ZEMLJA DOMOVINA
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 13. Dec 2013. 15:12:06
"Mejita (umrlog čovjeka) prati troje: porodica, imetak i njegova djela. Dvoje se vraća nakon dženaze, a ostaje jedno: vraćaju se porodica i imetak, a sa njim ostaju njegova djela." (Buharija i Muslim)

Fatmir S. BAČI: Zemlja...! Možda najdrevnija među riječima koja se pripisuje čovjeku i uz to, i najdrevniji nemir što čovjek nosi u sebi, koja mu nikad nije otkrila istinito značenje, niti mu obznanila svoje tajne do kraja. Odnosno to je samo zemlja, obična zemlja, blato, glina, ništa manje od toga, ništa više od toga. Zemlja. Da. Ali i noćna mora i stalni nemir što mehkano žulja po grudima, bez ovosvjetske pozivnice za ulazak, bez ključa za izlazak. Nešto što lebdi bistrinom a ne da se objasniti, i stalno mami između istinskoga trika i istine prepune trikova. Sva ljudska iskušenja su tu ispletena, od nesvjesnoga starta pa sve do nepipljivoga finiša. Ponos i okovi. Ideal i dodir. I teško gustinom tkano, i lahko povjetarac ga ponese. Početak sa beskrajnom vremenksom određenosti za naše znanje, i kraj sa trajno neograničenim vremenskim znakom.
U mojem ranom djetinstvu, kao i kod svakog djeteta, trebalo mi je da se suočim i pristanem na razne nejasne i neobjašnjene situacije koje su se duboko u meni razvijali kao mistika, ili kao neka vrsta misterije. Porastao sam pod čvrstom i strogo odlučnom edukacijom da ne samo da sam rođeni Bošnjak, nego da i ne smijem da budem ništa drugo osim Bošnjak, i da mi je Bosna nešto što mora da obuhvata sve moje bliže interese, ali i svaki moj daleki cilj.

Rođen i odrastao u zatvorenoj Albaniji, u prvim svojim shvatanjima, možda baš zbog toga što se o tome obično šaptalo, Bosnu i Bošnjaštvo sam doživljavao kao tajno nebesko dostignuće, kao neko posebno duševno stanje obavezno za sve ljude. Djetinjasta mašta me je ubjedila da su Bosna i Bošnjaštvo nekakva vrsta obaveze i za Nijemce, i za Britance i za Kineze, i za Ruse, sa malo rječiju, obavezno za sve ljude svijeta da bi dostigli do ljudskosti. Takav osjećaj sam prihvatao kao stanje o kojem se ne treba i ne smije pitati, a ni raspravljati, pošto je to samo po sebi jasno, i da nema tu šta da se objašnjava. Bosnu i Bošnjaštvo sam tada razvijao i prihvatao u svojoj maloj glavi, kao sasvim nemoguće da postoji u nekom predmetu kao geografija i da za nešto tako, treba da postoji jedan poseban predmet u udžbenicima koji mora da se zove, najmanje kao nebografija ili slično, ali nikako niže.

No svakako, moja je Bosna dobila zemlju, ali relativno kasno. Tokom raspusta, poslije 4 razreda, negdje u 10 godini, slušam rahmetli Nenu Beširovicu (Nena i za moju rahmetli majku), kako u njeno vrijeme, djeci kojoj bi nicali zubi, odnosno bebama, da bi sve to prošlo sa što manje bola, oni su im mazali usta i desni sa Bosanskom zemljom. Od tada moja Bosna od neba građena, ima i zemlju, ali (kakvu molim,) zemlju koju samo Bosna može imati, sasvim posebnu, čak ljekovitu. Upravo je to još snažnije djelovalo u meni i znatno je doprinijelo da bi samo dodao još više mistike mome ubjeđenju, samo što nisam mogao da saznam to; dali je generacija kad ja sam bio beba pripadala takvoj sudbini, da kad su nicali zubi, moglo se još tu i tamo naći šakica Bosanske Zemlje.

