Hadžijski putopis od Novog Pazara do Mesdžidul Harama (IV)
OSVOJENJE KABE
Autor: Dr. Jahja Fehratović
Objavljeno: 12. Oct 2013. 21:10:29

Dr. Jahja Fehratović
Božijom voljom, prilikom obavljanja umre, usljed trijenja kože, zadobio sam otvorene ranice. Da Allah nagradi rektora Dudića i još neke prijatelje koji me na vrijeme upozoriše da ponesem adekvatne kreme. Ali, to je podrazumijevalo određeni vakat mirovanja kako bi terapija bila učinkovita. Tužna srca sam gledao kako moji saputnici pred razdvajanje noći i dana odlaze na salatul-fedžr u Mesdžidul Haram, ali sam znao da to prvo mekkansko jutro moram žrtvovati kako ne bih imao dalekosežnije posljedice i doveo u pitanje cijelo hodočašće, jer se na upaljenim mjestima već ukazivalo čisto meso. Osamdeset odsto ljekarskih intervencija kod naših hadžija bude zbog ranica i žuljeva na nogama, zato su dva najkorisnija savjeta novim hadžijama da na put ponesu kreme za ranice i udobne papuče. Arapi i drugi muslimanski narodi Magriba i Mašrika tradicionalno slabo ili skoro nikako ne nose obuću koja zatvara cijelu nogu, a često su i bosi ili samo u papučama te imaju izdržljivo stopalo.

Zejto i Mumin su se ukrcali na autobus i otišli u ponovni pohod na Mekku. Ja sam klanjao sabah-namaz u rezidencionom mesdžidu i povratio se u sobu. Negdje oko 9 sati recepcionari dovedoše našeg četvrtog cimera, kazahstanskog gorostasa Mahmuda. Upoznajem se sa Mahmudom, razgovaramo nešto na turskom, nešto svako na svom jeziku – on kazahstanski i ruski, a ja bosanski. Plećati Mahmud je pukovnik kazahstanske vojske, dolazi iz tradicionalno vojničke porodice. Na hadž je došao sa suprugom kao jedini predstavnik Kazahstana. Vedar je i ponosan čovjek, dosljedno na svakom koraku punih usta govori o svom Kazahstanu, kao i mi o Sandžaku i Bosni. Obzirom da je tek stigao, da je u ihramima i da će poput nas jučer u poslijepodnevnim sahatima obavljati Umru, ostavljam ga da odspava i sabere prve dojmove boravka u Blagoslovljenom gradu. Iskoristio sam vrijeme da još malo odmaram kako bi se irititrajuća mjesta smirila, iako sam žudio da budem dio ekipe koja je sada boravila u Mesdžidul Haramu, provodeći dragocjene trenutke u najljepšem prostoru na dunjaluku.


















U međuvremenu sam malo prohodao oko hotela, i uvjerio se da osim naše zgrade i bolnice okolo nema ničega do nepreglednog grada bijelih šatri koje su se i s lijeve i s desne strane pružale dulje od vidokruga, i vjerovatno prelazile preko deset kvadratnih kilometara. Uskoro će ovaj šatorgrad vriti od svijeta, jer će se sve hadžije preseliti na Minnu. U jednom od šatorskih sokaka ugledam otvorenu bakalinsku radnju, to trgovci na vrijeme zauzimaju mjesta i robu s haremskih okrajaka prebacuju ovdje, jer će nekoliko miliona hadžija bar dva dana boraviti na ovom mjestu. Kiosk prodavnicu opslužuje nekoliko mladića, među kojima i jedan dječak od nekih 5 godina. Zadivila me je trgovačka umješnost tog dječaka, koji je, iako najmlađi, jedini imao ključeve od kase. Poručio sam kahvu, a nisam imao sitnijih apoena od 100 rijala, te sam morso čekati da mi vrate kusur. Dječak je banalno vraćanje kusura pretvorio teatarski ritual koji je trajao skoro pet minuta. Pjevao je i izvodio nekakve plesne rituale prilikom predaje svake pojedinačne novčanice, što je u pojedinim momentima izgledalo simpatično, ali i iritirajuće dok nisam shvatio njegovu namjeru da oduljivanjem vraćanja kusura i izvođenjem muzičko-scenske tačke testirao sabur mušterije, s ciljem da se da se hadžija rasrdi i iz protesta odustane od kusura.

