SRPSKA BABA I NJEN DIGITALNI UNUK!

Mehmed Meša DELIĆ: Na akademiji se pojave i predstavnici vjerskih zajednica, protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Nije im nimalo jednostavno, ali ipak je za očekivati da i oni ne budu tu prisutni (na to imaju moralno pravo), da ne budu na rođendanskom slavlju, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog onih hiljade ljudi koji su na vlastitoj koži osjetili razarački i zločinački potencijal rođendanske slavljenice... Tako biva na svečanim akademijama na dan RS. fabrikovanje historije, negiranje vlastitih zločina, mistifikovanje velikosrpstva, uz miris tamjana i zazivanje vječnosti – sve u svemu, odraz stvarne percepcije republičko – srpskog entiteta u srpskom narodu.

RS-a proslavlja još jedan rođendan, ove godine 22. kao i do sada uz fabrikovanje historije, negiranje vlastitih zločina (genocida), mistifikovanje velikosrpstva – i uz miris tamjana.
I uz 22. godišnjicu postojanja RS- e koja eto samo nebeskom providnošću pada baš na krsnu slavu svetog arhiđakona Stefana Prvomučenika, biva upriličena i svečana akademija sve svečanija od rođendana do rođendana, jer to im paše; nema onih koje su (is)trijebili sa njihovih ognjišta. Tom prilikom njen republičko – srpski predsjednik i vlasnik Dodik, kao i uvijek rođendanski raspoložen, razdragan i uzbuđen, muca podugačke, ali prazne govore, u kojima, u maniru državnika totalitarnih režima, sa puno laži i manipulacija, veliča i brani tenkovske, tekovine republike.
Govori predsjednik o svemu i svačemu – o slavnoj gus(l)arskoj historiji i ružičastoj sadašnjosti RS-e, o vječnim težnjama srpskog naroda, o svijetlosti budućnosti koja je pred republikom, o svojoj odlučnosti da brani RS...
On uvjerava prisutne i vascijeli svijet pred malim ekranima „da je RS-a trajna, autonomija, pravna teritorijalna i politička kategorija, nastala kao izraz volje srpskog naroda u BiH, koja je svoj suverenitet unijela u državnu zajednicu BiH (...) da je svakim rođendanom sve jača i bolja i da je svaki njen rođendan dokaz da su predsavnici srpskog naroda bili u pravu kada su se na događajima raspada bivše zemlje nacionalno okupili i rekli da žele samo ono što i drugi, a to je braniti narod“. Samo u ovih nekoliko redova, a govorio je Dodik nadugo i naširoko kako inače govore vođe u totalitarnim režimima, izrečeno je mnoštvo laži. Možda ga ovome Putin uči, jer Dodik je često u Rusiji.
Zna nezavisni socijaldemokrata Dodik da njegova RS, kao džepno izdanje velikosrpskog projekta, nije unio suverenitet u BiH, već da ga je upravo suprotno silom i u krvavom ratu razbijao i dans razbija. Zna i to da u RS ništa nije „ni bolje ni jače“, na žalost ljudi koji žive u tom entitetu, i srpskog, a pogotovu drugih naroda, osim ako predsjednik nije mislio na sve jače i agresivnije republičko – srpsko ludilo i sljepilo – posvjedočeno i u prošloj predizbornoj kampanji, a evo već je započe sa novim – kojim tom narodu ne dopušta da se susretnu sa vlastitom prošlošću i preuzme odgovornost za zločine na kojima je entitet (blentitet) stvoren.
Nije istina ni to da je srpski narod 90-tih želio što i drugi, jer da je kojim slučajem tako bilo, vjerovatno bi ove prostore i ove ljude mimoišli svi oni krvavi ratovi od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Kosova. Nije se tu radilo ni o obrani srpskog naroda i njegovih nacionalnih interersa, kako se to pokušava i u miru svih ovih godina i sa političkih i oltarskih govornica nasilu ubrizgati u historiju, već o totalnom (veliko)srpskom ratu svih onih koji su se našli na imaginiranoj teritoriji koju je zamislila ta politika, koju je koordinirao Čosić, Milošević, a izvršavali Karadžić, Krajšnik, Koljević, Plavišić, Šešelj..., a danas Dodik.