Naravno, kao odrasla osoba, vezano sa “mistikom” izvršio sam i neke korekcije u sve ono što sam naivno smatrao, ali se suštinski ništa nije mjenjalo do kasno, sve do negdje pred kraj 80tih godina prošlog vjeka. Sve pjesme o Bosni, o Sarajevskoj vodi, o Mostarskim dućanima i bunarima, sve sam u suzama saslušao i sve to mi se uklapalo sa mojim osjećanjem, koje se striktno napajalo samo na izvoru moje detinjaste mistike.

Međutim, krajem '89 godine moj sestrić, tek je počeo da hoda, pa je iz moje bašće napunio usta zemljom. Sestra kao mlada majka je potrčala da mu to izbaci iz usta. Rahmetli moja Majka je zagradila mog sestrića (svog unuka), i dok prstom maše mojoj sestri kaže; “Da se više nikad nisi usudila da djetetu iz usta zemlju izbacuješ. Od zemlje je čovjek stvoren. To sva djeca rade. Nećeš valjda da ga učiš da zemlju pljuje još od malih nogu? Nije zemlja prljava, čista je zemlja da znaš. Kad vode nedostaje, njome se čisti umjesto abdesta, pa se takav i pred Bogom u namaz izlazi. I još da znaš, da dijete jede zemlju da bi učvrstilo svoje kosti”. Poslije ovih riječi, sva moja mistika o Bosni i Bošnjaštvu uklopila se kao u igračkama sa slagalicama. Još kad sam poslije praktičnog prihvatanja Islama u jednom Hadisu pročitao da; "Ko bude pripisao svoje porijeklo plemenu koje nije njegovo, neka sebi pripremi mjesto u Vatri.” (Buharija i Muslim), od ovog kratkog teksta, od svega nekoliko riječi sva moja mistika o Bosni i Bošnjaštvu je postala ne samo duhovna nego i čvrsta fizička obaveza.

A navedani Hadis u podnaslovu, isto kratak tekst, mene je defintivno izveo iz moje detinjaske mistike, objašnjavajući mi odnos između istinite mistike i racinalnog tumačenja, otvorio mi je sasvim novo viđenje o cjelokupnom odnosu čovjeka i zemlje. Zapravo, u kratkoročnom viđenju Hadis o mejtu (umrlom čovjeku) je sa direktnim efektom i gotovo da se ne može primjetiti neko drugo značenje, o tome ko sve se vraća i šta sve ostaje. Ali u dugoročnom viđenju, u tekstu i kontekstu, dobija sasvim novo značenje o svemu što se kad tad vraća zemlji (porodica i imetak), i onome što ostaje iznad nje (aktivna djela).

Znači preko potpuno drugačije svijesti, otvara se jedna živa, dinamična i prirodna mogućnost primjene, isto tako i široka perspektiva teoretskog posmatranja na cijeli svijet, na sve događaje, a posebno na samoga sebe. Ovim Hadisom, spasio sam od zaborava sve što je u mome sjećanju bilo ostavljeno u nekom ćošku, i nemarom zaveden, prepustio sam da se tiho složi u potpunoj nepažnji, no sada, sve što je nekad odbačeno kao bezvrijedno i nevažno, ponovo je oživjelo i uklopilo se dinamici, i to punom parom.

Pokušavajući da zapamtimo sve i svašta, smetnemo ili namjerno neuvažavamo mnogo od onog što stvarno vrijedi nešto, neki topli dodir, neku slatku riječ, neki brižni savjet, sve to nehotično bude strpamo u zaborav. Dakle, od ovog nešto vrijednog ili možda manje vrijednog, napravimo ama skoro ništa. Upravo ti naši zaboravi, čine nas bahatim u sitno, i škrtim u prazno, i to do te mjere, da izgrađujemo zabrane prema tuđim iskrenim strastima, dok istovremeno uvažavamo lične potrebe i ostavljamo slobodna krila mašti za sve naše želje. A kad nam ih nadolazeća oluja obori na tlo, ispred noga, i ako smo još i u žurbi sa korakom, mi ćemo ih u istom trenutku bez osjećaja pregaziti, da, i bez trunke milosti, pa neka su nekad to bile naše žarke želje, onako lahkoćom i sa prezirom ćemo ih nazvati izgubljenim, ostavljajući ih tamo gdje smo ih upravo i našli, i odakle smo ih uzeli, tu, u ZEMLJI.

