Šemso AGOVIĆ: Književnost je jedan od medija najpodložnijih manipulacijama. Fikcije, koje autor stvara na papiru, milionima konzumenata postaju stvarnost, strašna stvarnost. „Taj roman mi je surovo razgolitio, jer Andrić ide u najsurovije pisce koje sam čitao, strahotu svijeta o kojoj ranije, razumije se, nisam znao mnogo,… Te dvije sedmice oko sebe sam gledao svisoka, kao stvor koji zna nešto o čemu niko živ u Papama i ne snijeva. Nisam, doduše, mogao tačno reći šta je to što znam, a da su me pitali, možda bih odvratio: Sve! Sve znam!«

Na internet portalu e-novine.com je osvanuo tekst Marka Vešovića u kojem je ovaj vrsni stručnjak književnosti južnoslovenskih naroda iskreno otvorio dušu pred čitaocima, pripovijedajući o strašnoj traumi koju je kao desetogodišnji dječak doživio čitajući roman Na Drini ćuprija. Ta horor knjiga ga je „pune dvije sedmice potresala, raspametila, otrovala kao ni jedna docnije,... Andrićevu knjigu sam čitao kao vjerodostojan izvještaj tog vremena“.

(Digresija: Vešović u jedan koš trpa nesvršene i svršene glagole – potresala, raspametila, otrovala. Ovakva upotreba glagola „raspametila“ bi imala kobne posljedice ako bi se stvar uzela doslovno, jer nije evidentno da se osoba kasnije „opametila“. Ali, nemojte mu zamjeriti. Danas malo ko gleda na pravopis i gramatiku, a lektor je zanimanje u izumiranju).

Književnost je jedan od medija najpodložnijih manipulacijama. Fikcije, koje autor stvara na papiru, milionima konzumenata postaju stvarnost, strašna stvarnost. „Taj roman mi je surovo razgolitio, jer Andrić ide u najsurovije pisce koje sam čitao, strahotu svijeta o kojoj ranije, razumije se, nisam znao mnogo,… Te dvije sedmice oko sebe sam gledao svisoka, kao stvor koji zna nešto o čemu niko živ u Papama i ne snijeva. Nisam, doduše, mogao tačno reći šta je to što znam, a da su me pitali, možda bih odvratio: Sve! Sve znam!«

Eto, kako je stvar jednostavna: autor (Andrić) je postigao cilj. Surovom fikcijom na papiru uspijeva trajno oblikovati svijest dječaka. Uspijeva ga doživotno zatrovati, traumatizirati…
Da li je to piščeva namjera? Ide li on sa predumišljajem u trovanje i potresanje čitaoca? Ili upada u zamku zločina iz nehata, neznanja? (Legislativa uopšte ne abolira zločin iz neznanja, a trovanje, pa i duševno, jeste zločin).

Vešović svjedoči da je pet puta pročitao roman Na Drini ćuprija Na sreću, Vešović se na Andrićeve poticaje odazvao na neutralan način: zlo je tu, ruku pod ruku sa dobrim, razumijem ga, osuđujem, ali ga ne činim. (Iskreno rečeno, Vešović je prijatno »iznenadio« demokratsku javnost odlukom da ostane u teroriziranom Sarajevu, kad se većina njegovih zemljaka, »braće u vjeri« i kolega sa zlim namjerama popela na okolna brda. Osobno nije podlegao otrovima iz „Ćuprije“; na neki čudesan način je ostao imun na njih. U opkoljenom Sarajevu se na svoj način sukobio sa četništvom, vodeći borbu ne puškom, već perom. Tako su nastala neka njegova kapitalna djela (Poljska konjica, Smrt je majstor iz Srbije i dr.).

Naravno, naivno bi bilo za Andrića reći - Bože, oprosti mu, pak ne zna šta radi. Upravo obrnuto; on jako dobro zna šta radi. U pitanju je veliki stručnjak pisane riječi, kojemu analitičke književne metode nisu strane. Umije on zabezeknuti čitaoca surovim opisom surovog čina smrtne kazne za počinjeni zločin (Radisav je noću rušio ono što bi neimari preko dana sazidali), ali i neobjašnjivim i neljudskim zločinom nad momkom koji nikom ništa nažao nije učinio (prvo smaknuće na novoizgrađenoj ćupriji). Jedini njegov grijeh je bilo bezazleno pjevanje u šumi.

Ovaj drugi čin mnogo snažnije potresa, raspamećuje i truje. Naš veliki književnik Muhsin Rizvić o tome temeljito piše u knjizi BOSANSKI MUSLIMANI U ANDRIĆEVU SVIJETU, NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1995.

Andrić na obali krvave Drine Vešović dokazuje da Andrić nije „bošnjakomrzac“ (odakle li mu ova kovanica?) na primjeru lika Ali-hodže Mutevelića, koji je mudar, vizionarski, a stvorio ga je Andrić. To znači da svi oni koji Andrića vide kao jednog od utemeljivača beskrajne međunacionalne i međuvjerske mržnje na Balkanu jednostavno ne vide dobro.

I Rizvić i Vešović pišu o istoj stvari – uticaj Andrića na čitaoca, ali im je diskurs dijametralno suprotan. Vešović svjedoči da je pet puta pročitao Na Drini ćuprija, svjedoči o traumi koju mu je ta knjiga nametnula, svjedoči da se radi o piščevoj „fikciji na papiru“ a ne stvarnim događajima, ali u jednom dahu svjedoči i da je Andrić za njega kralj književnosti, kao Šekspir, Dante, Gete, Tolstoj i Dostojevski. »Tome i takvom Marku koji voli i dobro zna tu književnost Ivo Andrić će njen kralj ostati do smrti, a šta će biti potom, nisam mnogo radoznao«, kaže Vešović u predmetnom tekstu.

Za Vešovića je Andrić istovremeno jedan od najsurovijih pisaca i kralj književnosti. Ako ovo ujedinimo dobijemo surovog kralja književnosti. Aman, ljudi – šta će nam neko takav? Je li moguće da se Vešović ovako vara o Andriću!

Na sreću, Vešović se na Andrićeve poticaje odazvao na neutralan način: zlo je tu, ruku pod ruku sa dobrim, razumijem ga, osuđujem, ali ga ne činim. (Iskreno rečeno, Vešović je prijatno »iznenadio« demokratsku javnost odlukom da ostane u teroriziranom Sarajevu, kad se većina njegovih zemljaka, »braće u vjeri« i kolega sa zlim namjerama popela na okolna brda. Osobno nije podlegao otrovima iz „Ćuprije“; na neki čudesan način je ostao imun na njih. U opkoljenom Sarajevu se na svoj način sukobio sa četništvom, vodeći borbu ne puškom, već perom. Tako su nastala neka njegova kapitalna djela (Poljska konjica, Smrt je majstor iz Srbije i dr.).

Vešović dokazuje da Andrić nije „bošnjakomrzac“ (odakle li mu ova kovanica?) na primjeru lika Ali-hodže Mutevelića, koji je mudar, vizionarski, a stvorio ga je Andrić. To znači da svi oni koji Andrića vide kao jednog od utemeljivača beskrajne međunacionalne i međuvjerske mržnje na Balkanu jednostavno ne vide dobro.

Šta pozitivni lik Alihodže Mutevelića treba da objasni?

Meni ovakvo dokazivanje priziva video snimak na kojem zločinac Mladić dijeli bombone i miluje bošnjačkog dječaka.

Legitimni krojači (bolje) budućnosti na Balkanu, uklonite Na Drini ćupriju iz školskih lektira! Grijeh je trovati bilo koga, a kamoli djecu.