Mehmed Meša DELIĆ: Kada je student godinu dana kasnije došao kući i rekao ocu kako neki hoće da zamijene našu lijepu riječ „behar“ sa cvijet, babo mu se nasmija i prokomentarisa: „Ja čudnijeh budala, fala ti Bože! Pa znaju li oni da lipa cvijeta, glog, drijenjak..., a kruške, jabuke i šljive samo beharaju? Pa je li taj magarac ikad čuo onu lijepu sevdalinku: „Snijeg pade na behar na voće?“ Tako je student, u ono doba prije 60 godina vodio s babom razgovore o jeziku s tim što je on pričao „na“ čistom bosanskom, a student na tzv. srpsko-hrvatskom ili kasnijem, istom tom, samo su ga zvali srpski ili hrvatski, ne spominjući bosanski.

Čija je to riječ „delije“, pa što nam je „ćipiste“ i načiniste pjesmu "Igrale se delije...? Ali, naša je riječ i „ugursuz“, pa što nju ne „maznuste“ nego nam je ostaviste. Zato mi sada, fala Bogu, možemo reći: „Ne kradite tuđe riječi, ugursuzi jedni..."
Pedesetih godina prošlog stoljeća jedan student jezika, „pobelio od Belića“ došao kući, pa počeo svoga babu da ispravlja: „Babo! Ne kaže se hrvati, već rvati; nije halva već alva, nije grah nego pasulj... Babo ga gleda začuđeno kao da hoće reći: "Eto ti, dadoh ga na škole; tobe jarabi, more mi i poluditi... pa će onda dobri „nepismeni Bećirbeg": "Slušaj, sine, ti govori kako tebe uče, a ja ću kako su mi govorili rahmetli otac i majka. Ja, kad sam bio mlad, ja sam hrv'o; ti sad, pa se 'rvi, jeo sam halvu i dalje ću ako Bog da, a ti kako hoćeš; cijelog života sam kusao čorbu grahovicu sa sinije, a ti srči pasuljaču sa hastala...

Pocrvenje student tada, ali se s ponosom sjeća sada, očeve lekcije iz bosanskog jezika iako babo nikada nije išao u "evropsku školu" već samo u mekteb.

Kada je student godinu dana kasnije došao kući i rekao ocu kako neki hoće da zamijene našu lijepu riječ „behar“ sa cvijet, babo mu se nasmija i prokomentarisa: „Ja čudnijeh budala, fala ti Bože! Pa znaju li oni da lipa cvijeta, glog, drijenjak..., a kruške, jabuke i šljive samo beharaju? Pa je li taj magarac ikad čuo onu lijepu sevdalinku: „Snijeg pade na behar na voće?“ Tako je student, u ono doba prije 60 godina vodio s babom razgovore o jeziku s tim što je on pričao „na“ čistom bosanskom, a student na tzv. srpsko-hrvatskom ili kasnijem, istom tom, samo su ga zvali srpski ili hrvatski, ne spominjući bosanski.

Uz ovaj primjer studenta bilo je puno primjera i kod onih koji su odlazili iz Bosne u Srbiju na rad ili odsluženje vojnog roka. I kada bi se vraćali u Bosnu donosi li bi „ekavicu“ i (ne)svjesno bi je upotrebljavali, ali bi ona brzo izlapila i nestala u vihoru bosanskog jezika.

Negiranje bosanskog jezika od strane Srba je postala glavna tema posebno ove godine u kojoj će se vršiti popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Uz puno pitanja na koje stanovnici Bosne i Hercegovine trebaju odgovoriti je i pitanje bosanskog jezika.

Uz mnogobrojne negatore svakako (s)pada i predsjednik (č)etničkog entiteta Dodik:
„Ja ne govorim bosanskim jezikom, ne postoji bosanski jezik“, jedna je od njegovih izjava.

Ova njegova izjava je poruka, da negiranjem jezika, negira i državu Bosnu i Hercegovinu kao i one koji u njoj žele da žive i koriste njen bosanski jezik. On ovako svjesno govori da napravi zabunu i smutnju među svima u Bosni i Hercegovini i da bude što manje onih koji žele da na popisu stanovništva za sva buduća vremena potvrde državu Bosnu i bosanski jezik.

„Gospodine predsjedniče i ostali negatori!
Ako vi niste čuli za taj jezik, čuli smo mi Bošnjaci i, vjerovali ili ne, njim se služimo stotinama godina. To je, gospodine predsjedniče, jezik naših predaka Bošnjaka, jezik bogumila, jezik Kulina bana iz onijeh „dobrijeh dana“; jezik Bosne...

To je onaj jezik što je istjeran iz knjiga, udžbenika, novina, škola, sa radija i televizije kako bi oni što ga izbaciše mogli sve muhe pretvoriti u muve, kuharice u kuvarice, a bilesi i naše lijepo bošnjačko ime Muharem – Muho u Muvu, jer napisaše naopako onu našu izreku „Pomalo, Muvo, potlje ćeš suvo.“

To je jezik u kojem je „ptica prhnula sa grane, a ne prnula, na to se mali Bošnjaci grohotom smiju: „Čuj, kako će „tica prnuti sa grane?“ To je jezik u kojem kuhaju čorbu grahovicu od graha – naše lijepe narodne riječi koja nije pozajmljena iz latinskog: phaseolus tj. pasulj, pa ste je onda i nama „ligurnuli“ ovamo u naše internate, menze, hotele; tako da smo i mi, potomci pravih Bošnjaka, počeli jesti pasulj umjesto graha. To je jezik u kojem je jadni Juso cijeli radni vijek pio čas kavu, čas kafu, zavisi ko mu je šef, a samo kod kuće pio je sa Šemsom kahvu.