Zemlja…! Stalno prisutna tu gdje je i skrivena, a skrivena svud gdje je i prisutna. A uvjek je tu, skriva se negdje preko dubokog i smirenog glasa babe, objašnjena ali svakako i neshvatljiva po laganoj pantomimi djeda, održana na visećim između uznemirenih očiju i blagog pogleda majke, pomilovana skroz a i brižljiva skroz u toplo-mehkom krilu nene, lahka i znatiželjna u neopreznoj trci djeteta, neodmjerljivo daleka i britkasto bliska za naš drhtaj u oba vremenska smjera, dohvatljiva i nejasna u kratkoročnoj današnjici, prelijepa i preteška da bi je zaslužio.
Prebliska snu i predaleka javi, oštra i tupa, strpljiva i stroga, vatrena i ledena, velikodušna i cinična, nasmijana i surova, ćutljiva i bučna, eterična i prisutna, samopouzdana i izazovna, milostiva i divlja, odjevena i gola, preteški skiptar poglavara i ispružena prosjačka ruka. Hej…, i još koliko toga!

Zemlja...! Možda najdrevnija među riječima koja se pripisuje čovjeku i uz to, i najdrevniji nemir što čovjek nosi u sebi, koja mu nikad nije otkrila istinito značenje, niti mu obznanila svoje tajne do kraja. Odnosno to je samo zemlja, obična zemlja, blato, glina, ništa manje od toga, ništa više od toga. Zemlja. Da. Ali i noćna mora i stalni nemir što mehkano žulja po grudima, bez ovosvjetske pozivnice za ulazak, bez ključa za izlazak. Nešto što lebdi bistrinom a ne da se objasniti, i stalno mami između istinskoga trika i istine prepune trikova. Sva ljudska iskušenja su tu ispletena, od nesvjesnoga starta pa sve do nepipljivoga finiša. Ponos i okovi. Ideal i dodir. I teško gustinom tkano, i lahko povjetarac ga ponese. Početak sa beskrajnom vremenksom određenosti za naše znanje, i kraj sa trajno neograničenim vremenskim znakom.

Tu negdje između, tu je veličanstveni i malecki, prkosni i potlačeni ČOVJEK u pokretu. Koračajući trudom prema naprijed, ali i prema gore, vrlo je često nemaran a rijetko pažljiv sa svojim korakom prema svojim dvojbenim ekzistencijalnom amblemu unutar sebe, duše i tjela, neba i zemlje, shodno tome postaje lahkouman i prema amblemu dvojbene mogućnosti, one između najboljeg i najgoreg stvorenja. Umjeren i izgubljen u svome hodu, kad-kad mu se desi postane uzvišen i veličanstven u pokornom i lahkom koraku, a ponekad potlačen i ponižen u oholom i uznositom hodu. I zato, možda ova tajna veza između koraka i zemlje, koja čovjeka neizbježno prati u sve tri vremenske stanice, jeste ta što tjera ljude da u potpunosti ili djelimično zanemaruju suštinsko (nepravadni i duši, i tjelu) ekzistencijalno svojstvo, i sve svojim hodom po zemlji. Odnosno, da se tako na odgovarajućem stepenu ličnog truda, preda jednom sasvim stranom svojstvu (stranom po vremensko-prostornim mjerilima), vlastitom letu. Da, da, letu, letu ka nebesima. Daleko, visoko, što dalje od zemlje!

Ima li ustvari podjele i dali je uopšte trebamo tražiti? Naravno da ne. Podjela zapravo jeste, postoji, ona je tu i ne vidim nijedan zreli razlog zašto bi je tražili.

