(NE)UKUSNI MIRIS HRVATSKOG CVIJEĆA OD SEADA BEGOVIĆA
Autor: M. Ibrahimović
Objavljeno: 27. Jun 2013. 16:06:19
M. IBRAHIMOVIĆ: Zaista je nevjerovatno dokle ta sarajevsko-zagrebačka pamet doseže kad su u pitanju Bošnjaci i njihovo pravo na sve što i drugi narodi, odnosno teolozi, imaju, a to je sloboda da misle, govore i radi prema osjećaju svoje duše i sposobnosti svoga uma bez obzira da li su ulema ili nisu. Odnosno, baš zato što su ulema od njih se očekuju da budu na liniji odbrane svog naoda u svakom pogledu, uključujući naciju, vjeru i državu.
Ovih dana je u Zagrebu izašao 211-212 broj časopisa za kulturu i društvena pitanja "Behar" i u njemu uvodnik glavnog i odgovornog urednika Seada Begovića pod naslovom: Kada Zukorlić poselami džemat i građanska hrabrost Fikreta Karčića.

Ovaj zagrebački časopis za kulturu i društvena pitanja posvećen je kulturi i društvenim pitanjima Bošnjaka na hrvatskom jeziku. Jer, Bošnjaci u Hrvatskoj su se dragovoljno odrekli prava na vlastito ime bosanskog jezika. Hrvati u Bosni ne samo da čuvaju posebnost svog nacionalnog jezika, već to nameću i drugima, posebno Bošnjacima, kad god i gdje god to mogu.


Bošnjaci u Hrvatskoj kroz hrvatski časopis "Behar" dokazuju svoju nedvojbenu lojalnost hrvatskoj kulturi, odnosno jeziku, odnosno književnosti, odnosno bošnjačkom podančkom mentalitetu. Dokaz tome je glavni i odgovorni urednik zagrebačkog časopisa "Behar" Sead Begović, koji se predstavlja kao "suvremeni hrvatski književnik". Rođen je u Zagrebu 1954. gdje je pohađao osnovnu i srednju školu te Filozofski fakultet. Između ostalog, radio je kao bibliotekar, propagandist, novinar (redakcija kulture «Vjesnik»), urednik i voditelj Tribine DHK. Kao književni kritičar surađivao je i surađuje s velikim brojem časopisa za književnost (Oko, Forum, Republika, Dometi, Mogućnosti, Poezija, Vijenac, Bridge i drugi), ali i u dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list.

Nema šta, impresivna biografija ovog hrvatskog književnika i glavnog i odgovornog urednika hrvatskog časopisa "Behar". Međutim, u njoj nema podatka da je Sead Begović posjetio Sandžak kako bi se na licu mjesta upoznao sa tamošnjom "kulturom i društvnim pitanjima" Bošnjaka. Ali to ga ne ometa da piše o "kulturnim i društvenim pitanjima" Sandžaka na daljinski upravljač. Jer, što bi se Begović mučio da oblazi Sandžak i da se upoznaje sa mukama i nadama tamošnjih Bošnjaka?! Zašto bi Begović rizikovao svoju komociju u Zagrebu kad mu je dostupan Youtube?!


Sead Begović (Foto smješak: Matica hrvatska)


Lakše je Seadu Begovići da ismijava muftiju sandžačkog Muamera Zukorlića, upoređujući ga sa britanskim cirkuzantom Monti Pitonom (Monty Python), nego obići Sandžak i pitati Muftiju kako mu može pomoći u njegovoj borbi protiv svetosavizacije i srpske kleronacionalizacije Bošnjaka. Da nije za gađenje, bilo bi za smijanje, jer se pred našim očima prikazuje sva bijeda salonskog uma Sead Begovća, koji je htio da bude duhovit na račun muftije Zukorlića, jer jedino tako može da se skupo proda pod firmom hrvatskog cvijeća.
Na pitanje hoće li mu ne(t)ko oštro prigovoriti da je dio medijske hajke na novopazarskog bošnjačkog preporoditelja, te huškačke pristrasne naivnosti, dapače nacionalne samonegacije i podaništva, odgovaramo Begoviću da mu, dapače, niko neće prigovoriti, jer mu je dovoljan prigovor njegove vlastite savjesti, kojeg Karl Jaspers prepoznaje kao "metafizičku krivnju", a to je nedostak solidarnosti sa ljudima koji su ugroženi. Ta vrsta metafizičke krivnje javlja se kod onih koji se osjećaju krivim što su nadživjeli ubijene kojima su mogli i trebali pomoći da ih se ne ubije. A Sead Begović je upravo u takvom stanju "metafizičke krivnje", koju liječi napadnim podsmjehom protiv muftije sandžačkog Muamera Zukorlića.

Razumijemo mi i da se Begovićev "ukus dijametralno suprotstavlja ukusu i nastupu panbošnjačkog Zukorlića". Jer, Begovićev ukus je "hrvatsko cvijeće" bez mirisa i ukusa, dok Zukorlićevog ukus mirše na panbošnjaštvo, koji neutralizira (ne)ukus i (bez) mirisnost "hrvatskog cvijeća" i "srpskog tamjana" što se nudi pod nos Bošnjacima.