A kafa i kava su „kopije“ od orginala kahva, pa je ovih dana i Juso „došao sebi“: Pozvao je Jozu na kavu, Jovu na kafu, da s njima – ako hoće popiju kahvu.

Gospodine predsjedniče i ostali negatori!
Zalažete se za čistotu srpskog jezika, za uklanjanje „turcizama“; ali što nam onda „drpiste“ finu riječ delije i spjevaste pjesmu „Igrale se delije na sred zemlje Srbije, sitno kolo do kola čulo se do Stambola“? U istom tom jeziku, za koji vi niste čuli, ostala je i riječ ugursuz koja vam se nije dopala. Ali, neka, nek stoji jer nam treba da bi nekom mogli reći, kao na pr. vama i svim negatorima: „Ugursuzi jedni, što kradete naše riječi?“

Gospodine predsjedniče i ostali negatori!
Riječi: pita, sarma, meze, rakija, baklava, đulbastija, ćevapčići... orijentalnog su porijekla, ali su stekle pravo građansko kod nas, prvo u Bosni, pa ste ih onda uzeli i vi, i drugi. Zašto bi onda one, i po čemu, više bile srpske... nego bosanske?

Ja vas pitam: da li se mogao proslaviti vaš Vaskrs bez rakije, sarme, meze, pite...? Da li se kod vas bez tih jela i pića, može roditi, krstiti, udati, oženiti, krsna slava slaviti, pričesti, pa i sahraniti? U tom „nepoznatom“ jeziku nalazi se i riječ berićet koju sigurno koristite u svojim govorima (berićetli godina), ali i riječ rahat (ako ste čuli za nju) koju prevedoše sa „pet srpskih riječi“: zadovoljan, miran, spokojan, bezbrižan i komotan, pa opet nisu bili „rahat“ kad su je „preveli“. A mi Bošnjaci jednostavno kažemo: rahat, i gotovo! Šta mislite, negatori, čije su riječi: Avala, Terazije, Karaburma, Kalemegdan, Tašmajdan, Dorćol... Koje svaki dan izgovaraju Beograđani kao što mi izgovaramo: Bembaša, Baščaršija, Mejtaš itd? Sve te, i hiljade (tisuće) drugih riječi (koje nemaju alternative), gospodo, donijeli su Turci u ove krajeve, a ne Sloveni iza planine Karpata. Moga bi vam do sutra ređati primjere za to, ali ću navesti samo nekolika.

Isidora Sekulić za taj, vama nepoznati, nepostojeći jezik, kaže: „Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koji nije samo čudo sadašnjosti“. A profesor Aleksandar Belić koji je za vas, bio i ostao, „zakon u jeziku“ veli:
„Ja neću sporiti lepote bosanskom govoru i stilu... Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika“. To reče profesor Belić za jezik koji je vama nepoznat, i koji po vama ne postoji.

A to čudo, kako reče Isidora, naš bosanski jezik počeli su progoniti i kastrirati (izraz je rah. Mehmedalije Maka Dizdara) još od 1918. godine iz svakodnevnog života ondašnje Kraljevine, pa su to nastavili i od 1945. godine. Ali, na našu sreću i rahatluk, Bošnjo se nije dao, žilav je on, čuvao je i sačuvao je svoje riječi u halvatima i na čardacima, u avlijama i na česmama, na tehvidima i mevludima, na svadbama i sunetima, čuvao ih u našim lijepim sevdalinkama i ženskim muslimanskim pjesmama. Bosna, predsjedniče: kako bi mogla Suljagina Fata prošetati do Mostara grada, bez bosanskog jezika? Kako bi ona našla Muju bazarđana u sedmom dućanu i zatražila oku zlata, bez tog jezika? Kako bi se prevarila, i ušla u magazu sama, i kako bi Mujo za njom zamandalio vrata? Eh, teško je to tebi objasniti, jer ti ne možeš shvatiti da „od sevdaha goreg jada nema“, a sevdah i pjesma su na bosanskom jeziku.

I na kraju, ovog pisma koje pišem tebi, ali i svim onim negatorima koji često pitaju: Šta je to, kakav je to, čiji je to... taj bosanski jezik?; još samo jedan „dokaz“. Veliki humanista, književnik, borac protiv fašizma, autor „Stojanke majke Knežopoljke“ (a Bošnjaci najbolje znaju kako mu se odužiše njeni unuci: s kamom u ruci, i koliko su majki ucvilili u Srebrenici) napisao je za bosanski jezik: „Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski“.

Znate to, da su patareni bogumili i nisu govorili bogumilski već bosanski, a živjeli su u 13. stoljeću, prije dolaska Turaka, a oni su sa sobom dovodili sluge Vlahe i Srbe u Bosnu, koji su (na)učili bosanski jezik, a i vaši preci su bili među njima.
Mogao bih navesti još hrpu primjera, ali što biste vi rekli: Bre, dosta je.

Gospodine predsjedniče i ostali negatori!
Da li ste znali da je i „bre“ došlo ovamo sa Turcima? Vjerujte, do skora, ni mi to nismo znali. Mislili smo da je to vaša reč.

Za sada toliko o jeziku, i na jeziku koji je vama nepoznat, a što je još gore, da tvrdite da i ne postoji.
Naše ptice prhnu sa grane, a vaše...?