Svakodnevno čitam, i to vrlo blizu jednog porodilišta obznane o nečijoj smrti, uvijek ispunjene sa dubokim bolom, već davno stereotipnim riječima, (možda i još gore, sa duboko stereotipnim bolom, pa riječi su običan predmet), sa tačnim datumom i tačnim satom sahrane, pa i obznane nekih posmrtnica sa rokovima od datuma smrti itd. Nikada nisam naletio na neku obznanu o nečijem rođenju, ili slično tome radosnom trenutku, kao što nisam zapazio umornu retoriku, nalik na; ispunjeni sa dubokom i velikom srećom povodom dolaska u život, itd, ili bilo koja radost ili blaženost ne mislim da može biti stereotipizovana.

Tu i tamo sam zapazio poneku kratku čestitku (i to stereotip, bez sumnje) u nekom uglu nekih novina; ali i to se zapravo odnosilo na roditelje (naglašavam, na roditelje), znači prema porodici, a ne suprotno. Sa druge strane, javno se obznanjuje smrt nekog novorođenčeta koji je bio na ovom svijetu jedan ili dva mjeseca, pa makar i jedan dan disao na ovom svijetu, to se obznanjuje. Rađanje mrtvog djeteta prolazi bez bilo kakve ceremonije i narod, u potpunom smislu se bolno određuje kada ga naziva kao “pobačaj”, izuzimajući ga tako od oba granična događaja, i od “rađanja”, i od “smrti”.

Sve je tako dobro izloženo, u tako lijepoj harmoniji stoji skupa da nema praznine gdje bi se mogla greška pojaviti. Ne znam dali postoji i dali bi se mogao naći netko na ovoj planeti koji bi htio promjeniti nešto u ovoj “božanskoj” strukturi. Mislim da ne, mislim da ne postoji. Takav se ne može naći, baš zato što i ne postoji. Takvu “promjenu” je nemoguće izvršiti bilo ko od stvorenja, niti bilo ko od smrtnika kojima je data slobodna volja. Kad god se u povjesti pojavio i teoretski pokušaj za nešto slično, čovječanstvo je doživjeo gromadne šizme ispraćenim sa velikim razaranjima. Svi, bez izuzetaka, svi smo u igri, dio velike igre bez grešaka u njoj, ali i sa velikom slobodom da biramo i mogućnošću da griješimo, sve do Sudnjeg Dana.

Prvi plač novorođenčeta samo je na izgled nesvjestan, jer u stvari to je i prvi poklon koji beba daje svijetu, u početku samo blisko intimnom odnosu, a zatim, tokom vremena i darovi postanu drugačiji i krug odnosa se stalno širi proporcionalno sa znanjem. U prvom plaču novorođenčeta, nitko od ljudi niti smije, niti se usuđuje prepoznati glad, a još manje strah. Nije moguće da je to glad jer beba dolazi iz jednog obilnog sistema prehrane, a svakako da nije ni strah, jer bi mu trebali prepisati potpunu svjest o svijetu u kom je stigao. Dakle, plač jeste namjeran, ali nije zemaljski, on je iznad svih naših mogućnosti da bi mu prepoznali značenje, bez obzira na našu svađalačku mudrost. Život je dar i blagodat, koji se samo darovima i blagodatima može i da mjeriti. I tada kada život postane obilan prema nama ili nam se čini da nije, kada uzimamo nešto od njega ili kad nam se čini da dajemo, sve to radimo samo da bi, na kraju krajeva, sve to vratili nekad nekome drugom, koji je tu, sasvim blizu i na svoje čeka.

Da ne idemo dalje, računam na opštu slogu i to, da smo primorani prihvatiti sve što nam majke i žene izlože kao osjećaj i užitak o tom prvom plaču bebe, dakle posljedicu koju ovaj plač prenosi kod majke. Dok, sa druge strane, nije u našoj mogućnosti da dotaknemo i shvatimo istiniti razlog, koji jeste u našem davnom sjećanju, ali sve bez imena i termina, veoma dalek od svih mogućih koncepata, koja nam se ukazuje sasvim bjelim, lijepim i svjetlim kao sam zaborav, gdje ne smijemo ni prići a kamoli ga dotaknut ili preći.

