NA NAŠIM PROSTORIMA IMA ISLAMA I NJEGOVE UMJETNOSTI
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 25. Jun 2013. 14:06:01
Mehmed Meša DELIĆ: Postojao je i još postoji, udruženi poduhvat uništiti pristalice islama i sve njihove kulturne i vjerske umjetnine. Sve ih poravnati sa zemljom, da buduće generacije neznaju da je ikada nešto tako tu postojalo. O tome postoji puno dokumenata, dokaza gdje je šta i od koga je šta oštećeno, srušeno, osakaćeno, sa zemljom sravnjeno.
Islam kao religija u potpunosti prožima svakodnevni život čovjeka. Bez imalo pretjerivanja može se slobodno reći, kada govorimo o umjetnosti, da nijednu drugu umjetnost nije tako duboko i svestrano inspirisala vjera kao što je to učinio islam. Međutim, i pored toga što je islam dao glavno obilježje ovoj umjestnosti, zbog ranijih umjetničkih tradicija naroda koji su se našli u sastavu islamskog carstva, postoje znatne razlike među pokrajinskim umjetnostima.
S obzirom na činjenicu da je islam došao na Balkan preko Turaka, to se ovo područje ima posmatrati u kontekstu turske zone, kao religija u kojoj prevladava turski kulturno – civilizacijski ambijent. U pokorene zemlje Turci su donosili sa sobom svoju kulturu, običaje, nošnju, podižući nova i uređuju stara naselja.
Svakako da je arhitektura i u našim krajevima bila vodeća grana islamske umjetnosti, gdje se sakralnim objektima posvećuje izuzetna pažnja. Tu su, međutim, i druge građevine svjetovnog karaktera, što je dovelo do toga da gradovi poprime orijentalno – islamsko obilježje i sadržaje.


Aladža džamija u Foči
Džamije

Na ovom prostoru krajem 14. i početkom 15. vijeka počeo je ozbiljni razvoj monumentalne islamske arhitekture. Prodor nove umjetnosti bio je brz i njen uticaj prenosio se na sve grane umjetnosti.
Arhitekti koji su gradili na našem području bili su istaknute ličnosti turskoga graditeljstva, dok će posljednjih stoljeća biti angažovani i dubrovački majstori poznati po istančanom smislu za rad u kamenu.

Razvoj arhitekture džamija u našim krajevima pratio je u stilskom pogledu onaj trend koji je svojevremeno vladao i u Osmanskom carstvu. Tako će u arhitektonskim zdanjima na Balkanu biti prepoznatljivi i brusanski i ranocarogradski ( gradovi Bursa i Carigrad) i klasični stil gradnje.

Brusanski stil

Na teritoriji bivše Jugoslavije sačuvana su samo dva vrijedna spomenika u brusanskom stilu: džamija sultana Murata II (1436.) i Ishak – begova džamija (1438.), obje u Skoplju. U Bitolji je 1956. godine porušena najstarija nama poznata džamija Sungur – Čauš (Eski), podignuta 1435. godine, koja je pripadala brusanskom stilu.

Ranocarigradski stil

U ranocarigradskom stilu grade se svi raniji tipovi džamija, ali se pojavljuje i tip džamija razvijene po širini. U konstruisanju prostora uočava se uvođenje polukupole koja proširuje potkupolni prostor.
U ovom stilu se pokazuje jasno izražena težnja za velikim prostorom za namaz. Tu osobito dominira tip džamije sa izduženim glavnim molitvenim prostorom ispod dvaju jednakih kupola, ili ispod kupole i polukupole, sa bočnim prostoroma (tetimama) i ulaznim potkupolnim trijemom.
U našim krajevima je ranocarigradski stil dobio svoje glavne predstavnike u Makedoniji i na Kosovu. Tu se ubrajaju džamije: Sultan Mehmed Fatih u Prištini (1461.), Gazi Isa – begova u Skoplju (1475.), Burmali – džamia u Skoplju (1495.) i Šarena džamija u Tetovu (1495.).

