Avdo METJAHIĆ: Pomisao na ovu istinu, koju sam čujao od mnogih plavo-gusinjana stotine puta kroz život, zgrozio sam se na sve one koji bi htjeli da zaborave ovakve događaje a da od genocida koji je počinjen 1912-13.godine, po zadatku “odozgo” sve to predstave kao obični zulum. Nego moj narod i takvi niski akademosko-politički udarci ga osnaže, i daj Bože, da moj narod bošnjački i albanski narod ne zaboravi sve što ga je snalazilo kroz prošlost, te da gnusne masovne zločine zovu pravim imenom – GENOCID, a ne kako im to priređuju akademski “zulumćari”. Te da svi oni koji svoje stavove zasnivaju na lažima i neistini, poput nekih narodnih prestavnika, minder-puza i dvorskih historičari, da budu prezreni. Narodna umotvorina kaže: “Onaj ko zaboravi ili oprosti zločin, nad njegovim narodom, on mu se ponavlja u istim opancima”.

Nekad davno, oni koji napustiše svoj kraj i biše odsutni iz njega godinama, ostaviše nam ovu podsjetnicu: “Kad napustiš svoj vatan, bolje se njemu ne vraćat, jer u njemu nećeš naći ništa što će ti ličiti na ono što si ostavio”.

Da nekako mogu ovo ne bih prihvatio, ali nemam drugog izbora, i moram se držat istine i prihvatit, da sam bio stranac u svom rodnom kraju. Na ulicama obje čaršije, bili su ljudi meni nepoznati, jer one koje sam nekad poznavao, nisu bili tu, ne bar duhovno, izgledali su preporođeni, uplašeni i izgubljeni u nekom drugom vaktu koje nije bilo njihovo. Po meni, sve se izmijenilo, sve je drugačije i kao da nema više onih ponosnih Plavljana i Gusinjana, koji su uvijek imali osmjeh i lijepu riječ jedan za drugog. Primjetio sam velike izmjene, bar tako mi je izgledalo, a može bit da sam se ja izmijenio, odnosno nisam se mijenjao za 43 godine. Možda!

*****
Započinjem ovo pisanje od mog rodnog kraja, jer sva posrnuća koja preživljava moj vatan, bole me i vrijeđaju, mada znam i osjećam svim svojim bićem, da ta posrnuća nisu sama od sebe došla, nego su dirigirana sa vrha države, a sprovedena od minder-puza iz mog naroda. Kao što sam napomenuo u prvom dijelu ovog serijala, u kratkim crtama dopunit ću ovom prilikom, mada sa stidom od onih mezara, koji su potrpani, smećem i onih što još nisu.

*****
Malo je primjera iz povjesti, da jedan narod, svojim većim dijelom, sa toliko strasti i želje uništava sopstveno postojanje. Malo je! Što je najvažnije, odbacije istinu o sebi, o svom postojanju, istinu o svojoj prošlosti, koju bi zataškali radi onih koji ih ne prihvataju kao narod i ravnim sebi. Jedna grupa Bošnjaka koja je uključena u kolu vlasti, ne posjeduje, ama baš ništa insansko, nego samo pseću poslušnost, prema svom gazdi, kojeg služi vjerno godinama. Poznato je da unutar svakog društva postoje hulje koje ne prezaju od ničega, i to samo radi nekakvog personalnog šićara, što je u njihovim praznim glavama starije od nacije, vjere, pa i kod nekih, od svoje porodice. Takvi nemaju straha i srama, ni od čega, ne misleći da se sutra treba suočiti sa svojom prljavom prošlosću, pa i sopstvenim evladom kojeg su hranili i odhranili od ne-halala.
Ova istina o insanskom smeću, koje je odhranila naša lijepa dolina, koju to insansko smeće potrpava “ekološkim” smećem.