Da budemo do kraja objektivni i precizni, kako god to zvuči paradoksalno i sarkastično, ako je neko srpski narod odbranio u posljednjem ratu, bar kad je riječ o ratu u BiH, onda je to međunarodna zajednica, zaustavljajući vojne akcije pred samom Banja Lukom, i spašavajući političko i vojno vođstvo bosanskih Srba od sigurnog poraza.
Taj potez međunarodne zajednice jedan je od njenih razumnih poteza u minulom ratu, jer je time spriječila novi egzodus srpskog naroda i eventualne zločine nad njim, iako će zauvijek sa gorkim okusom ostati neodgovorno pitanje svih ratnih pitanja, kako ta ista međunarodna zajednica nije upotrijebila isti autoritet i prijetnju prema srpskoj vojsci prije nego što će započeti i sprovesti protjerivanje i likvidaciju drugih svugdje tamo gdje su bili nezaštićeni (na primjer Srebrenica), ili u političkom dogovorima prodani (na primjer Posavina).
Da li je bila (pre)visoka prodajna cijena Posavine da o ponovnom otkupu Čović i ne pregovara sa Dodikom?
Deyton, koji je zatim uslijedio, a na koji se posve razumljivo i Dodik i svi drugi (pro)srpski političari svakodnevno pozivaju, nagradio je srpske genocidne zločince, dajući im gotovo polovinu teritorije države, onih njezinih dijelova koje su u potpunosti očistili od drugih, pa bi rođendan RS – da nastavimo sa sarkazmom – trebalo svakako slaviti i u Dyetonu, bar simbolično.
Svečana akademija i Dodikovi govori zbog njegove narciosoidnosti i obožavanosti koju uživa u RS-u više liči dramskom komadu, u kome je kroz razgovore srpske babe i njenog digitalnog unuka – prema nanovo aktuelizovanom scenariju o vječnom i nebeskom narodu – republičko – srpski entitet prikazan kao izraz vjekovne težnje srpskog naroda, posve uronjen u mitsku stvarnost, da je i najvećim mitomanima u srpskom narodu sve to skupa moralo izgledati ipak malo pretjerano i nategnuto, drugačije kazano, ako je i o nebeskom narodu – vala previše.



I s obzirom na ovu inscenaciju javljaju se mnoga pitanja, na primjer, zar vjekovna težnja srpskog naroda nisu (bile) teritorijalno daleko veća i zar baš da ih utjelovljuju trebinjska baba, online – unuk i puzzle – entitet!? Da li su to Srbi odustali od projekta „velike Srbije“!? Kako god, za vrijeme izvođenja ovog repriznog komada i prenemaganja trebinjske babe, ozarena su republičko – srpska lica, ponajviše naravno predsjednikovo kome odgovara priča koja se prenosi s koljena na koljeno.
Međutim, gora i od Dodikovih govora i od babine priče, jest činjenica da se rođendan RS od njezinog početka slavi skupa sa krsnom slavom Stefana Prvomučenika (na dan prvog kršćanskog mučenika, rođendan političke tvorevine zbog koje su toliki bili mučeni, a onda i ubijeni!), što je istovremeno i najbolja i najstrašnija slika za simfonijski odnos Srpske pravoslavne crkve prema ondašnjoj i sadašnjoj republičko – srpskoj politici, prema zločinima od kojih se pravoslavna crkva nikad nije ogradila, a ni do danas ni za jedan od njih izvinula, jer ne želi svoje učešće u zločinima priznati.

I na proslavi pravoslavnih božića je uobičajeno (veliko)srbovanje propraćene praznim frazama o ljubavi „čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema bogomladencu“, o miru među narodima, često cinično izgovarane, bez imalo „lične i hrišćanske“ empatije za druge, za njihove prošle i sadašnje patnje (i za patnje vlastitog naroda!), o kojima nijemo šute predstavnici i bosanskog i srpskog dijela Srpske pravoslavne crkve.