Klasični stil

Proces islamizacije i kulturnog preobraženja s krajem 15. stoljeća bio je u završnoj fazi, na području Makedonije i istočne Srbije, dok u to vrijeme taj proces u Bosni tek (za)počinje. To je razlog te su brusanski i ranocarigradski stilovi mogli da se realizuju samo u gradovima ovih oblasti.
Primajući islam, slavenski stanovnici Bosne prvi put su se našli u okviru jedne velike kulture koju su brzo usvojili i kojoj će u sljedećim vijekovima ova pokrajina dati vlastiti doprinos. U krajevima koji su bili u sastavu Bosanskog pašaluka (Bosna, Hercegovina, Sandžak) sačuvan je najveći broj kulturnih spomenika.
Džamije klasičnog perioda se kod nas javljaju u dva tipa: kod prvog je molitveni prostor prekriven jedino kupolom, a kod drugog kupolom i polukupolom.
Prvi tip džamije najčešće je primjenjivan. Umjetnička vrijednost ovog tipa džamija i njene kompozicije spolja i iznutra sastoji se u njenoj jasnoći, jednostavnosti, osjećaju mjere i proporcijskih vrijednosti. Vrijednost ove kompozicije ostala bi ista kad bi joj se uklonila kompletna dekoracija. Ovdje ćemo navesti samo najznačnije džamije koje pripadaju ovom tipu klasičnog stila: Čekrčina džamija (1526.) u Sarajevu, Jeni džamija (1549.) u Travniku, Aladža džamija (1550.) u Foči, Karađoz – begova (1557.) u Mostaru, Jusuf – pašina poznataja kao Kuršumlija (1560.) u Maglaju, Ali – pašina (1561.) u Sarajevu, Ferhat – begova (1562.) u Sarajevu, Hadž Alijina (1563.) u Počitelju, Careva (1565.) u Sarajevu, Sinan- begova (1570.) u Čajniču, Husein – pašina (1590.) u Pljevljima, Sinan – pašina u Prizrenu s početka sedamnaestog stoljeća.
Drugom tipu džamija sa kupolom i polukupolom pripadaju dvije džamije: Gazi Husrev – begova džamija (1530.) i Ferhat – pašina džamija, poznata kao Ferhadija (1583.) u Banja Luci. Prva je nastala pod uticajem škole mimara Hajredina i spada u red najvrednijih džamija ranog perioda klasičnog stila.

Mektebi i medrese

Uz džamije u njihovim dvorišnim prostorima ili u bližoj okolini pored šadrvana i česama, često se mogu vidjeti mektebi, medrese, sahat – kule, turbeta i nišani. Osnove svoga vjerskog obrazovanja muslimani su dobijali u mektebima (sibijan – mektebi ili mektebi – ibtda'ijje), a dok se više teološko obrazovanje sticalo u medresama.
Najistaknutiji takav objekat je Gazi Husrev – begova medresa (1537.) u Sarajevu. Drugi veliki predstavnik te vrste je medresa uz Gazi Mehmed – pašinu džamiju u Prizrenu (16. stoljeće). Osim takvih, reprezentativnih, razvio se i veći broj manjih sa osnovom u obliku latiničnog slova „L“. Najpoznatiji očuvani predstavnici tog tipa u Bosni i Hercegovine jesu: Karađoz – begova medresa (16. stoljeće) u Mostaru i Šišman Ibrahim – pašine medrese u Počitelju (17. stoljeće).

Tekije

Na našim prostorima su postojale ili još postoje tekije koje su podizali derviši za svoje potrebe, mahom po gradovima i većim naseljima. Sa iščezavanjem derviša, smanjio se i broj tekija. Jedna od najljepši je svakako tekija na vrelu Bune u Blagaju. Hadži Sinanova tekija (1638. – 1640.) u Sarajevu predstavlja zanimljivo zdanje te vrste. Jedna od najvećih u zemlji je tekija Arabati – tekije u Tetovu, gdje su se do 1912. godine okupljali derviši bektašijskog reda. Sastoji se od nekoliko zgrada i sada je pretvorena u muzej.

Sahat – kule

Također vjerom inspirisane građevine, često postavljene uz džamije, jesu sahat – kule, koje pored obilježavanja vremena (uglavnom na principu alaturka) su služile prvenstveno za označavanje namaskog vremena. Vrlo često se u njihovom sklopu ili neposrednoj blizini nalaze „muvekkithane“, gdje je odeđivano vrijeme za namaske vaktove. Predpostavlja se da je sahat – kula uz sultan Muratovu džamiju u Skoplju najstariji objekat te vrste na našem tlu. Od dvadesetak (ne)sačuvanih sahat – kula u Bosni i Hercegovini je bila ona u Banja Luci. Veoma reprezentativno djeluje oko trideset metara visoka sahat – kula u Sarajevu s kraja 16. vijeka.

