Strah je moćan gospodar. Slobodan je jedino onaj ko ne posjeduje ništa niti išta posjeduje njega.

Ibrahim ČIKIĆ: Dok su premijerovi „humanitarci“ razarali živote i civilizaciju bratskih naroda i narodnosti, teška građevinska mehanizacija je neumorno kopala jame i utovarnim kašikama kasapila leševe nevinih stradalnika, zatrpavajući ih desetinama metara visokim nasipima širom Bosne i Hercegovine. Pred očima međunarodne zajednice u srcu „civilizirane“ Europe, prvi put poslije Drugog svjetskog rata događao se genocid na svakom milimetru „oslobođene“ zemlje.

Dok je ratni/aktuelni premijer Crne Gore, jedan od članova Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, saborac ratnog zločinca Slobodana Miloševića, slao „humanitarnu“ pomoć bratskim republikama i novoformiranim državama, nastalim raspadom SFRJ preko fašističkih falangi i topovskih granata najvećih kalibara, ja sam kao opasan „mudžahedin“ truhnuo u bjelopoljskom istražnom logoru. Za to vrijeme, Viši tužilac iz Bijelog Polja, Milan Radović, neumorno je sastavljao optužnicu protiv legitimnih predstavnika bošnjačkog naroda, okupljenih oko parlamentarne SDA, za navodno ugrožavanje Ustavnog poretka SRJ i nasilno stvaranje države Sandžak. Ljeta, 1994. godine, umoran od planiranja „humanitarnih“ konvoja, ratni premijer je provodio po Svetom Stefanu, dok sam ja kao „opasni antidržavni element“ iz bjelopoljske DOLINE SRAMA, vapio za elementarnom medicinskom zaštitom.

Dok su premijerovi „humanitarci“ razarali živote i civilizaciju bratskih naroda i narodnosti, teška građevinska mehanizacija je neumorno kopala jame i utovarnim kašikama kasapila leševe nevinih stradalnika, zatrpavajući ih desetinama metara visokim nasipima širom Bosne i Hercegovine. Pred očima međunarodne zajednice u srcu „civilizirane“ Europe, prvi put poslije Drugog svjetskog rata događao se genocid na svakom milimetru „oslobođene“ zemlje.

Nakon prisilnog okončanja „humanitarnih“ aktivnosti, aktuelni premijer, sada „samostalne“ Crne Gore, svjestan suštinske vrijednosti svojih „dobrih“ dijela (nama inače poznat po svom „isposničkom“ životu), pokušava od javnosti sakriti vlastitu prošlost.

Iz pomenutih razloga, u Crnoj Gori je zabranjeno javno svjedočiti o vremenu „humanitarnih“ spašavanja raspada bivse nam domovine i stvaranja velikog Dušanovog carstva. Iz „metafizičkih“ razloga, i onda i sada, približavanjem Njegošu i SPC, na krilima nacionalizma pokušavaju iznova aktivirati „humanitarne“ konvoje i obmanuti glasače. Glasu razuma, antifašistima i borcima za ljudsko dostojanstvo nameću prisilni zaborav i šutnju. Zato se iskrivljuju činjenice i fabrikuje prošlost.

Premijer U Crnoj Gori je zabranjeno javno svjedočiti o vremenu „humanitarnih“ spašavanja raspada bivse nam domovine i stvaranja velikog Dušanovog carstva.

Definitivno, „humanitarci“, gospodari ljudskih sudbina i života u Crnoj Gori, po svaku cijenu žele sačuvati vlast. Dakle, „Telekom“, ,,Snimak“ i „Riječ, slika, neprijatelj“ su proizvod neviđene želje za ekstremnim bogaćenjem uskog kruga oligarhije. U slučaju demokratske prekompozicije političke moći i dolaskom opozicije na vlast, „humanitarci“ bi sasvim je izvjesno izgubili vječnost. Dobili bi još na ovom svijetu zasluženu „nagradu“ po slovu civilizacijskih zakona koji se tiču pomenutih radnji i (ne)dijela.

Navodni neprijatelji države (slobodnomisleći ljudi i nezavisna glasila), upornim pisanjem i podsjećanjem na „viteške“ aktivnosti crnogorskih vlastodržaca, ruše koncepciju zaborava. Zato su izloženi neviđenom pritisku u vidu montiranih sudskih parničnih i krivičnih postupaka. Kroz sramne tužbe pokušavaju zabraniti slobodu javnog saopštavanja istine. Na sceni je posljednja ofanziva „oslobađanja“ medijske scene Crne Gore i novo uvlačenje nacije u jednoumlje i totalitarizam.

Na sreću, nagomilane afere godinama gurane ispod tepiha svakodnevno izlaze u javnost. Duge mračne noći gorkih plakanja, zamijenit će ljepota osvita zore okupljenih različitosti. Mnogo je znakova (Snimak, crne trojke, kamp Zlatica...) koji najavljuju političke promjene. Ljepota Božijeg stvaranja ogleda se u jedinstvu različitosti, okupljenog oko suštinskog dobra i ljubavi. „Riječ, slika, neprijatelj“ samo je odraz nemoći i panike „humanitaraca.“ Mračne sile zla plaše se svjetlosti. Padaju posljednje linije odbrane. Ni aktivirani „spavači“ ne mogu odbraniti neodbranjivo. Morat će i Crnu Goru ogrijati sunce, vladavinom prava i pravde. Pravda je spora, ali dostižna.

Ipak, uvijek postoje oni drugačiji, hrabriji ljudi koji su u stanju plivati uz rijeku i nositi se sa snagom zla. Moji prijatelji.