Trudnoća i bolovi porođaja su krunisani nečim koje se sastoji od 3-4 kilograma mesa i plače. Vrijedilo je truda, sve je kako treba i na svom mjestu. Dijete plače. Onoga trenutka kada se čuje plač, majka zaboravi na bolove, pojavi se osmjeh, ispuni se nadom, podijeli sa ostalima njen izazov, sigurna da za nju nema više gubljenja vremena. Kad bi samo ovo bilo, a nije malo, mislim da je dovoljan razlog da prvi plač zaokružimo kao dar i blagodat. Dakle, dovoljan je jedan minut plača, možda i manje, a taj malecki čovjek je već podario nešto. Zatim (ako je tako suđeno), može i umrijeti. Zemlja se poslije može vratiti zemlji, kad su se već i pokloni razmjenjeni.

U toku čitavog svog života, bez obzira na kvalitet, i bez obzira na cilj njegovog postupka, čovjek u svakom svom pokretu daruje i poklanja isto, i preko zrelosti, i preko ludila, i dobronamjerom, i zlonamjerom, bio rasipnik ili škrt, svak po svom talentu, svim svojim bićem čovjek uvijek poklanja, daruje. I samo nakon razmjene svih ovih poklona koji se za naše viđenje dešavaju slučajno i bez objašnjenja, ali ne iz slučajnog Pokretača razloga i nikad bez smisla, tek tad čovjek, bio to od plemenitih ljudi ili prosta bjeda, može umrijeti, i tek poslije smrti može mu se nazivati život.
Dok je u ovom svijetu, živ i zdrav, čovjek opipava, predlaže, odbija, ocjenjuje, prihvata, i sve prema onome koliko mu je darovano. To je samo opšte viđenje, što naravno, kao i svako pravilo ima i svoje izuzetke, ali o tome ćemo nešto kasnije. Dakle, čovjek nije sklon da uoči komociju i blagostanje u kome jeste, sve mu izgleda veoma logično i prirodno, i ništa posebno ne primjećuje. Niti u jednom svom koraku ne osjeća dar koji ima unutar sebe, koji mu je više nego dovoljan jer je samo njegov, dar koji određuje svačiji lični talenat, koji je bez greške i u svakom slučaju neophodan za svu ljudsku ravnotežu, bilo to fizička, mentalna ili duševna. Sve to čovjek često i ne primjećuje. Naprotiv, čovjek je beskrajno nezadovoljan i uvijek u potrazi za nečim novim što mu uvijek nedostaje i koje ga čini da uvijek pati i od vlastitih želja, isto kao što pati od prepreka koje su samo u prividu takve.

Priželjkujući stalno nedostižno, dešava se da neprimjetno, obuzet tom igrom halapljivosti, pređe preko mnogobrojnih nepredvidivih postignuća koja ni u najširim projektima, ni u najoptimističkim svojim željama nisu nikad ne izražena kao prijednost, a ostvario ih je. A upravo takvi, zauzeti ličnom ohološću, ne samo da ne priznaju, nego možda uopšte ne primjećuju dar i blagoslov Božiji.
Pored svega u gore navedenom, čovjek u žurbi i trci je zanemario jedan paralelni bilans svog putovanja, pa se iznenada suočava sa granicom jedne zasićene norme. U tom trenutku iznenada osjeti, da preostala energija nije mu dovoljna za oporavak njegove brze prošlosti na štetu suštine života, i shvati da mu tačno sada nedostaju nužni odnosi da bi se suočio nečim takvim kao što je prošlost. Vrijeme da silazi je iznenada stiglo, a sa tolikim nepotrebnim teretom na sobom i sa strmnom nizbrdicom ispred, ništa lahko nema na vidiku. Dok je već popustila i snaga i um. Naglo i protiv svoje volje on se već približio granicama zabranjenog i čim to shvati, on se sasvim ošamuti, uplaši se, zbunjeno djeluje, na sve aktivne vidljive pokušaje ukoči skroz, sa svima je nesporan i svačim se slaže, iako ništa i nikog ne podržava i ne prihvata, ali možda i ne osjeća potrebu da im se suprotstavlja. Nažalost, takvi ljudi u većini slučajeva, shvate istinu tek tada kada primjete da su već zakasnili.

