Šemso AGOVIĆ: Mein Kampf. Gorski vijenac… Mein Kampf se danas ne izučava ni u kakvim školama u svijetu. Pitanje za milion dolara: zašto? Zašto, kad njegovi poštovaoci i slavljenici imaju bezbroj argumenata – od onih da djelo treba gledati u cjelini a ne izvlačiti iz konteksta, pa do onih da u njemu ima jako dobrih stvari, za Jevreje baš.

Poezija, ona prava, ima univerzalno poslanstvo čovjeku kao jedinstvenom biću, oslobođena svih ograda i svih čahura, svih okova i svih grupa, svih skrupula i svih kolektiva. Inače nije poezija; nikako ona prava. Isto važi i za prozu. I svu ostalu umjetnost. Njena uloga je božanska – nadahnuti svakog pojedinca humanošću i visokim idealima i omogućiti mu duhovni rast do nivoa čovjeka kao civiliziranog bića.

Ne smije biti kontaminirana mržnjom prema bilo kome, podlim nakanama, glorifikacijom zločina prema čovjeku, bahatošću i ohološću, ruganjem kao takvom, manjkom senzibiliteta do drugačijeg, huškanjem na zločin. U protivnom - nije poezija, nije umjetnost.

Poezija je ranjiva. Sama sebe ne može zaštititi od zloupotrebe. Ona nije u stanju prosijati se i tako se osloboditi balasta nagomilanog lošim namjerama i nerasvijetljenošću zlohudih autora.

Ona nema mehanizme kojim bi njene promotore spriječila da u školske programe, pozorišne predstave, filmove i druge oblike promocija uvrste i antipoeziju, spjevove sa neljudskim motivima i podmuklim nakanama.

Mein Kampf. Gorski vijenac…

Mein Kampf se danas ne izučava ni u kakvim školama u svijetu. Pitanje za milion dolara: zašto? Zašto, kad njegovi poštovaoci i slavljenici imaju bezbroj argumenata – od onih da djelo treba gledati u cjelini a ne izvlačiti iz konteksta, pa do onih da u njemu ima jako dobrih stvari, za Jevreje baš.

Granice u kojima se izučava i slavi Njegošev Mein Kampf. Gorski vijenac…

Gorski vijenac se izučava. Na geografskoj karti Balkana ima poveća mrlja, krvava mrlja, kojom je označena teritorija gdje se on izučava i slavi. A po potrebi i prakticira, periodično, u ciklusima.

Čovjek je dužan zaštititi poeziju zbog njene ranjivosti. Čovjek pjesnik, pisac, umjetnik. Ako to ne čini, onda on to nije. Nije ni čovjek, ni pjesnik, ni pisac, ni umjetnik.

Andrej Nikolaidis, mladi crnogorski pisac, hoće osvjetlati obraz svojim kolegama. U e-novinama je objavio tekst pod naslovom »Jedan narod, jedna vjera, jedna istraga« i pod nadnaslovom, koji najsažetije reflektira Njegoševu suštinu: »Njegoševa Crna Gora je današnja Republika Srpska«.

Njegoševa Crna Gora je fikcija, ali Republika srpska je stvarnost. Sa sve svojim mračnjaštvom. U srcu Evrope. U dvadeset prvom vijeku. Njegošev san na javi.

Nikolaidis je usamljen. Sirak tužni bez iđe ikoga. U Crnoj Gori nema ni brata ni pobratima u čitavoj plejadi literata. Hoće li preživjeti svoju odvažnost? Hoće li mu se ko pridružiti?

Mogao bi Marko. Marko Vešović. Taj korak mu nedostaje da mu se prizna ono što o sebi misli. Ali, da nije malo kasno za njega? Andrej je mlad. Zašto bi Marko na stare dane micao okove sa sebe? Šta ako se na njih navikao, pa ih ne osjeća? Ne žuljaju ga?

Bio bi to dobar potez. Relaksirajući, napredan. U demokratskom, umjetničkom svijetu očekivan.

Andrej mu je upalio zeleno svjetlo.