Aziz HUREM: Grad Beč koji broji oko 6.500 ulica i svake godine još dvadest do trideset novih sa novim imenima, smatramo da bi Bečki Odbor za imenovanje ulica jednoj od tih mogao dati ime sa bošnjačkim prefiksom kao na primjer: Srebrenička ulica (Srebrenica Strasse), Bošnjačka ulica (Bosniaken Strasse) ili Sarajevska (Sarajevo Strasse) itd. Ali isto tako bi bilo džaiz, fer, pošteno ili neka razumije kako ko hoće da Sarajlije (Odbor za imenovanje ulica) da jednom sarajevskom sokaku Bečko ili Austrijsko ime. Svima ovim a, i onim koji su otišli u treće zemlje i koji nose sa sobom te ratne rane koje nikada neće zarasti i koje će nositi i naredne generacije bi taj gest bio stimulans i znak da ih još uvijek neko uvažava, respektuje a istovremeno motiv za kompaktniju integraciju i savjestan rad i suživot sa ostalim građanima grada Beča i države Austrije.

Tema moje priče su ponovo Bošnjaci općenito, ali prije toga moram navesti nekoliko zapažanja i konstatacija.
Hotel „Evropa“ u Sarajevu je ponos grada Sarajeva i cijele Bosne smješten u srcu grada, a na prelazu odnosno na mjestu gdje se završava gradska arhitektura Orijenta i gdje počinje i prelazi u arhitekturu Baroka. Sarajevo i Bosna se mogu pohvaliti time da su sačuvali te dvije arhutekture i prihvatili i sačuvali te dvije kulture zajedno sa svojom i svim ostalim. Bošnjaci su inače nastojali da sve sačuvaju kako ono što su sami gradili, učili i stvarali tako isto i ono što su im i drugi ostavili u amanet. Bošnjaci nikada nisu rušili ni svoje ni tuđe. Ali kao da im se ta njihova dobrota razbijala o glavu pa su se za njih i njihov vatan otimali i orijent i okcident i oni sa sjevera i oni sa juga.

Barokna arhitektura Sarajeva počinje nizvodno od Hotela „Evrope“ u tom pravcu i svojevremeno grad se i širio kao da je pokazivao svoju namjeru i želju da trasira i proširi puteve prema Pešti i Budimu, Beču, Veneciji itd. u pravcu Zapada. I tako je to i bilo, zato mi imamo i svjedoke i svjedočanstva da su svi putevi za Carigrad i Beč vodili preko Sarajeva. U Hotelu „Evropa“ i danas imamo Bečki restoran koji je oduvijek bio kategorija za zahtjevne goste, i na račun tog restorana je hotel i grad ubirao poene. Tako je to i danas i tako će još dugo biti. Da ne govorimo o drugim znamenitostima, tvrđavama, mostovima, drumovima, prugama ... (oni što demontiraše austrijske uskotračne pruge Sarajevo-Priboj ne pripadaju nama).

No međutim tema moje priče je u uskoj vezi sa ovim gore. Austriju i Bosnu povezuju i obavezuju mnoge stvari na uzajamni rešpekt, saradnju i uvažavanje. U zadnjem jedno i po stoljeću skoro da smo pisali zajedničku historiju pa, oni putevi i pruge što bijahu trasirani krajem devetnaestog stoljeća danas bi bili mnogo širi i utabaniji da su se Bošnjaci pitali i odlučivali.

Nažalost od Prvog svjetskog rata pa sve do devedesetih godina prošlog stoljeća Bosna i Bošnjaci su dobijali samo ono i onoliko šta su i koliko su drugi htjeli i smatrali da im je potrebno te su tako Bošnjaci stavljani u poziciju vazala. Praktično Bosna je živjela samo na kašičicu i služila za potkusurivanje a, u zavisnosti od raspoloženja beogradskog političkog klana.