Turbeta i nišani

U dvorišnim prostorima džamija, tekija, u grobljima građena su turbeta – nadgrobni spomenici zatvorenog i otvorenog tipa. Među najpoznatija zatvorena turbeta ubrajaju se Gazi Husref – begov i Murat – begov u Sarajevu, Ferhat – pašino u Banja Luci, Sinan – begovo u Čajniču, Mustafa – pašino u Skoplju.
Druga vrsta turbeta ima obično četiri stuba koji nose kupolu. Ovakvi su na primjer dva turbeta na Alifakovcu i jedno kod Sinanove tekije, sva tri u Sarajevu. Međutim, za islamsku nadgrobnu arhitekturu u našim krajevima mnogo karakterističniji i brojniji spomenici su nišani. Očigledno je da najstariji nišani koji su pretežno sačuvani na tlu srednje i istočne Bosne čine prelazni oblik nastao u neposrednom oslanjanju na tradiciju stećaka. U narodu su poznati kao „šehidski“ ili „gazijski“.

Nastambe i utvrde

Dolaskom Turaka u stambenoj izgradnji se dosta toga promijenilo. Jedan od prvih poznati objekata čine begovski konaci – veće i bogatije opremljene stambene zgrade orijentalno –
balkanskog tipa, koje se odlikuju arhitekturom izvanrednog likovnog i funkcionalnog koncepta. Još reprezentativniji su bili saraji ili dvorci i konaci carskih namještenika građeni u središtima pašaluka.
U nemirnom 18. i 19. stoljeću na imanjima begova su podizani begovski odžaci, ili kule koje čine prelazni oblik od stambene arhitekture ka utvrdama. Turci su bili vješti graditelji svih utvrđenih objekata. U našim krajevima oni su iz temelja izgradili čitav niz novih utvrđenih gradova. Bedemi su deblji i niži, a dekorativni elementi su svedeni na najmanju mjeru.

Mostovi

S obzirom da su Turci imali za cilj vrlo ambiciozne osvajačke planove, izuzetan značaj se pridavao izgradnji i održavanju cesta i puteva. U sklopu toga je najistaknutnije mjesto pripalo mostovima. Građani su od drveta ili od kamena. Daleko više je bilo drvenih. Međutim, sačuvani su isključivo oni kameni. Turci su se i u ovoj oblasti graditeljstva pokazali kao izvanredni majstori i poznavaoci statičkih zakonitosti u mostovskim zidanim konstrukcijama. U ovoj oblasti najbolja arhitektonska rješenja datiraju iz 15. i 16. stoljeća kada su na ključnim prelazima velikog broja naših rijeka ponikla stvaralički nadahnuta kamena zdanja koja su ostala predmet divljenja svih kasnijih generacija. Pojedina od njih su prava remek – djela ne samo tursko – islamske nego i cjelokupne svjetske mostogradnje.
Veliku monumentalnu ćupriju na Drini izgradio je mimar Sinan, a njegov učenik Hajredin (mlađi) je konstruisao Stari most u Mostaru, taj čudesno oblikovani kameni polumjesec po kome je ovo mjesto dobilo svoje današnje ime. Most se smatra jednim od najljepših mostova tog vremena. Slični su mu, također sa jednim lukom, Kozija ćuprija kod Sarajeva i most na Žepi pred njen utok u Drinu.
Sa dva ili više lukova ističu se, pored višegradske ćuprije, Arslanagića most na trebišnjici, Principov most i Šeher – ćehajina ćuprija u Sarajevu. Najvredniji takav objekat u Makedoniji je četrnaestolučni kameni most na Vardaru u Skoplju. Najvjerovatnije u drugoj polovini 15. vijeka izgrađen je skopski akvadukt od kojeg su sačuvana 54 kamena luka.

Bezistani

Neposredno uz džamije često su se gradile i prostorije koje nisu imale religioznu funkciju, a koje su se arhitekturom i dimenzijama jako isticale. To su bezistani, kamene zgrade predsvođene bačvastim svodovima i pokrivene kupolama. Od nekadašnja tri, u Sarajevu su sačuvana dva takva objekta Gazi Husrev – begov (1537. – 1555.) i Brusa bezistan (1551.), trgovine u kojima su se uglavnom prodavali proizvodi tekstilne prirode. Postoje još poznati bezistani u Štipu, Skoplju i Bitolju.