A plemeniti čovjek, neprimjećen zbog plemenitosti i zbog lahkog koraka po zemlji, kada se ovim granicama iznenada približio, i kada mu se nije desilo da pokvari ličnu ljudsku ravnotežu između neba i zemlje, kako u odnosu sa sobom tako i u odnosu sa drugim ljudima, i njegova postignuća su svjetla granica dobrote, bilo i za samo jedan trenutak da se dogodi takvo približavanje, slijedi ono što je narod lucidnim riječima dotakao, a da bez sumnje, nema u njima ništa zemaljsko osim definicije da “dobre ljude Bog smjesti kod Sebe”. Dakle, što je šire nebo kod čovjeka, sve uža mu zemlja treba za njegov lagani korak u vječnost, što je bliži božanskim granicama, sve dalji mu je zemaljski život u prioritetima.

Kod svakog čovjeka je duboko u svijesti posađena mudrost da za ljude i među ljudima je veoma odlučno određeno ono što zapravo ljudima i ne pripada, Apsolutna Veličina. Čovjek, kao i svako stvorenje je ograničeno biće, ali za razliku od drugih stvorenja, čovjek je i vlasnik, i staratelj upravo tog znanja, znači, svjestan je znanja da je ograničen. Ništa novo neću izložiti i neću nikog iznenaditi ako kažem da čovjek izgrađuje u potpunoj slobodi sve svoje želje života i vječnosti između dvije neželje, obe van slobodne volje, ustvari, između dvije strogo određene tačke “rađanja” i “smrti”.

Prva neželja (samo fenomenolški vid) koja dolazi, “rađanje” je kao posljedica želje i zadovoljstva drugih i čovjek je prihvata kao dvojni dar (Božiji i zemaljski), koji je samo na izgled bez njegove volje (jer se stvarno ne može dokazati bilo čiji otpor), što znači da ga je svaki od nas prethodno priželjkivao. Druga neželja (isto samo fenomenološki gledano), “smrt” kao granica je isto božanska koju čovjek, znatiželjno, brižno ili sa strahom očekuje, koja je obavezna da se prođe i bez obzira da smo svi primorani da je okusimo, pokuđeno je priželjkivati, a u svakom je slučaju, zločin ako se izvrši, a krivično djelo ako se pokuša izvršiti.

Dakle, u ljudskom životu rađanje je jedan izvršeni događaj kao “neželja”, koju je zahvalno poželjeti i treba da bude poželjna, dok je smrt, isto “neželja”, jedan događaj koji se mora dogoditi, ali koju je pokuđeno priželjkivati i zabranjeno je izvršiti. Tu negdje, između ovih granica je sva ta zlatna sredina iskušenja. Tu, između ove dvije ljudske misterije čovjek potroši sve što ima, htio ili ne htio, znao ili ne znao za to, suočavajući svu svoju prirodnu običnost vlastitoj misteriji, da bi na naposletku opet okončao sa misterijom. Na kraju krajeva, to mu je dato, i toliko mu je dato. Da se rađa kao sin jedne majke i da umire kao sin jedne zemlje. To je sasvim dovoljno da bi se posle reklo, da je ovdje bio među nama, da je preživio svoje. Za sve poslije, samo Bog zna. Kako i gdje je ličnu slobodu potrošio, to je na njemu da odgovara, kao i svako od nas kada budemo pitani.

Dok javna bol ili radost koju izaziva njegova smrt kod drugih, uvijek je poslijedica obični ili posebnih odnosa što je on sa drugima gradio tokom boravka između dvije misteriozne granice. Sve to što je u životu poklonio, darežljivo ili škrto, mehko ili kruto, vidljivo ili nevidljivo, postaje očita posljedica za ono što je ovdje dodijelio i kako, od svega što je ipak ovdje i uzeo.