Očito pritisnut Jaspersovom "metafizičkom krivnjom" salonski hrvatski književnik Sead Begović poziva za svjedoka svom hrvatskom (ne)ukusu Fikreta Karčića, koji je u “Muallimu“ (broj 52. za 2012. godinu) održao lekciju bošnjačkoj ulemi, kazavši im šta treba da rade, odnosno šta treba da ne rade o čemu nas Sead Begović uredno obavještava: "Stoga je instruktivno osvrnuti se na kritički tekst ovog stručnjaka (Fikreta Karčića) za šerijatsko pravo i jednog od najistaknutijih članova Islamske zajednice koji građanski hrabro daje vjerojatno prve smjernice o ulozi vjerskih službenika u državi usuprot (tj., nasuprot, naš bosanski prijevod) klerikalizmu bilo koje provinijencije, napose muslimanskom".

Ovo "napose muslimanskog" ima "napose" zanačaj, jer ovi drugi su zaukružili sva svoja polja identiteta: etnički, nacionalni, državni i vjerski. Samo je bošnjačko polje ostalo nedovršeno, odnosno razvršeno za pljačku onih koji bi da bošnjačka ulema šuti i ne miješa se dok pljačkaši ne završe posao. U tome im očito pomažu salonski bošnjački dokolnici u Zagrebu i Sarajevu, koji nas ovako poučavaju iz pera Seada Begovća i njegovom mu svjedoka Fikreta Karčića: Budući da je osnovica autoriteta uleme “znanje“, pa ako je neki alim autoritet u pitanjima dogmatičke teologije ne može biti istodobno i autoritet na polju međunarodnih odnosa, teorije države, prava ili ekonomije. I sveti Avgustin bi se zastidio pred ovom genijalnošću ovih salonskih umova, jer se usudio da kao teolog nametne svoj autoritet na polju teorije države, napisavši De civitate Dei (puni naslov: De Civitate Dei contra Paganos; doslovno: "O Državi Božjoj protiv pagana").

Zaista je nevjerovatno dokle ta sarajevsko-zagrebačka pamet doseže kad su u pitanju Bošnjaci i njihovo pravo na sve što i drugi narodi, odnosno teolozi, imaju, a to je sloboda da misle, govore i rade prema osjećaju svoje duše i sposobnosti svoga uma bez obzira da li su ulema ili nisu. Odnosno, baš zato što su ulema od njih se očekuje da budu na liniji odbrane svog naoda u svakom pogledu, uključujući naciju, vjeru i državu.

Salonski svjetovni umovi Bošnjaka uzimaju sebi za pravo da dijele zadatke bošnjačkoj uleme, koja treba da bespogovorno prihvati njihove stavove samo zato što oni nisu ulema, odnosno zato što su mogli biti, ali nisu htjeli, jer lakše je iz fotelje pravnog fakulteta moralizirati bošnjačkoj ulemi, koja radi divovski posao na terenu, nego zagrnuti rukave i raditi sa ulemom na bošnjačkom nacionalnom prosvjećivanju, kao što to rade teolozi i intelektualci kod svih naroda. Lakše je Seadu Begoviću da ismijava muftiju sandžačkog Muamera Zukorlića, upoređujući ga sa britanskim cirkuzantom Monti Pitonom (Monty Python), nego obići Sandžak i pitati Muftiju kako mu može pomoći u njegovoj borbi protiv svetosavizacije i srpske kleronacionalizacije Bošnjaka. Da nije za gađenje, bilo bi za smijanje, jer se pred našim očima prikazuje sva bijeda salonskog uma Seada Begovća, koji je htio da bude duhovit na račun muftije Zukorlića, jer jedino tako može da se skupo proda pod firmom hrvatskog cvijeća.

Sad mi je jasnija više nego ikada jevrejska maksima: "Ako svom bratu Jevreju ne možeš pomoći, nemoj mu ni odmagati". Da li ova maksima može doći u glavu bošnjačkim salonskim umovima: "Ako svom bratu Bošnjaku ne možeš pomoći, nemoj mu odmagati"?

Može, ako Bog da, kad Bošnjaci shvate i prihvate prvu jevrejsku maksimu, koja glasi: "Svaki Jevrej je odgovoran za drugog Jevreja", nakon Holokausta. Pace Seadu Begovići, ali svi Bošnjaci ma gdje bili treba da upamte za vijeke vjekova ovu za njih sudbonosnu maksimu nakon genocida, koja glasi: "SVAKI BOŠNJAK JE ODGOVORAN ZA DRUGOG BOŠNJAKA", unatoč onima koji im se smiju. Jer, kao što je Mahatna Gandhi govorio: "Oni vas prvo ignoriraju, pa vam se smiju, pa vas napadaju, pa vi pobjedite."
Oni Bošnjake više ne ignoriraju. Ponekad im se smiju, ali ih najviše napadaju. A to znači da će Bošnjaci uskoro pobijediti: etnički, nacionalno, vjerski, državnički, kulturno i civilizacijski na čelu sa časnim muftijom sandžačkim Muamerom Zukorlićem, bošnjačkim preporoditeljem.

Untoč Seadu Begoviću, hrvatskom književniku i uredniku hrvatskog časopisa "Behar".