Pjesme o Srebrenici u povodu 19.godišnjice genocida
TUGA SREBRENICE I SMARAGDNE SUZE
Objavljeno: 11. Jul 2014. 15:07:02
 |
da sve posti, i riba u vodi i ptica u gori. Nije danas prvi dan Ramazana ali jeste tužan dan jer danas cijela Bosna plače i to uz Božji mjesec Ramazan. Plače danas ptica u gori jer svaki Bošnjak se suzom bori plače danas riba u vodi jer devetnaest godina je kako nam se najveći zločin dogodi. Devetnaest godina tuge i plača devetnaest godina srca slomljenih svake godine dženaze se klanjaju ali bol iz devedest pete nikad ne umanjuju. Al’ nećemo mi našu bol manju jer ta bol će nas uvijek podsjećati šta uradiše životinje velike i okovaše Srebrenicu u čelike. Čelike bola, suza i tuge čelike što ne spadaju sve ove godine duge ali neka znaju četnici prokleti da njihov čelik ne može nas uništiti Taj njihov čelik samo nas jača jer Bošnjak nikad zaboravit neće da onaj što mu je komšija bio nanese mu najviše nesreće. Nikad neće zaboravit majka sinove što u mezarjima leže nikad neće zaboraviti sestra brata što joj nikad doći neće. Njihova bol nikad ne prestaje koliko god godina da prođe oni čekaju godinama da kazna četnicima dođe. Ali isti oni Ujedinjeni Narodi što izadaše nas tog dana ni sad nisu u žurbi za istinom jer njima je to samo nekoliko Muslimana. Neka znaju i četnici i Ujedinjeni Narodi da Bošnjak Srebrenicu nikad zaboravit neće da majke Srebrenice halaliti ne mogu jer preteško je nositi toliku tugu. Bošnjak nikad oprostiti i zaboraviti ne smije svojoj djeci mora zauvijek da priča O prelijepom gradu (prije zločina) koji se zove Srebrenica. Mora da nauči dijete svoje da u ovom gradu jednog dana ubise životinje unutrašnje i vanjske preko osam hiljada muslimana. I ovog Jula jedanaestog u ovom mjesecu Ramazanu kad posti i riba u vodi i ptica u gori Neka se zauvijek pamti: Četnici nas pobiše, Ujedinjeni Narodi izdaše i nasim majkama neizmjernu bol naniješe. DA SE NIKAD NE PONOVI!!! Autor: Elvisa Imamović |
Suzama smaragdnim se Opisuje Vasionama horeći Jecaj! Smaragdne suze poput rijeka, Što po mojoj zemlji plove, u jedno ušće svakog jula vode, Da opomenu, Da rasplažu, Da umile sve one Što o bolu nepreglednom Već godinama Od tog jedanaestog jula Pronose istinu Da postoji grad U dušama ovim Što Povazdan Srebrom zvoni, Pati, Traga, Pamti, Vrišti, Jeca! I srca pod smaragdnoj Vesti U nove pohode sjećanja Predvodi! A tuge su se goleme i Pod mahramama bijelim svile pod gnijezda prazna, Bez čeljadi svoje, Kao kada se sviju ptice, Svaka prešućuju slova Gorčinova, A iz svake se kao iz dubine rijeke, Šumore o nečovječnosti jednog trenutka Neispričane priče. Njihove uvode, zaplete Slutimo iz svake latice A jedanaest ih, Iz žarišta smaragdnoga, Iz tabuta nevinoga, U julu, Poput cvijeta bijeloga Iz zemlje rodne, Iz zemlje Bosne, Tjeskobno, ali opominjuće I danas u gorčinama Bitka svojega Niše. Tada smrtna Pjevom ptice zloslutnice Pod mehkim ćefinima U nijansi smaragdnih nijansi Majčinskim, sestrinskim, supružničkim Vapajem klikće: “Ne zaboravite grad od srebra jer u njemu Istovremeno u jednom dahu Neisplakanom I čovjek i zvijer omrkne i osvane!” A zar da tolika tuga ovoga svijeta Smaragdnim suzama obojena, Može da srca ne dotakne? Krvlju iz smaragne suze ispusuje čovječanstvo I nezaborav naše Srebrenice! Autor: Vernesa MANOV |
