona njegova, pokazalo se promašena, ratnohuškačka misao: “Ako Jugoslavija ne može da bude građanska država, onda ne može ni jedna od njenih nasljednih pokrajina“! Pokrajinama je, namjerno ih omalovažavajući, nazivao republike bivše SFRJ. On javno i danas optužuje i krivi

Milorad Ekmečić - tat na kvadrat

SAD što su svojim uplitanjem spriječili da se ostvario plan nestanka BiH. Zbog još jedne, ne samo svoje loše procjene, a to je da će Sarajevo biti „oslobođeno“ od strane četnika za najviše sedam do deset dana, na početku agresije osta u ovom gradu. Gradu koji ga je od zapadnohercegovačkog ratnog siročeta (doveli su ga iz nekakva kamenjara sela Pribilovci kod Čapljine, gdje je kao djete, kažu, preživio ustaški pokolj o kojem je stalno pričao) napravi gospodinom, kao što je uhljebio i mnoge druge pridošlice, on se zahvalio svojim zlom, lažima i mržnjom. Niko ga nikada nije čuo da je bilo kad progovorio i jednu jedinu riječ o četničkim zločinima. U septembru '92 godine njega, kao i druge „napaćene“ umne Srbe iz Sarajeva, kada je konačno postalo jasno da od četničkog ulaska u grad nema ništa, Unproforova vozila umjesto taksija odvezoše na brda nesuđenim bradatim „oslobodiocima“. Ta vožnja je zbog potrebe za senzacionalizmom i dramatičnosti nazvana „tajni beg“. Period do napuštanja opkoljenog grada mu je upisan u „prvoboračku ratničku knjižicu“ od strane srbijanskih biografa, po uhodanom papagajskom šablonu za sve takve slučajeve, kao „kućni pritvor“ i vrijeme u kome je bio „maltretiran od strane muslimanske vlasti“. Slaga po starom srpskom običaju da su ga Zelene beretke pritvorile zajedno sa porodicom u osnovnoj školi, kako on reče imena Vratnik. Ustvari, krajem maja '92 godine, uvidjevši rezultate loše procjene situacije nastale zbog neočekivano žestokog otpora branilaca Sarajeva, bezuspješno je pokušao svojim vozilom proći već uspostavljen liniju razdvajanja prema agresorima u pravcu brda Crepoljsko. Imao je namjeru preko Vučije Luke (ja plaha imena hajdučkog sela), otići na Pale gdje su ga željno očekivali. To je u tom vremenu bila nemoguća misija. Vraćen je nazad, normalno iz bezbjedonosnih razloga i otišao na „svoju“ Breku, tada i sada najelitniji dio grada u kojem je, naravno na osnovu javnih i tajnih šovinističkih zasluga i svoje srpske ugroženosti, posjedovao stan od „jedva“ sto pedeset kvadratnih metara. Po završetku agresije je isti, naravno preko advokata, uredno preprodan i M. Ekmečiću isplaćen pogolem iznos u onovremeno najtraženijoj valuti, „dojč“ markama. Nije mu nimalo smetalo što je novac bio „balijski“. Osnovna škola koju je u memoarima spominjao kao škola Vratnik nikada se nije zvala tako. Nosila je ime „Džavid Haverić“ ispisano na ploči iznad ulaznih vrata koja on, da se zaključiti, nije nikada ni vidio. A da je i htio nije mogao ući u taj objekat jer je isti bio prepun izbjeglica, porodica paljanskih Bošnjaka koji su protjerani iz svojih domova pobjegli pred kamama Ekmečićevih sunarodnika, romanijskih koljača i ubica, morali konačiti i po tuđim kućama tog kvarta. Eto, istine radi, MZ Vratnik je do agresije bila 98 %, tada se govorilo muslimanski dio grada, a nastavnički i učiteljski kadar pomenute školske ustanove su kroz generacije najmanje 80 % sačinjavali Srbi. Srbin je sve do agresije bio i prvi čovjek te mjesne zajednice, njen sekretar koji se, po kasnijoj preciznosti granatiranja naselja sudeći, priključio četničkim artiljercima. Kao doktor istorijskih nauka, Milorad E. je u stvari jedan od jako slikovitih i plastičnih primjera vješto planiranih i ostvarenih KOS-ovih lopovluka i falsifikovanja činjenica u korist velikosrpske politike što i jeste osnovni razlog opstrukcije u ostvarivanja cilja, sprječavanja nastanka istorije i historije i svim drugim obilježjima dokazane povijesti Bosne. Ukrade Milorad i pare i djelo. Baš, tat na kvadrat. Doslovno lopov čijom „zaslugom“ su dugoročno posijano tone sjemena međunacionalne mržnje diljem najljepše države na Balkanu.

Znam da bi sve ovo gore napisano imalo daleko veću težinu da je umjesto mog u zaglavlju kolumne ime nekog od Ekmečićevih tadašnjih „muslimanskih“, još uvijek radno aktivnih kolega sa Filozofskog fakulteta. Ali, oni imaju važnijih obaveza od iznošenja ovakvih, njima jako dobro znanih činjenica. Ti ljudi na čelu sa nepogrješivim dežurnim TV komentatorom svih mogućih političkih zbivanja u BiH, E. Kazazom, još uvijek su čvrstog ubjeđenja da što više pljuješ po svome, više vrijediš i više napreduješ. Fosilizirane pameti oni kao da žive negdje tamo u osamdesetim godinama prošlog vijeka i boje se svake riječi koja, gluho bilo, makar malo u sebi ima nešto sa nacionalnim bićem Bošnjaka i njegovom prošlošću, a kamo li budućnošću. Otići će i u penziju pa i umrijeti, ali neće nikada prežaliti ono vrijeme kada su anam oni drugi uvijek bili prvi, a oni niko i ništa. A fakat su i bili dobri Mile, Aleksa pa Makso... Moglo se sa njima i popit i opsovat i još što šta. Ma prave ljudine. Sreća što za katedrama bar ostadoše Dubravko i Marko pa se i sada imaju kome dodvoravati i zajednički naporima sprječavati vjerski i ovosvjetski „radikalnog“ Fatmira A. i slične tipove u sticanju, po njih opasnih, zvanja i znanja. Inače bi, bez mogućnosti samonegacije, podastiranja i puzanja pod tuđim nogama na koju su se svikli i postali ovisnici te navike, a opet bez ikakve šanse da zbog svojih imena i porijekla budu uposlenici na banjalučkom fakultetu, izvršili kolektivni hara-kiri pjevajući horski onu rahmetli Zilhinu, pardon Silvaninu pjesmu: Šta će mi život, bez tebe dragi!