Nešto kasnije šaljem poruku Zejtu, i dobijam odgovor da su njih dvojica u Haremu i da odmaraju oči gledajući Kabu. To me je dodatno rastužilo i odlučujem da im se bez obzira na nedovoljno zarasle ranice pridružim, te se ukrcavam u poslijepodnevni autobus za Harem. Dok se uspinjem uz pokretne stepenice i izlazim na haremski plato, čini mi se iluzornom ideja da u toj masi od nekoliko stotina hiljada ljudi nađem prijatelje. Ipak, stojim na dogovorenom mjestu kod velikog displeja ispred sahat-kule, i čekam da dođu po mene. Više od sahat vremena traženja, razmjenjivanja poruka, kruženja od displeja do abdesthane, ne urođuju plodom; tolika je gužva da smo vjerovatno više puta prolazili jedni pored drugih a nismo se vidjeli. Odlučujem da više ne gubim vrijeme, obavještavam ih da ću pokušati ući unutra Harema i da ćemo se naći poslije jacije na autobuskoj stanici ili u hotelu.

Upadam u rijeku koja se na svaki način trudi probiti na neki od ulaza u Harem. Vojnici su već na svim vratima postavili barikade i odbijaju masu, koja uporno nekad i sahatima stoji i vrijeba priliku da se probije u unutrašnjost Harema. Primjećujem da se na jednom od centralnih ulaza masa mic po mic pomijera, i polahko se tiskam da nekako priđem tom roju od najmanje hiljadu hadžija čije su oči željne gledanja Kabe. Osjećam se poput planinara koji osvajaju cijeloga života sanjani vrh; prema uvećanom adrenalinu imam bešare da se nalazim pred mojim Mont eversetom. Mi planinari na Božijem putu opremljeni saburom i dovama, nalazimo se na prilazima planini Božije milosti, i telbijama i zikrovima zabijamo pijuke u stijenje koje nas polahko prima k sebi. U nekih petanestak mahova, stižemo da haremske kapije, gdje se vojnici, bespomoćni da bilo kako spriječe tu nezaustaviljivu silu koja je riješila da se ovog 7. oktobra 2013. godine ispenje na vrh Rahmeta, pomjeraju u stranu i svake minute propuštaju po stotinjak hadžija da krenu putem svoje sudbine. Prekoračenjem blagoslovljenog praga nalazim se na raskršću putova – jednog koji vodi na gornju etažu i drugog koji se spušta u utrobu Harema.

Većina hodočasnika se odlučuje za pokretno stepenište koje vodi naviše, ja se inertno spuštam dolje, i ubrzo nalazim u mermernom sanduku dugom nekoliko stotina metara i ispunjenom bijelim pčelama koje zuje blagoslovljenje riječi, ibadete, dove, uče Kur'an ili najjednostavnije meditiraju unutar svojih bića. Upućujem se lijevo od stepeništa gdje mi se učinilo da ću pronaći mjesto da makar obavim akšam-namaz koji se već primicao, jer sam pomalo gubio nadu da ću u ovom drugom pohodu osvojiti Kabu, ali sam bio sretan zbog pomaka i znatnog primicanja toj bašči Božije dobrote prema Ibrahimu i Ismailu i čitavom potomstvu Ademovom. Toliko je prostranstva bilo uhavćeno serdžadama da više od tri stotine metara nisam uspio naći mjesto gdje bih moga razastrijeti serdžadu. Zadovoljni hadžije koje su zauzele svojih pola kvadratnog metra ovog mubarek prostora na kome ibadete dojmile su mi se kao američki doseljenici iz osamnaestog i devetnaestog vijeka koji su napokon uspijeli doći do svog parčeta kvalitetnog zemljišta. Tolika je groznica za mjestom da su i uzane gumene prostirke predviđene kao neka vrsta pješačkog kolovoza počele poprimati ulogu mermera na kojima su hadžije imale pravo boraviti. Obzirom da se jasna linija staze izgubila i sam se prilagođavam i sjedam na ćošku jednog od tih gumenih puteva; i taman kada se gnijezdim da napravim serdžadu, grupa vojnika prilazi i riječima "Ja hadži, Tarik!" oslobađa prometnu traku i sve nas koji smo se našli na njoj primorava da nastavimo kretanje. Produžujem još nekih sto pedeset metara naprijed i već dse primičem krajnjem zidu, a još uvijek nisam uspio pronaći ni četvrtinu kvadratnog metra u tom mermernom kovčegu gdje bih mogao makar klanjati namaz i malo doviti.