Samo rađanje, od početka postavlja čovjeka ispred krajnje različitih i neizmjerno rastećih interesa, trenutnih, kratkoročnih, dugoročnih, pa i dalje, manje važnih, važnih, neophodnih, iako sve ove ocjene su samo priviđenje vrijednosti, one ustvari sačinjavaju jednu neizbježnu investiciju za budućnost pa sve do preko čovjekove krajnje granice na ovom svijetu, pa i za vječnost.

Preko istog termina “MAJKA”, čovjek dotiče dvije njegove mete koje su ne samo začuđujeće kad ih razumom dotaknemo, ali su i prekrasno materijalizirane. Prva granica, Majka koja ga rodi, rodila je zapravo njen istinski nemir i dugu nesanicu, jedinu bržljivu pažnju i iskrenu njegu, bez licemjerstva i interesa, koju čovjek može iskusiti u životu, koja niti traži nadoknadu niti se može nadoknaditi. Kada bi samo pokušali odužiti se majci u znak zahvalnosti, zbog toga što nas je u život dovela i odgojila, to bi izazvalo prostu gadljivost o sebi i kod sebe, a da ne govorimo o ostalima. Jedina moguća stvar koja se može učiniti prema Majci jeste dobro ponašanje i dobročinstvo. I ništa drugo, to je dovoljno svim Majkama svijeta.

Dok ona druga, Majka koja čovjeka očekuje, je druga granica isto toliko sveta kao što je i prva, isto toliko i opipljiva, i osjetliva. Može voz na nju a da joj ne bude teško, može vatra da probukta kroz nju a da ne osjeti vručinu, ali sigurno će osjetiti čitav tvoj hod po njoj, što može ispasti teži i od voza i što je može sagorjeti do pepela znatno jače od vatre. Ona je tu samo jedan korak daleko, ali dovoljan je taj korak da bi pokrenuo hiljade lavirinata i isto toliko bistrine i jasnoće da nas poduči na korak koji slijedi.

Zemlja! Blato! Domovina! Majka, u čijem se krilu odmaraju sve majke i od čije gline ne samo da je čovjek stvoren, već je i bistro sjećanje za svaki korak i svaki pokret čovjeka po njoj. Svaki je čovjek u oštrom vidu svoje zemlje i svaki mu se korak kreće ka tihom sudu bez riječi, koji neprimjetno prerađuje podatke i priprema, ili tužbu, ili zahvalnicu. Ova velika Majka je naš nemir i briga, naš bol i čežnja koja nam se pridružuje od prvog nesigurnog koraka, pa sve do poslednje nijanse shvatanja, od prve izgovorene riječi pa sve do zadnjeg daha, i sve je tu vjerno sačuvano, od života do kucanja u vječnost.

Dakle, Majka koja ga je rodila čovjeku daje ime i nauči da ga zapamti, ova druga, Majka koja ga čeka, zapamti mu ime, uči da ga zasluži i ne dozvoljava da se zaboravi.

I nema spora u tome da sve ljude ona ozbiljno zadužuje strpljivim čekanjem i tjera nas putem pokazivanja na cilj, da se samo tako uvijek i u svemu lično ime mora i izgrađuje samo zavisno od načina na kojem nas ona prihvata. Naše je da posmatramo Zemlju u sebi i oko nas i da je volimo preko naše mogućnosti shvatanja i iznad veličine ličnog značenja o našoj vezi sa njom.

Ovdje, na vidljivoj strani svijeta, gdje sve se pokazuje a malo nešto dokazuje, gdje se oštećenje nadoknadi po dogovoru, pa za sve ono što čovjek radi to mu se i naplaćuje, i za sve što ne radi to se ne naplaćuje. Takva vrijednost štete i nadoknade javno se pokazuje, ali pravu niko ne može dokazati. Zemlja majka čuva sve, i ništa ne da i ne zna zaboraviti. Tačno ovdje nam je dato da se pokažemo, ali i da se dokažemo, sav trud i napor za naš rad, kao i sav trud i napor za naš nerad, na granici vremena sa vječnošću bit će na vidiku i na stvarnoj višestrukoj nadoknadi, gdje će i rad, i nerad do zadnje se naplaćivati.