Rođendan ostaje upamćen i po tome što se na svečanim akademijama pojavljuju mnogi zvaničnici, politički predstavnici iz istočnog susjedstva i ambasadori nekih zemalja, a bez ruskog ambasadora Bocana – Harčenka koji je u BiH da joj odmaže, a RS pomaže, ne može se akademija zamisliti.
Na akademuju pozivaju i bošnjačku političku elitu, koja ove godine neće prisustvovati, što je opravdano, ali nije opravdano da ništa nisu radili i uradili za ono (pre)ostalo stanovništvo u RS, a pogotovo za one najmlađe - školsku djecu.
Ako Dodikova ekipa brani RS u Banja Luci i Sarajevu, zašto bošnjačka politika ne brani BiH u barem Sarajevu ako im je daleko Banja Luka? Malo je samo navijati za „1. mart“ i biti na Dodika ljubomoran, na njegovoj upornosti da BiH bude što slabija. Dodik je pola BiH prisvojio, da upravlja, a onu drugu polovicu razbija, kako bi BiH bila slaba, a biti će još slabija, jer je vode slabići, kojima bi trebalo zabraniti da po BiH i hodaju, odnosno da se voze u kolima koja im je kupila bosanska sirotinja.
Na akademiji se pojave i predstavnici vjerskih zajednica, protjeranih Bošnjaka i Hrvata. Nije im nimalo jednostavno, ali ipak je za očekivati da i oni ne budu tu prisutni (na to imaju moralno pravo), da ne budu na rođendanskom slavlju, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog onih hiljade ljudi koji su na vlastitoj koži osjetili razarački i zločinački potencijal rođendanske slavljenice...
Tako biva na svečanim akademijama na dan RS. fabrikovanje historije, negiranje vlastitih zločina, mistifikovanje velikosrpstva, uz miris tamjana i zazivanje vječnosti – sve u svemu, odraz stvarne percepcije republičko – srpskog entiteta u srpskom narodu.
S obzirom na sadašnje stanje duha u RS-u teško je očekivati da će svijest srpskog naroda i njenih političkih predstavnika ikada do te mjere narasti da se susretnu sa prošlošću i vlastitim zlima na kojima je entitet nastao.
Iluzorno je očekivati čak i to – prema sadašnjem raspoloženju – da će ovaj entitet ikada humanizovati i demokrtatizovati bez novih zahvata međunarodne zajednice, koja ga je i stvorila. Daleko je izvjesnije da će se republičko – srpski rođendani i ubuduće slaviti, sa iskrivljavanjem i insceniranjem historije, bez odgovornosti za vlastita zla i empatije za druge, uz podršku regionalnih i stranih političkih kompromisa i uz poseban blagoslov Srpske pravoslavne crkve.
Mada je punoljetna, RS nije za udaju, niko je neće, jer je mnogi dobro (po)znaju; ko joj je otac, a ko mati, kao i to, gdje je i kako je rođena.
U tuđem gnijezdu kao ptica kukavica.
Svima u RS biti će od koristi da nešto drugo čuju ili pročitaju, a ne da samo slušaju već istrošene referate svojih predsjednika. Referat uvijek isti, samo se imena onih koji ih čita i vrijeme čitanja mijenjaju, a sadržaj (laž) ostaju isti.
Ukoliko je predsjednik RS- e Dodik i stanovnici njegove RS-e voljni da bar malo (za)vire u kuću istine neka nešto pročitaju od dr. Roberta Donia, profesora historije koji je ovih dana izjavio: „Republika Srpska je stvorena uz jako puno užasnog nasilja“.
Ovaj historičar sa Univerziteta Ann Arbor iz Mičingera u SAD, dobro je poznat ovdašnjoj javnosti (samo Srbima nije, osim onim u Den Haagu), dugogodišnji hroničar zbivanja na Balkanu, saradnik Centra za istočnoevropske studije istoimenog univerziteta i više od decenije ekspert Tužilaštva u Den Haagu.
Prilikom pisanja ovoga priloga koristio sam i parafraziranje pomenutog članka, koji je bio objavljen 02.02.2011. godine na Portalu 24sata.info. Članak je napisao Drago Bojić, povodom 19. rođendana RS-e .