Kraj staze ima samo jedno skretanje na desno gdje se iznova pruža nepregledna silina svijeta izmiješanih muško-ženskih safova. Nekih pedestak koraka naprijed promjećujem tiskanje svijeta oko česme, odlučujem da priđem toj žili Zemzema, i okrijepim se prije nego donesem konačnu odluku o daljem kretanju. Grabim se da stanem tik uz jednu od česama i skoro sve dok me trganjem za rame ne pomjere u stranu na iskap pijem čašu za čašom te blagoslovljene vode. Ne uspijevam da izbrojim, ali vjerovatno sam iz cuga popio pet čaša i Bog zna još koliko bih da me nisu odmakli. I iznova mi Zemzem daje snagu da nastavim pohod i ne odustajem od nijjeta da danas Božijom voljom makar izbliza vidim Kabu. Skida mi se perda sa očiju i nekih dvestotinak metara naprijed gumenim kolovozom nazirem prolaz u obliku podvožnjaka na kome stoje vojnici i vraćaju svakog ko pokuša preći na taj veći nivo. Probijam se među već formiranim safovima, jer je naš tarik zablokiran onima koje vojnici vraćaju, i nekako na samom finišu tog uspona primjećujem šupljinu između dvojice hodočasnika, te uspijevam da se primirim na tom mjestu i vrebam priliku da šmugnem kroz tunel koji je morao voditi u sami centar Harema i približiti me voljenoj Kabi.

S moje desne strane je jedan brat tridesetih godina najcrnje nijanse kože koju sam do tada viđao (nešto kasnije uspijevam pročitati zapis sa narukvice na kojoj piše da je Sudanac), uči Kur'an, a sa lijeve strane djed oknjene bijele brade koji u zanosu tespiha (prema fizionomiji reklo bi se pripada malajskoj rasi). Osjećam da nas trojica u ovom trenutku predstavljamo jedinstvo ummeta, i to mi tjera rosuljave suze na oči. U tom trenutku kabenski muezin uči ezan za akšam-namaz i vraća nas svakog iz svog hala u svijet zbilje. Tek sada se zagledamo među se i grlimo osmjesima iskrene bratske ljubavi i zahvalnosti. Kada muezin ikametom pozove da se usafimo radi farza, primjetim da su se vojnici nekuda izgubili, hitro se selamim sa prijateljima i prelazim do tada tvrdo branjeni prolaz ka unutrašnjosti Harema. Njih dvojica ostaju i toplim pogledima mi daju podršku da navalim naprijed. Trudim se da prije početka namaza prodrem što dublje kako me vojnici koji će se sigurno po završetku namaza pojaviti ne bi vratili nazad, tako da uspijevam preći veću polovinu podvožnjaka, i nijjetiti u miješanom muško-ženskom saffu.

Odmah poslije farza, ustajem i snagom planinara na Božijem putu krećem u osvojenje možda posljednje prepreke do vrha svijeta. Blagovrući povjetarac donosi strujanje hiljada i hiljada fluida koje još uvijek ne mogu vidjeti, jer me od konačnog uspona dijeli par destina koraka i desetak stepenica koje izvode iz podrumskog dijela na površinu Kabe. Kako se koji koračaj bliži, to noge postaju naizmjenično klimavije i sigurnije, i već na prvom stepeniku me sustiže muezinovo pozivanje na obavljanje dženaze onima kojima se Allah smilovao da na ovom blagoslovljenom mjestu u ovom blagoslovljenom danu odu svome Gospodaru. Safimo se ne stepeništu i klanjamo dženazu. Naposljetku se uspinjem do posljednjeg stepenika i izlazim na platformu. U djeliću sekunde okamenjujem pogled i dah i otkucaje srca na Kabu koja se na svega stotinak metara u svoj svojoj ljepoti i prirodnom obliku ukazala preda mnom. Oči uče tekbire, srce uči tekbire – a jezik nijemo šuti u tim prvim meomentima šoka, da bi odmah iza tog iz svih dubina i glasom koga nisam čuo uzviknuo "Lebbejkellahumme lebbjek!"

Korisitim vakum od minute ili dvije koji se pravi poslije svakog namaza dok se hodočasnici iznova svom silinom ne vrate u fluidno stanje i zazuje svoje najiskrenije zirkove i dove, te hitro koračam prema Kabi, sve dok me na nekih tridesetak metara od nje noge ne izdaju. Sklanjam se iza jednog djeda oknjene brade koji je dovio, razastrem sedžadu i klanjam dva rekata salatul-tešškur. Predajem selam i već u nekom nepojmljivom stanju liječim oči i dušu gledanjem u Kabu. Pribirem se i dovim, dovim za sebe, za porodicu, za rodbinu, za prijatelje, za naše institucije, vođe i prviše, za Sandžak, za Bosnu, za ummet... sve dok me ne prenu vojnici koji oslobađaju put hadžijama u tavafu koji se iz treptaja oka u treptaj oka širi i već doseže do mene.

