Mehmed Meša DELIĆ: Da li oni koji blaćanjem drugih znaju kakvu reakciju takva kvalifikacija neke osobe izaziva u narodu (čitaocima i gledaocima). Neki prestaju čitati takve novine i portale i gledati televiziju, neki se dive obavještenosti i sposobnosti autora teksta, a neki to primaju novo za gotovo i na osnovu tog trač – teksta formiraju svoje mišljenje.

Ljudima u Bosni i Hercegovini i kada im životi ne vise o kon(op)cu teško žive. Bosna i Hercegovina kao da je postala visoka stijena, teškog života, ogledalo naših sudbina. A oni koji se penju po tim vrletima i stijenama njihovi životi vise o kon/op)cu.

Obješeni na strmoj stijeni, o kon(op)cu, vremenu, bez kondicije, a uz to gladani i žedni, a težak je klin i uže koje nose sa sobom. Poneki osvajači najviši vrhova teškog života u Bosni i Hercegovini uspijevaju savladati te vrhove zahvaljujući sadaki, kontinijerima, nadnicama, javnim kuhinjama, pomoći svojih rođaka i prijatelja iz dijaspore ili svojih političkih rođaka i prijatelja u Bosni, a ne svojih ljudskih granica. U Bosni se i ljudske granice gube.
Znaju oni ako se popnu na ove Bosne i Hercegovine vrhove da će uspješno praviti korake dalje... sve jednom do visoki Alpi. Ulazak u taj svijet nije jednostavan – jer rijetki ulaze, na ta biometrička odškrinuta vrata Evrope.

Ljudi žive u vremenu u kojem su institucije na kojima počiva ljudski rod postale lakrdija, brak je lakrdija, država je lakrdija, politika je lakrdija, vjera i nacija je lakrdija, porodica je lakrdija, škola je lakrdija. U takvoj konstelaciji tragični ishod je neiminovan.

Mada se vidi jasno sve... grešna duša ne pokazuje kajanje... mada se likovi političara sa vremenom (ne)izmjene... ničija se (ne)volja... ne može stvarno promijeniti. Život je strava, a njegovo finansiranje u Bosni i Hercegovini je užas. Ova zemlja tone ko Titanik, u njoj se čarape nose na glavi, a ne na nozi, Bosna je prepuna idiota, a ko danas podnosi glupe ljude, ova nam se politika i političari gade, neće oni valjda nama više određivati budućnost, oni bi da nas učine sretnim u nekom svom toru sa praznim jaslama..., sve su to replike koje sam mogao čuti iz usta protagonista ove tužne i na momente bezizlazne historije o izgubljenim mladim ljudima ovog vremena i društva. Na žalost, oni su gubitnici, beskućnici i bosjaci, između neba i zemlje.

Alžirski pisac Malek Haddad je napisao jedan esej davne 1961. godine, prije sticanja nezavisnosti Alžira od Francuske, a koji je nosio naslov: „Nule se vrte u krug“. Pa u nekoliko zadnjih decenija ljudi u Bosni i Hercegovini su u toj situaciji nule koje se vrte u krug. Često očekuju da neko drugi riješi njihovu situaciju, a ne čine ništa i kad hoće nešto učiniti, okupira ih pitanje, kako i koji put je efikasan.

Među ovim zbunjenim ljudima su i Bošnjaci, ali i borci za cijelovitu Bosnu i Hercegovinu.
Historija (do)kazuje da su Bošnjaci najveći pobornici za cijeloviti opstanak Bosne i Hercegovine i vlastiti opstanak sinonimno razumiju kao opstanak države. Ne, kao najbrojniji narod. Broj je apsolutno (ne)bitan. Bitni su kvaliteti odnosa. Malo je reći: Ja sam Bošnjak! Nego vidjeti u kakvoj državi živimo i kakvu državu želimo. Bošnjaci moraju napokon shvatiti da Islamska vjeska zajednica više nije sama temeljna institucija Bošnjaka. Danas, a i u buduće i Bosna i Hercegovina je temelj bošnjačkog naroda. Veći je broj Bošnjaka sa ličnom kartom Bosne i Hercegovine, od onih koji imaju člansku karticu IZ-e, i koji su aktivni ili pasivni u njoj. Mada se islam iskristalizirao kao glavni marker bošnjačke nacije, kao što je katoličanstvo za Hrvate ili pravoslavlje za Srbe, potrebna je i država Bosna i Hercegovina u kojoj bi se vjera slobodno ispoljavala.

Među Bošnjacima i većeg dijela bošnjačke politike došlo je do apsolutnog poistovjećivanja državnog i nacionalnog interesa. Zato, svi oni koji misle i smatraju da je moguć opstanak Bošnjaka u nekoj fildžan varijanti, mimo Bosne i Hercegovine kao multietničke države grdno se varaju. Bošnjački političari, a vjerujemo da su već shvatili svoju ulogu da naprave iskorak iz rovovske etničke politike koja je skovana i u rovove donešena iz Vašingtona i Dejtona.