*****

Prirodni dragulj: Alipašini izvori

Probao sam da posjetim sva mjesta koja sam u djetinjstvu i mladosti posjećivao, i tako skoro sva mjesta i sela u kojima su nekad živjeli ljudi, Velika je izmjena. Danas ne znam dali ih ima mnogo? Možda malo, da se ne bih brukao, jer ondje gdje je nekad bilo izvora pa presuši, biva da se opet pojavi.
Dvanaestog jula provedoh nekoliko sati na čuvenom svratištu, Ali-pašini izvori. Nije bilo baš mnogo svijeta, ali je bilo onih koji su tu došli da nešto zarade, da li to bilo hranom i pićem, ili pak muzičari sa pjevačima i pjevaljkama, koje su bile sve i svašta, ali ne estradni umjetnici.
I sutra dan sam sa par prijatelja navratio na Ali-pašinim izvorima, da bih osjetio rashladujući i čist zrak i popio par gutljaja hladne vode sa čuvenih izvora. Na našu žalost to se nije desilo. Prirodni dragulj Alipašini izvori su bili pretrpani smećem kojeg su ostavili kafandžije, ćevabdžije, a i šetači. Moji prijatelji nisu bili rodom iz ovog kraja, zastidio sam se pred njima kada sam stigao i uočio toliko smeće koje su ostavili za sobom oni kojima je očito stalo da ove prirodne ljepote budu zatrpane smećom i smradom. Uvijek sam tim istim prjateljima govorio o svom kraju i narodu, kao velikom, kao hrabrom, kao poštenom, ali ovaj put sam sagao glavu i tražio od njih da napustimo Izvore jer sam se zastidio onog dijela moga naroda koji je postao tako nepažljiv prema svojem rodnom kraju.

*****
Kao i ranije za vrijeme posjete svog rodnog sela, tako i ovaj put posjetio sam mezare svojih predaka. Predajući selam stanovnicima mezarja, te poručih fatihu djedu, nani, pradjedu i pra nani, te bez zadržavanja napustih svoje rodno selo, jer sam imao nešto obavit u krakom vremenu.
Sutra dan u čaršiji sretoh se sa jednim iz svoje familije, koji me obavijesti da je navratila jedna naša najbliža svojta i obavijestila ga da sam bio na mezarje da posjetim mrtve, a da sam zaobišao žive.
Možda donekle ima u tome istine, jer uvijek sam bio ponosan moje predke, tako i na mezare u kojima leže, ali se isto tako sam se stidio nekih živih koji su izdali principe naših predaka.

*****
Kad sam se vraćao preko Vojnog Sela, kraj moje osnovne škole, vrata sale na prvom spratu bila su širom otvorena a unutra se vidio nered i sve uništeno. U toj sali smo nekad kao djeca i kasnije kao omladinci, prisustvovali priredbama i igrankama, koje su bile u zimskim danima, svakog petka navečer. Danas su nove generacije sve to uništile, mada ne moje, nego njihovo. Tako vozeći prema Plavu, na kraju Vojnog Sela, sjetih se nekih historiskih događaja i posjete Andra Mugoše opštini Plav 1947.godine, taman te godine kad sam se ja rodio.
Andro Mugoša, komunistički funkcioner iz Titograda, današnje Podgorice, poslije posjete opštini Plav, bude pozvan na gozbu kod pravaoslavaca Turkovića. U kući Turkovića se vodio razgovor o svemu i svačemu, vezano za muslimane, Bošnjake i Albance. Na toj raspravi se desio i jedan musliman, Bošnjak, siromah, koji je godinama radio za Turkoviće. Andro Mugoša nije znao da je u sobi musliman, pa je rekao svojim domaćinima sljedeće: ”Da je najveća greška u vrhu crnogorskih komunista, što nijesu donijeli odluku, da se muslimani stariji od 35 godine svi odreda postrijeljaju, i da se za vazda raščisti sa njihovim starim običajima i mladi da se stave pod jaram”.
Tu je Andro Mugoša potvrdio i prijedlog CK-a, da se naredi komandantima partizanskih jedinica: “Da se ni jedan iz Plava i Gusinja ne vrati sa fronta živ, a kasnije su izdali naređenje da ih guraju na njemačke binkere da bih izginuli i da bi ih što bolje iskoristili”.
Pomisao na ovu istinu, koju sam čujao od mnogih plavo-gusinjana stotine puta kroz život, zgrozio sam se na sve one koji bi htjeli da zaborave ovakve događaje a da od genocida koji je počinjen 1912-13.godine, po zadatku “odozgo” sve to predstave kao obični zulum. Nego moj narod i takvi niski akademosko-politički udarci ga osnaže, i daj Bože, da moj narod bošnjački i albanski narod ne zaboravi sve što ga je snalazilo kroz prošlost, te da gnusne masovne zločine zovu pravim imenom – GENOCID, a ne kako im to priređuju akademski “zulumćari”. Te da svi oni koji svoje stavove zasnivaju na lažima i neistini, poput nekih narodnih prestavnika, minder-puza i dvorskih historičari, da budu prezreni. Narodna umotvorina kaže: “Onaj ko zaboravi ili oprosti zločin, nad njegovim narodom, on mu se ponavlja u istim opancima”.