Karavan – saraji

Na važnijim mjestima uz put, gotovo na svaka dva – tri sahata hoda, u mnogim naseljima građeni su karavan – saraji. Negdje ih je bilo i više, tako se spominje da je samo u Sarajevu 1659. bilo 23 hana i karavan- saraja, a 1878. više od 50 takvih objekata.
U najvećem broju tek su se nešto razlikovali od stambenih kuća. Kuršumli – han u Skoplju pripada klasičnom periodu 16. stoljeća i predstavlja najviši domet osmanske monumentalne javne arhitekture kod nas. Drugi veći očuvani karavan – saraj je Morića – han u Sarajevu, također iz 16. stoljeća, jedini do danas očuvan u Bosni i Hercegovini. Mogao je da primi 300 ljudi i 70 konja.

Šadrvani i hamami

U skladu sa islamskim shvatanjima o ličnoj higijeni i potrebi uzimanja abdesta za namaz, osobita pažnja se posvećivala izgradnji vodovoda, česama, sebilja, šadrvana i drugih sanitarno – higijenskih objekatau
U dvorištu velikih džamija obično se gradio šadrvan, a kod manjih džamija česme. Šadrvani su građeni i u svim javnim objektima sa unutrašnjim dvorištima (mederese, karavan – saraji). Jedan sačuvani šadrvan u sklopu javnog objekta je onaj u dvorištu Kuršumli – hana u Skoplju. Najljepši primjeri šadrvaba uz džamiju su: uz Koski Mehmed – pašinu i Karađoz – begovu džamiju u Mostaru, uz Sinan – begovu u Čajniču, uz Esme Sultan džamiju u Jajcu, Mustafa – pašinu u Skoplju i uz Gazi Husrev – begovu u Sarajevu.
Gotovo svaka muslimanska kuća raspolagala je manjom banjom (hamamdžik) dok su javna kupatila (hamami) činili jednu od bitnih karakteristika gradskih naselja. Sarajevo je dobilo prvo javno kupatilo 1462. godine. Najljepši očuvani primjeri su prostrani Daut – pašin hamam u Skoplju (kraj 15. stoljeća) sa dvije veće i 11 manjih kupola i Gazi Husrev – begov hamam u Sarajevu (oko polovine 16. stoljeća) koji ima dvije velike i osam malih kupola.
I pored ogromnih gubitaka dobrim dijelom vezanih za tokove savremenog planiranja naselja, na našem tlu je sačuvan priličan fond ovih spomenika koji su odmor za oko i ukras domaćeg pejsaža. Njihovu privlačnost i ljepotu treba tražiti prije svega u povoljnom smještaju i slobodnoj kompoziciji, u specifičnom dekoru, koji čine u reljefu urađeni ili slikani biljni i geometrijski motivi skupa sa vrhunskom kaligrafskom izvedbom, a pogotovo u živom i vedrom tonu koji optimistički prožima te ambijente...

Kulturocid

Zub vremena, različiti sistemi, nemarnost, mržnja prema tuđoj vjeri, kulturi i umjetnosti, zemljotresi, a posebno hrvatotresi, srbotresi, su planski uništavali islamsku umjetnost na našim prostorima. Ljude i kulturne baštine treba čuvati i milovati, a ne silovati i rušiti, kao što su ustaško-četničke bagre učinile u najbrutalnijem genocidu i kulturocidu u agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.
Postojao je i još postoji, udruženi poduhvat uništiti pristalice islama i sve njihove kulturne i vjerske umjetnine. Sve ih poravnati sa zemljom, da buduće generacije neznaju da je ikada nešto tako tu postojalo. O tome postoji puno dokumenata, dokaza gdje je šta i od koga je šta oštećeno, srušeno, osakaćeno, sa zemljom sravnjeno.
Ovdje ćemo pomenuti neke iz ovoga članka, a to su: Kuršumliju džamiju u Maglaju dobro raniše i munaru joj prepoloviše, Ferhadiju džamiju u Banja Luci i još drugih 16 sa zemljom sravniše. Usput srušiše onu poznatu sahat – kulu, koja se vijekovima sa Ferhadijom družila. Aladža džamiju u Foči ista sudbina zadesi. Ni Stari most u Mostaru ne poštediše, a onda i u Počitelju se kao neimari zla dokazaše.
Hvala Bogu i ljubiteljima umjetnosti i kulture (po)neki od ovih objekata se (uz)dižu kao Feniks iz pepela: most u Mostaru, Kuršumlija u Maglaju, Ferhadija u Banja Luci..., i ako Bog da i sve druge džamije i njihove viletne munare će parati plavo nebo poviš gradova i sela, a ezani će se razljevati po ulicama i sokacima, kao što su nekada u dobra stara vremena...