Tek tada, kada Zemlja bude ubjeđena, sa svom njenom okolinom, da smo zaista svojim hodom zaslužili dobru stranu imena, onda vrijeme gubi pritisak na nas da bismo dobili vječnost iznad našeg značenja i iznad svih želja koje u sebi smo nosili. Sve suprotno je samo suprotno. Svaki čovjek, svak pojedinačno, je grumen svoje zemlje, komad gline, dio blata, parče zemlje “Majke” koji se kreće.
Mi smo ti, koji pravimo naše mjesto na njoj i bez sumnje da nas jednog dana Zemlja stavlja na položaju kome pripadamo i na odjeku što zaslužujemo, prije ili kasnije, tačno tada, kada bistra svijest bude dovoljno zrela za to. Baš zbog toga smrt, i u prostom zemaljskom viđenju i smislu jeste pomalo i sveta, i ne samo običan bol. Jedan dio blata, komad gline, grumen zemlje Majke, vraća se majci Zemlji, u jednoj novoj vezi, u znatno drugačijom odnosu, sa sasvim drugim dimenzijama, u očekivanju određenog roka za buđenje, i odmah poslije, veliki rastanak i zadnja granica prema Vječnosti. Znači, dar se vratio gdje treba da se vrati. Koliko god da je skroman bio taj dar, vrijedan je ne samo spomene, baš zato se neda i ne može zaboraviti.

Zapravo, bivša pokretljiva zemlja se pridružila Zemlji, sjedinjila se njome, dok se istovremeno rastala od preostale zemlje u pokretu, koja zna za dar i zna da će se isto i ona jednom vratiti tu, kao razmjena dara sa darom. Bilo da je dar za dobro ili za zlo vlasnika, sjećanje koje će probuditi svakako da Domovini služi samo za dobro, bilo to fizički (zemlja zemlji), mentalno (način kako razmišljamo kada ga spominjemo), ili duševno (sjećanje na djela i nastavak primjene).
Zemlja! Domovina! Strpljivo iskušeni početak koji nas u iskušenju strpljenjem uči i čeka nas, koji će svakako biti, posljednji na očekivanom kraju, koji je zadužen očuvati sve bez trunke gubitka i bez zaborava ičega od onoga što smo sa sobom ponijeli, kao i ono što smo ostavili u sjećanje onih koji su nas ispratili.

U kratkoročnoj i krutoj svakodnevnici zemaljskog značenja, u odlomku sjećanja koje nosimo, zemlja pripada groblju. Bog kaže u Kur'anu: “O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili da biste se upoznali. Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji; Allah, uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” Dok u univerzalnom svetom značenju, u pogledu i iznosu vjere koje nam je darovano, ili još bolje, sa onom njegom kojom smo mi njegovali vjeru, groblje pripada Zemlji sve do jednog obećanog Dana. Zapravo, sva zemlja i jeste džamija, sva Domovina isto je džamija, da, i to sve do trenutka kada se poslednji namaz bude klanjalo.

Zahvalan Gospodaru svijetova za sve to što mi je omogućio da uočim kod Hadisa na početku teksta, a ovo što sam ja prebacio na papir jeste samo jedno viđenje gdje sigurno da ima i nedostataka (jer i ja sam takav, pun nedostataka), gdje isto sigurno da ima i grešaka (prepun sam i toga, ne smijem ih izbrojati ali neću vam nijednu reći), ali za sve moje greške i nedostake tražim oprost od Boga za sebe i za vas koji ovo pročitaste, da na Dan Proživljenja, Dan kada će nam biti suđeno, da svako dobije od Božije milosti u harmoniji sa pravdom koja nam je obećana i koju nismo mogli, nismo znali ili nismo zaslužili da je imamo na zemlji na lahak način.