Bošnjak sa fesom pokušava spriječiti srpskog atentatora Mjesto atentata u Sarajevu Kako je pisao New York Times Objašnjenje atentata na njemačkom jeziku

Nije nam namjera da ponavljamo ono što zna cijeli Svijet. Historičari če svakako kazati svoje.
Sarajevu i Sarajlijama, Srebrenici i Srebreničanima niko ne može namiriti ono bez čega i bez koga su ostali. Da ne nabrajamo Kozarac, Višegrad, Ahmiće itd. Danas, Bošnjaci iz ovih i ostalih mjesta tumaraju butum Dunjalukom sa traumama koje nose iz ovih gradova u kojima su rođeni, rasli, živjeli i radili još uvijek sa slikom u očima svojih očeva, braće, sestara, sinova, majki i ostalih najmilijih.

Kao satisfakciju Bošnjacima koji su preživjeli ovu bosansku golgotu i kao sjećanje na najteže dana bosanske povijesti, bio bi od strane odgovornih struktura grada Beča human gest i utjeha da jedan od trgova (Platz) ili jedna od ulica u gradu ponese ime sa Bošnjačkim prefiksom. I svakako, ne samo u Beču, nego u mnogim evropskim i svjetskim metropolama gdje žive Bošnjaci. Mi jesmo, po ko zna koji put zahvalni austrijskoj vladi i njenim građanima za svesrdnu i svestranu pomoć koju su nam pružili. Isto tako neizmjerno zahvaljujemo austrijskoj diplomatiji za punu podršku našim probosanskim i bošnjačkim političarima, zatim za prihvatanje i udomljenje izbjeglih i protjeranih Bošnjaka itd.

Sudbina je htjela da se u gradu Beču zaustavi najveći broj Srebreničana a, i onih iz ostalih podrinjskih mjesta kao i Sarajeva i svih drugih bosanskih gradova.

Grad Beč koji broji oko 6.500 ulica i svake godine još dvadest do trideset novih sa novim imenima, smatramo da bi Bečki Odbor za imenovanje ulica jednoj od tih mogao dati ime sa bošnjačkim prefiksom kao na primjer: Srebrenička ulica (Srebrenica Strasse), Bošnjačka ulica (Bosniaken Strasse) ili Sarajevska (Sarajevo Strasse) itd. Ali isto tako bi bilo džaiz, fer, pošteno ili neka razumije kako ko hoće da Sarajlije (Odbor za imenovanje ulica) da jednom sarajevskom sokaku Bečko ili Austrijsko ime. Svima ovim a, i onim koji su otišli u treće zemlje i koji nose sa sobom te ratne rane koje nikada neće zarasti i koje će nositi i naredne generacije bi taj gest bio stimulans i znak da ih još uvijek neko uvažava, respektuje a istovremeno motiv za kompaktniju integraciju i savjestan rad i suživot sa ostalim građanima grada Beča i države Austrije.

28. juna 2014. god. se navršava stotinu godina od Sarajevskog atentata koji bi trebalo u buduće zvati srpski atentat ili atentat Gavrila Principa, a nikako Sarajevski (sama riječ sarajevski asocira na Bošnjake iako to nije ni konstrukcija iz bošnjačkih glava niti djelo bošnjačke ruke, kao što se da primijetiti na jednoj fotografiji koja je načinjena tog momenta kako Bošnjak sa fesom na glavi pritrčava u pomoć već pogođenom princu Francu Ferdinandu ili zapravo da atentatora G.P. spriječi u njegovom naumu) i taj datum koji će svakako biti značajno obilježen u Sarajevu bi bio dobar povod i pravi momenat da Sarajevo dobije jednu Bečku ulicu, a isto tako u dogledno vrijeme ukoliko sutra Beč Sarajevsku ili Srebreničku.

U svakom slučaju da su Bošnjaci bili značajan faktor u tadašnjoj Bosni kao što su danas taj most nikada nebi nosio ime Principov most nego možda baš "Most Franca Ferdinanda".
Moramo pokazati i dokazati da ovi današnji Bošnjaci su isti oni kao i prije jednu stotinu godina koji su regrutovani i raspoređeni u četiri Regamente i koji su branili austrijsku državu na frontovima duž tadašnjih granica.

Ubijeđen sam da bi bečke gradske vlasti za hatar naših deda i pradeda najozbiljnije razmotrile ovaj prijedlog ali to mora da bude pokrenuto sa najgornje etaže. Svaki Bošnjak pojedinačno i zajednički mora da bude promototor Bosne i bošnjaštva u skladu svojih mogućnosti i u okviru i polju svog djelovanja.