Dr. Ibrahim KAJAN: U povratku s vrela, ulazimo u harem da proučimo fatihu nad mezarom rahmetli supruge mog ilićkog prijatelja. Iza betoniranog postolja na koji se spušta tabut s mejitom, naraslo je veliko grmlje kupine i mladog šiblja. Kroz razrijeđena mjesta raslinja koje proždire sve, dobro se vide ruine mesdžida razorena podmuklim minama evo taman prije dvadeset godina, u mjesecu maju 1993. A tu je stajao taj mesdžid stoljećima, ta skromna muslimanska bogomolja, od kad ju je neutvrđena dana prije 1676. godine sagradio hadži Salih Temim.

Na zapadnom rubu grada, nad ilićkom cestom, ima jedan šumarak. U šumarku – vrelo. Njegovo ime djeca Mostara prvi put čuju u ranom djetinjstvu, mada ga mnogi od njih nikada u životu ne stignu vidjeti. Ja sam ga vidio prije petnaestak dana. Vrelu je ime Babun.


Sada sam prosijed, ali to ne znači da nisam, djetetom još, bio u ovom kraju koje je postalo zemljopisni toponim u nekom zamagljenom, srednjovjekovnom vremenu. Ostala mi je slika u pamćenju, vidim majku s dječakom: ušli smo u restoranski vrt; sjeli smo za stol u dnu bašče, uz samu Radobolju! Majka je rekla: Ovo je Babun. Sjedimo i čekamo oca...

Dugo sam živio u zabludi vjerujući da se taj dio Ilića, nekoć obližnjeg sela, naziva po restoranu. A naziva se po Babunima, patarenima, bogumilima, onima koji su se smatrali čistim vjernicima krstjanskim, koji su zabacivali sakramente i krštenja, i bili čvrsto uvjereni da cijeli svijet opstoji na dvojnom počelu Dobra i Zla. Boga Dobra i Zla Lucifera.

Muslimanske stele na babunskom haremu Izgrađena česma - nad česmom križ Haremluk pod babunskim vrelom Mesdžid hadži Saliha Temima iz 17. stoljeća - korov i drača

Sada me, prosijedog, prati jedan imenjak, bjelokos, vitalan, osokoljen sunčanim mlazovima što se probijaju kroz lišće i grane, vodi me blagom strminom prema vrutku bogumilskom, mjestu koje je moglo pamtiti sve što živ čovjek ne može! Idemo novom, betonskom stazom nad potokom. Potok je, kaže mi imenjak, dijelio harem na dvije polovice. Ali, ja na desnoj strani vidim samo novu zgradu koja svakim danom raste, u izgradnji. „Pravi se, kaže mi suputnik, na haremu..., i ova betonska staza je na haremu...“ Pojašnjava mi kako, eto ti, vakufske vlasti nikad nisu gruntovno to riješile, pa kad je došlo stani-pani, pokazalo se da nakon toliko godina ukopavanja, pola harema nije bilo u gruntovnicu zavedeno!

Desna strana groblja, s mramornim pločama, skromnim i lijepim stelama, bašlucima s arapskim pismenima ili bez ikakva natpisa, završava svojom zapadnom, uskom stranom – gotovo do samog izvora Babuna. Neko je nedavno nad vrelom podigao četvrtastu gradnju, 2x2 metra, na nju postavio križ i uglavio joj na čeoni zid dvije slavine iz kojih lijeva srebrna voda. Iznad slavine je natpis: BABUN, 1939.

Ali, moj se suputnik ne sjeća da je nad izvorom bilo ikada ikakve gradnje, niti da je čuo da je postojala u doba njegovog rahmetli oca - iz malo kasnije godine na česmi navedene - domobranskog časnika.

Saginjem se i u skupljene dlanove skupljam prohladnu ljekovitu vodu, zapljuskujem se po licu, otirem se po vratnim žilama. Luka Grđić-Bjelokosić je ostavio zabilježenu narodnu predaju kako je na ovo mjesto, na samo vrelo, u masama narod dolazio i tu satima ostajao. Kaže da su najvećma muslimani i pravoslavci ovo vrelo pohodili „na dan rođenja sv. Jovana 24. juna po starom kalendaru“, pripisujuć mu čudesne moći u liječenju boleština“, „ponajviše za bolest u očima“. Piše on u knjizi Mostar nekad i sad da je „uoči toga dana tu dolazio cio varoš, jer mnogo Mostaraca a i naroda iz okolnih sela tu dođe“. Pa nastavlja: „Tu se nalože vatre, peku janjci i mladež se cijelu noć veseli, a ujutru svak gleda da se prije sunca, okuplje i umije. Osim onih koji su tu zanoćili dođu mnogi ujutro iz Mostara te se kupaju i umivaju. Taj cio dan je opet na vrelu Babuna veselje i sastanak. Pričalo se da sunce na Jovandan ujutru kad obasja Babun tri puta zaigra...“

U povratku s vrela, ulazimo u harem da proučimo fatihu nad mezarom rahmetli supruge mog ilićkog prijatelja. Iza betoniranog postolja na koji se spušta tabut s mejitom, naraslo je veliko grmlje kupine i mladog šiblja. Kroz razrijeđena mjesta raslinja koje proždire sve, dobro se vide ruine mesdžida razorena podmuklim minama evo taman prije dvadeset godina, u mjesecu maju 1993. A tu je stajao taj mesdžid stoljećima, ta skromna muslimanska bogomolja, od kad ju je neutvrđena dana prije 1676. godine sagradio hadži Salih Temim.

S tog mjesta gledam preko ilićke ceste: sjaji se nova novcata crkva Svetog Franje na radost babunskih katolika. U svojoj radosti i ne znaju da je zemljište na kojoj se ona sretna uzdiže, još prije rata Gradu Mostaru namjenski darovao jedan musliman komunistički navudren – mladeži ilićkoj za izgradnju Omladinskog doma. Nije on ni sanjao da će jednoga dana „njegov“ Omladinski dom, na zemlji koju od sam od sebe otuđio dajući je mladosti, biti pretvoren u nešto sasvim drugo.

Vraćamo se iz Ilića, iz prigradskog mira i zelenila. Pokazuje mi vrijedni moj imenjak zelene oaze između ceste i bujnim raslinjem zaklonjene Radobolje. Pokazuje i nabraja: ovo je velika bašča kuće slavnih Karabega, muftije i prevoditelja Kur'ana Mudroga, s ljetnikovcem ako je još uzgor, a ono je, zaraslo imanje Bakamovića, a ono tamo, vidiš li, Ćatića, Temima i Duranića...

Oni koji su u ratu protjerani, u logore pobacani i po svijetu rastjerani – rijetko se vraćaju u Iliće. Još su puni strašnoga zorta u tim najtjeskobnijim danima doživljenoga. Poneki, pod pritiskom, prodaju, svoju djedovinu. A neki je neće ni za živu glavu prodati, pa poručuju (čak i preko širokih oceana, iz Australije ili Sjeverne Amerike): Neću svoju zemlju prodavati, neću je od svoje vlastite djece otimati, pa nek se u njoj zečevi legu, moja je i moja će vazda ostati.

Sada je mir, sada svaki čovjek ima pravo sanjati stihove Veselka Koromana Doći će vrijeme blagog naroda. Narodi su blagi i dobri, problem je sa onima koji su od naroda daleko otišli i zaboravili razlike između Dobra i Zla.

U Mostaru, 13. X. 2013.