Iznova postajem bijela pčela koja sada zuji oko same matice, i izbliza vidim svu džennetsku ljepotu koja se može osjetiti na dunjaluku kada insan gubi tjelesni dio sebe i postaje tek prozirna čestica u mozaiku Božijega stvaranja. Masa te nosa, i ti postaješ njezin dio, njišeš se i talasaš, zikriš i učiš u roju, a oči te ne pitaju već same skreću u lijevo i upijaju kabenski nur. "O Allahu, evo me, sitan i ništavan... evo, Ti se, Gospodaru, odazivam... i ne znam kako da Ti se ovih griješnim jezikom zahvalim... i ne znam kako da Ti se molim... i ne umijem dovom da izreknem ono što mi je u srcu... neka Si Slavljen i Uzvišen, o moj Gospodaru!"

Pozicija roja se naizmjenično mijenja, osjećam kako me dvojica mladića podlaktiše i polahko se stranački mic po mic primičemo do same Kabe. I već sam tu na Vrhu svijeta! Obje ruke pružam iznad glava onih koji su svoja tijela magnetizirali za Kabu, i razastirem cijele dlanove na mošuzni kabenski zid kroz koji probija blagorodna toplota. Pomjeram po par koraka i ponovno ponavljam isto, i tako nekoliko puta sve dok ne dođem do ćoška gdje se osjeća sva silina ljubomore bijelih pčela kada jedna drugu žele istisnuti pod svaku cijenu i poljubiti Hadžerul-esved. Neslućenom srećom uspijevam se pribiti uz sami zid i ustijeniti se sve dok tri puta ne spustim usne na taj džennetski peškeš čovječanstvu. Zatim se iznova vraćam u roj, ali još tri kruga tavafa nikom ne propuštam privilegiranu poziciju prvog safa do Kabe, te svakih nekoliko koraka iznova pružam ruke prema Božijem blagoslovu i koliko uspijevam njen nur prenosim na lice i druge dijelove tijela. Primičem se i zlatom optočenim kabenskim vratima, gdje jedan mladi tamnoputi brat već neko vrijeme visi okačen o same zidove. Uspijevam dotaći prag, prije nego me svjetina istisne i iznova ne vrati u roj, te mi istom prilikom pod pritiskom izbacuje naočare u masu koju niko ne može zaustaviti. Ni ne pokušavam se sageti da ih potražim, jer bi me najvjerovatnije množina pregazila, već samo koliko sam u prilici zagrađujem prostor oko sebe i nogama opipavam ne bih li ih osjetio. Božijom milošću, tehnika djeluje i nekako nožnim prstima kao kukicom prihvaćam držače i tako ih nosam sve dok se ne otvori prilika da hitro spustim ruku i dohvatim naočare. Bez obzira na masu koja je prošla preko njih i skoro ne postojeću vjerovatnoću da ostanu zdrave, osim iskrivljenja i krzanja jednog stakla, ostale su čitave i upotrebljive. Povlačim se u širinu i ostatak tavafa završavam u širem krug da bih baš naspram Hadžerul esveda na kraju sedmog kruga izišao iz tih šumećih mjehura i pronašao zaklonito mjesto za klanjanje jacije namaza. Po namazu uspiejvam još jednom doći do Zemezema i već okupan u znoju proslaviti osvojenje Kabe s nekoliko čaša ove blagoslovljenje vode kojom se uspijevam čak i politi po već mokroj glavi i odjeći.

Sa svojim saputnicima se nalazim pred hotelom Meridein gdje bi trebao naići autobus za povratak na Minnu. Dok im ushićeno prenosim utiske upravo doživljenog, horski me prekidaju i govore da su i oni jutros uspijeli osvojiti Kabu. Zaključujemo da je Allahova milost što se nismo uspjeli pronaći u onoj gužvi, jer su oni već bili iznureni i nisu mogli iznova ulaziti u Harem, pa bi vjerovatno i mene to demoralisalo. Radujemo se kao mala djeca, i niko se u tih njekoliko miliona ljudi ne obazire na nas jer su vjertovatno svi doživjeli slično, ili makar se nadaju i izgaraju da dođu do svog životnog uspona.