Herojina Bosne Majka Hava Tatarević - simbol bošnjačke boli i stradanja i Admir Muhić, autor poeme "Hava majka Prijedorčanka"

Elmedina MUFTIĆ: I baš kad je krvnik pomislio da je majki Havi Tatarević kao simbolu bošnjačke boli i stradanja zadao posljednji udarac, da je slomio njen duh i snagu njezina otpora, u petak večer, 08. augusta, u amfiteatru čaršijske džamije u Prijedoru, iz pepela bošnjačkog stradanja, uzdigao se feniks bošnjačkog pamćenja, održana je promocija Poeme "Hava majka Prijedorčanka" autora Admira ef. Muhića, inače glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac.

Kad bolesni um zločinca pomisli da je Bošnjaku zadao posljednji udarac i da ga je oborio na koljena, da nema više snage da ustane i uspravi se, desi se čudo bošnjačkog prkosa, ponosa. Uspravi se Bošnjak baš kao na stećku i iznova počinje da prkosi vremenu, ljudima i prostoru. Da prkosi mržnji, pozivajuću na ljubav, da prkosi smrti novim rađanjem, da prkosi dušmanu svojom nesalomljivošću. Da prkosi tami svjetlošću svoga duha kojeg poji na izvoru islama.

Prijedor je grad koji odavno živi mrak. Grad smrti. Grad bijelih traka. Grad zločina i genocida kojeg četničke horde počiniše nad Bošnjacima. Prijedor je grad gdje se sram crveni do neba. Prijedor je mjesto u kojem zločinac i danas svoj zulum provodi. Prijedor je grad u kojem živi majka Hava Tatarević, kojoj četnici ubiše šest sinova i muža. Prijedor je grad nepoštivanja ljudskih prava, grad u kojem nikad nije završeno ubijanje Bošnjaka i ako je rat završio. One koje nisu uspjeli istrijebiti u ratu, ubijaju ih u miru i to mučki, besćutno natenane soleći im otvorene rane. Majka Hava Tatarević je primjer zločinačke psihotičnosti koja ne jenjava ni do danas. Ubili su joj sinove, muža, otvorili rane duše i srca i sad ih tako krvave sole, osporavajući joj pravo na novčanu naknadu iz oblasti civilne porodične invalidnine, koju bi trebala ostavarivati iz Ministarstva za boračko invalidsku zaštitu genocidne tvorevine, obrazlažući to da nije poznato ko je odveo njezine sinove i muža, i da li su uopšte ubijeni u ratnim dejstvima ili nekom kriminalnom obračunu. To je logika krvnika, to je odraz njihove sprenmosti da se osvijeste i pokaju. To su oni s kojima bi trebali graditi budućnost ove zemlje, to su ti koji predstavljaju pravnu državu odnosno njen genocidni entitet u kojem bi Bošnjaci trebali da žive i da se vraćaju odnosno da se osjećaju građanima ne drugog nego nultog reda.

U petak, 8. augusta 2014., u amfiteatru Čaršijske džamije održana je prva promocija poeme "Hava majka Prijedorčanka" autora Admira Muhića. Promotori su bili: Sudbin Musić, žrtva logora smrti - preživio genocid u Prijedoru; Muhidin Šarić, književnik i publicista; Dževad Ponjević, profesor bosanskog jezika; Ferid Krak, zamjenik načelnika Općine Cetingrad i autor Admir Muhić. Moderator promocije je bio Omer ef. Redžić, imam Čaršijske džamije u Prijedoru. Na promociji je bila prisutna majka Hava sa kćerkom Senadom i sinom Semirom. Izdavač poeme je Web magazin Bošnjaci.Net - New York

I baš kad je krvnik pomislio da je majki Havi Tatarević kao simbolu bošnjačke boli i stradanja zadao posljednji udarac, da je slomio njen duh i snagu njezina otpora, u petak večer, 08. augusta, u amfiteatru čaršijske džamije u Prijedoru, iz pepela bošnjačkog stradanja, uzdigao se feniks bošnjačkog pamćenja, održana je promocija Poeme "Hava majka Prijedorčanka" autora Admira ef. Muhića, inače glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac. Izdavač Muhićeve poeme je web magazin Bošnjaci.Net iz New Yorka. U Prijedoru je u petak zapaljena baklja naše svijesti, našeg otpora zaboravu, našeg odgovara na nepravdu našim pamćenjem. U petak je Prijedor pobijedio bar na sahat vremena zlo u sebi, pokazao da nada nikad ne umire, i da gube samo oni koji odustanu. Odjekivali su stihovi mladog poete, koji svojom istinom lede krv u žilama, koji pričaju najužasniju priču ljudske zloće i snagu ljudske izdržljivosti. Stihovima je pisana historija pamćenja. Poslana poruka zaboravu, da su mu vrata bošnjačke svijesti zatvorena. Tuga je igrala glavnu ulogu u ovoj predstavi smrti u režiji srpsko-crnogorskog agresora, Odzvanjale su riječi kao opomena, ljubav kao dova, majčinska suza kao nada, uzdah kao shvatanje. Tišina je bila jača od vriska, Blijedi obrazi, zamijenili su crven stida. Poput arije nastale iz derta duše odjekivala su imena: Muharem; Senad; Sead; Nihad; Zijad; Zilhad i Nihad. Odzavanjo je svemir od tišine.

Bol se uvlačio u pore duše, suze su svjedočile jačini emocije. Stihovi mladog poete su budile svijest o zločinu, pozivale na pamćenje, dovili za ljubav. Stoječki iz poštovanja prema majki Havi Tatarević koja je bila prisutna na promociji Admir ef. Muhić je izgovarao poemu, najtežu priču je govorio, savladavajući suze, gušeći jecaje, a svemir je plakao. Ljubeći joj staračke ruke s buketom cvijeća u kojima su se isticali ljiljani, Admir ef. Muhić je upalio svjetlo istine, koje će molim Stvoritelja ostati trajno da obasjava srca Bošnjaka da nam osvjetljava put, budi pamćenje. Čitajući stihove poeme zamolih Stvoritelja "Gospodaru podari mi smisao za ljepotom"...