*****
Ovo doživljavam u mjesecu ramazanu gdje probam prvo da se obračunam sam sa sobom, i da budem što svjesniji prolaznog vremena, koje jest prošlo, ali da ga nikako nesmijem zaboravit. Jest, prošlost ne mogu promijeniti, ali je ne smijem zaboraviti, ne toliko radi sebe koliko radi istine predaka i potomstva, koja je u ovom našem svetom mjesecu, jedino važna.

Narod je uvijek težio dobrim vođama, dobroj vlasti, ali posljednjih nekoliko decenija zbog lažnih “vođa” moj narod luta i izgubio je kompas jer private sve one kojim im se prestave kao navodni boric za njehova prava, a ustvari su to su lažni pišman Bošnjaci ali i muslimani.

Današnji bošnjački političari, bolje reći “politikanti”, sprovode politiku koja nije ljudska, koja nije demokratska i koja nije narodna. Ti jadnici i bezkičmenjaci nemaju kuveta, a Bog mi, ni sposobnosti i znanja da se pobrine o boljem životu i pravima svog naroda. To su obični manipulanti koji manipuliraju sa osjećanjima i sudbinom Bošnjaka za račun poslodavca.
Kažu “da je kazna savjesti najveća kazna normalnom čovjeku”, što sumnjam da u ovoj grupi ima normalnih.

*****
Dok sam boravio u CG desile su se nekoliko neugodnosti nad Bošnjacima. Prvo je maltretiranje Bošnjaka Zaima Čelebića, na aerodrumu u Podgorici od strane crnogorske policije, onda premlaćivanje nekoliko gusinj skih svatova u plavskom MZ Murino od pravoslavaca, koji na istoj lokaciji ponavljaju šovinističko nasilje nad svatovima ili ljudima iz plavsko-gusinjskog kraja, ali i Kosova. Sljedeći anticivilizacijski čin je dodjeljivanje priznanja Opštine Berane potomcima onih koji su izvršili genocid 1912-13. godine u plavsko-gusinjskom kraju, Sandžaku i Kosovu, odnosno njegovom dijelu, Dukađinu. Sramnom činu prisustvovao je i predsjednik CG Filip Vujanović za kojeg su masovno glasali Bošnjaci i Albanci.

*****
Jedna neugodnost koju sam doživio u CG, odnosno u Podgorici, desila se u restoranu “Voli” na drugom spratu. Dok me je konobar posluživao, na mojim krilima, odnosno lijevoj nozi “dopuzao” se škorpion “Leirus quinquestriatus“. Kako je tu dogurao, ne bih htio špekulisati, ali za sreću odmah je zgnječen, kao što se dešava sa svakim uljezom.

*****
Ne bih smio izostavit a ne reći nešto o gostoprimstvu koje doživih u Ulcinju kod prijatelja koji su me vratili najmanje pedeset godina u prošlost, kakvi su nekad bili moji plavo-gusinjani. Podsjetili su me na lijepe dane mog rodnog kraja kad je bilo međusobne vedrine, šale, smijeha, kad je bilo zijafeta i bujruma na svaku stranu. To sam osjetio kod mojih prijatelja nedaleko od Ulcinja, selo Mide, i dane provedene sa tim ljudima nosit ću u sebi do kraja života. Za nesreću toga u mom rodnom kraju nisam našao, nestalo je! Kao što sam rekao ranije plavsko-gusinjski Bošnjaci i Albanci vrelikim dijelom kao da žive u nekom drugom vremenu ili na drugoj planeti.

*****
Prošao sam Albaniju kojoj se divim na napretku koji je postignut u kratkom roku. Kosovo, koje je uvijek bilo veliko, srcem i dušom, a danas je izvojevalo, osisim samostalnosti i vidan je veliki napredak, mada treba mnogo poradit u drugom pravcu.
Jedino gdje sam zaustavljen u vožnji bilo je nedaleko od Prištine od korumpiranog policajca kojem sam prezreo namjere i na njegovu žalost nije mu uspjelo da ostvari svoj naum. Jer ipak od dvojice bio je jedan pošten i iskren, pa smo produžili put preko Makedonije, njenim lijepim cestama, Grčke i stigli u Tursku, koja svakim danom ide prema onom sjaju kojeg je nekad imala, prema napretku današnjeg vakta, kao nijedna država u svijetu. Istambul, koji pretendira da postane prestolnica čitavog svijeta. U razvoju galopira i Adapazar koji je naseljen muhadžerima sa Balkana, najviše Bošnjaka i Albanaca, zatim Izmir, Bursa, a da ne zaboravim ni Ćenekale, mjesto gdje se branila Turska, odnosno gdje se odbranila od evropskih krstaša novijeg vremena.