Nakon što je Sporazum potpisan u Dejtonu u Ohiou on je definitivno srušio velikosrpske snove o pripajanju dijelova Bosne Velikoj Srbiji. Kao obrazliženje za ovakav stav uglavnom se navodi činjenica da ovaj Sporazum prije svega uvažava Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu, suverenu državu u međunarodno priznatim granicama, bez obzira na postojanje srpskog entiteta RS. S druge strane, u dalekoj Američkoj Saveznoj državi Ohio konačno je utvrđena Federacija, čime je na izvjestan način spriječeno stvaranje Velike Hrvatske.

Federacija, kao starije dijete Vašingtona od Dejtonske BiH, ne prestaje da pravi velike probleme u čemu joj pomaže mlađa RS.

Njihovi „veliki dogovori“ su stvaranje „velikih problema“ u BiH, a sve s ciljem da mogu obećavati da će BiH biti (po)cijepana, a onda i pripojena matičnim državama, Srbiji i Hrvatskoj.
Bosna i Hercegovina kakvu danas imamo je rezultat Ustava u kojem je isključivost, netolerancija, privilegiranost jednih (drugih, trećih) nad svima ostalima, majorizacija i minorizacija, segeracija u svim sferama i domenima života. Pred Bosnom i Hercegovinom je duga i teška borba zbog poremećenosti ljudskih vrijednosti pojavom fašizma, šovinizma, isključivosti, paranoidnog straha od drugih i ostalih, atavističkie potrebe zaokruživanja vlastitog životnog prostora bez „drugih i ostalih“, što bi neimovno vodilo narušavanju svih osjetljivih i teško uspostavljenih ravnoteža.
Zato mnogi (ne)strpljivo (o)čekaju nacionalnu strukturu stanovništva u Bosne i Hercegovine, a koju će pokazati Popis stanovništva iz ove 2013. godine. Ovaj popis će (po)kazati koliko se ljudi u Bosni i Hercegovini dijele na ljude i zločince, patriote i kukavice, povratnike i nepovratnike, vjernike i ateiste, bogate i siromašne...

Bosni i Hercegovini, a i Bošnjacima naročito, kroz sva prošla stoljeća nije manjkalo neprijatelja. Ali danas, kada su slobodni i besposleni Bošnjaci ustrašeni ili slijepi pred njihovim pravim neprijateljima, ponašaju ovako kako se ponašaju. Posebno je žalosno i zabrinjivajuće da ugledna bošnjačka elita, a koja je uspjela razdijeliti Bošnjake, na svoje „bolje“ i one tuđe „gore“, igra takvu čudnu utakmicu, znajući da su i jedni i drugi gubitnici, a njihov zajednički dušmanin pobjednik. Ova prepucavanja su sramota. Čak ni Parlament nije pošteđen odapinjanja otrovnih strijela koje se ponekad i nesumice odapinju.

Kod nas na žalost, ima specijalizovanih listova i portala za blaćenje i diskreditiranje ljudi. U ime čega, nije ni njima vjerovatno jasno. U ime novinarske etike svakako nije. Ponekad to čine ljudi koji imaju visoko obrazovanje, (pa i vjersko), dakle, svjesni su u potpunosti gnusnosti svoga djela. Istovremeno se smatraju ulemom i poučavaju druge. U pitanju je, dakle, čisto licimjerstvo.
Njihove žrtve su uglavnom osobe koje su u raznim oblastima kotirale visoko, koje imaju kredibilitet, ali u određenom momentu postaju nepoželjni, ne samo pojedincu kritičaru nego i drugima. Njihovim blaćenjem bez mjere i rezona ne nanosi se šteta samo dotičnoj osobi, već i instituciji koju ona predstavlja u Bosni i Hercegovini ili inostranstvu.

Da li oni koji blaćanjem drugih znaju kakvu reakciju takva kvalifikacija neke osobe izaziva u narodu (čitaocima i gledaocima). Neki prestaju čitati takve novine i portale i gledati televiziju, neki se dive obavještenosti i sposobnosti autora teksta, a neki to primaju novo za gotovo i na osnovu tog trač – teksta formiraju svoje mišljenje.

Treba, dakle, insistirati na istini. Svako javno izgovorena ili napisana riječ bila ona od autora teksta ili onoga ko to „komentariše“ ima težinu. Zna se da riječ ranjava opasnije od oružja.
Poneki Bošnjaci sami traže i prave svoje neprijatelje među Bošnjacima, svjesno ili nesvjesno prizivaju novog ozbiljnog neprijatelja, otvorenog i nedvojbenog, koji će ih ili ujediniti ili će sud biti mjesto za rasvjetljavanje svih detalja.

Bošnjaci sami sebe zbunjuju, a treba li bi već jednom znati da je historija riješila pitanje među nama i da nema više nikakve zabune ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat, Ciganin, Židov... Koju državu, naciju, vjeru i jezik imamo, za sva buduća vremena.

Treba jednom da prestanemo, da uhodimo jedni druge i da napokon popravimo greške iz prošlosti. Bosna i Hercegovina ima budućnost, ali uz riješavanje pitanja odnosa snaga u njoj.
Uz međunarodne interese koji tu postoje ne smije se zanemariti i interes državljana Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovjest, jezik i koliko je ko veliki Bošnjak, Srbin, Hrvat ili svi ostali. Bitno je, koliko je kojima stalo do Bosne i Hercegovine, jedine im domovine u kojoj treba, da prerstane, da im životi vise o kon(op)cu.