Salih SMAJLOVIĆ: Bilo je zaista teško. Dolazite majci koja je izgubila šestericu sinova. Šta vam ona nakon svega može kazati. Pribojavao sam se da me ne sikteriše i ne kaže “Pustite me, ionako mi ništa ne možete pomoći“. Ipak, te naše majke, nene, pune sabura i edeba, lijepo su prihvatale razgovor. Katkada, kada bi im suze orosile oči, ja bih sačekao, pa opet nastavio. Tako se to događalo. Mnoge od tih majki ili supruga, čiji su muževi ubijeni, više nisu žive, ali su ostala da žive njihova kazivanja, kao pouk za nezaborav.

Novinarstvo je profesija koja čovjeka uvijek u radu tjera naprijed i nikada ne možete reći da ste nešto uradili najbolje što se moglo, jer se uvijek može i više i bolje, kaže sdarajevski novinar Salih Smajlović, koji se, objavljivanjem knjiga „Kad bi kosti mogle govoriti“ i „S Bošnjacima diljem svijeta“, iz reda novinara „upisao“ u red, vrlo uspješnih, pisaca.

-Nekada je, nastavlja on, najteže uraditi neki kraći izvještaj sa nekog skupa, daleko teže nego neku reportažu, kaže Salih Smajlović.Katkada se čovjek više namuči da izabere naslov za tekst, nego da sami tekst napiše. Ja bih obje moje knjige nazvao djelima dokumentarističkog sadržaja, jer u njima ima na hiljade imena osoba sa kojima sam razgovarao, na stotine mjesta gdje su razgovori obavljeni, što kao dokumenti koji su zapisani i ostaju.Naravno, u tim tekstovima od kojih su sačinjene obje knjige, ima i reportažnih zapisa, ima slikovitih zapažanja sa mjesta i prostora gdje su nastali. Novinari često, posebno u poodmaklim godinama radnog staža, ili nakon odlaska u mirovinu objedine neka svoja pisanja iz novina i publikacija u knjige, čime se oni, dakle iz reda novinara, transformišu i u redove autora knjiga. Neki novinari to čine i ranije, tokom novinarskog radnog staža. Dakle, ta linija, novinar, pisac, često je tanka. Moja prva knjiga „Kad bi kosti mogle govoriti“ sadrži kazivanja o genocidu i zločinima nad Bošnjacima 1992-1995. Tu su na 305 stranica, sa 120 fotografija, iznijeti teški zločini počinjeni od strane četnika i ekstremista HVO nad Bošnjacima. U knjizi su, između ostalih, i kazivanja Nazije Beganović i Have Tatarević, kojima su četnici ubili muževe i šestericu sinova. U knjizi su također potresne reportaže sa dženaza šehidima, sa masovnih grobnica, kao Crni Vrh kod Zvornika, identifikacija žrtava genocida u Komemorativnom centru u Tuzli...Preko 70 tekstova je u knjizi, sve težih od težih.

Kako ste smogli snage, pisati i kazivati o tim zločinima?
-Bilo je zaista teško. Dolazite majci koja je izgubila šestericu sinova. Šta vam ona nakon svega može kazati. Pribojavao sam se da me ne sikteriše i ne kaže “Pustite me, ionako mi ništa ne možete pomoći“. Ipak, te naše majke, nene, pune sabura i edeba, lijepo su prihvatale razgovor. Katkada, kada bi im suze orosile oči, ja bih sačekao, pa opet nastavio. Tako se to događalo. Mnoge od tih majki ili supruga, čiji su muževi ubijeni, više nisu žive, ali su ostala da žive njihova kazivanja, kao pouk za nezaborav.

Šta nam možete reći o vašem drugom autorskom djelu „S Bošnjacima diljem svijeta“?
-Ona je, u jednu ruku, nastavak knjige „Kad bi kosti mogle govoriti“. U njoj se govori o Bošnjacima diljem svijeta, koji su tamo raseljeni, najviše kao posljedica zločina i genocida. Bošnjaci su danas, uz Palestince, najraseljeniji narod na planeti i nastanjeni su u 111 država. U knjizi, koja ima 260 stranica i 200 fotografija, opisani su susreti sa Bošnjacima u mnogim dijelovima svijeta u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Luksemburgu, Belgiji, Danskoj, Švedskoj , Kanadi, Americi .... U knjizi su, također, i priče sa Bošnjacima vezane za putovanja na hadž 1978, 1997. i 2007. godine, putovanja u London, Istanbul, Mađarsku, Albaniju... Izuzev tri, svi tekstovi u ovoj knjizi su u vremenskom roku od 30 godina objavljivani na stranicama „Preporoda“ i na sugestiju mojih prijatelja, kolega i čitalaca ovog lista, oni su objedinjeni u knjizi. U njoj će mnogi Bošnjaci naći svoja imena, svoje fotografije. U knjizi se također može pratiti narastanje Bošnjaka u dijaspori. Kada sam 1983. godine pisao o Bošnjacima u Njemačkoj, tada su oni imali svega četiri džemata, a sada su tamo 64 bošnjačka džemata. Iz knjige se može saznati da je u Švedskoj 1933. godine bilo svega 15 Muslimana, a sada ih je 450 hiljada, od čega 50 hiljada Bošnjaka. Zapis u knjizi govori da se ovih godina u Beču teravije klanjaju na 100 mjesta, da tamo ima Islamska pedagoška akademija, Islamska gimnazija, da 42 hiljade djece u osnovnim i srednjim školama pohađaju časove islamske vjeronauke i da u tom gradu živi 35 hiljada Bošnjaka.



Koliko je teško pronaći sredstva za štampanje knjiga, pogotovo onih koje trebaju ostati kao dokument, a ne spadaju u komercijalna štiva?
-Danas, u ovoj ekonomskoj krizi, teško je naći novac za bilo koju djelatnost, pa i za štampanje knjiga. Prvu knjigu štampao je o svom trošku izdavač „El-Kalem“, dok sam ovu „S Bošnjacima dilje svijeta“ štampao vlastitim sredstvima. U jeku televizije, interneta, teško je ljude motivisati na čitanje knjiga. Međutim, knjiga koja nudi nešto novo, uvijek nađe svog čitaoca. Mi danas na svim TV kanalima imamo razne reportaže iz svijeta, ali je reportaža u knjizi trajnija, možete je ponoviti, vratiti se na nju kad god poželite.

Bošnjaci jučer, danas, sutra iz prizme svih genocida koji su činjeni nad njima?
-Kada sam 21. aprila 2001. godine bio na dženazi u Vlasenici za 78 šehida, hafiz Ismet ef. Spahić, donedavni zamjenik Reisu-l-uleme, kome su četnici ubli tri kćerke i unuku, na dženazi je rekao: “Ako mi zaboravimo ovaj čas, ponovo će ga imati naša djeca i unuci.“ Dakle, nakon dosadašnjih 11 počinjenih genocida nad njima, Bošnjaci ne smiju dozvoliti da im se dogodi novi genocid.