U julu 1992. godine, u četničkom “čišćenju” Brda kod Prijedora, Hava Tatarević iz Zecova ostala je u jednom danu bez šesterice sinova: Seada, Senada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada, od kojih je najmlađi Nishad imao nepunih 18, a najstariji Senad tek 31 godinu, te muža Muharema koji je tada imao 53 godine.

Nishad Tatarević, najmlađi ubijeni u porodici Tatarević iz Zecova kod Prijedora, da je danas živ imao bi 39 godina. Vjerovatno, oženjen i s djecom sada bi se igrao pored zasijanih kukuruza i pšenice pored kuće u ovom ramazanskom danu. Ili bi, kao i drugi radio jer, danas je radni dan, utorak, vreli juli. Njegova majka je Hava koja je živa i prkosi vremenu. Hava je bošnjačka i bosanska heroina koja je pored svega ostala živjeti. Ona se i danas sjeća svoga Nishada koji je 23.07.1992. u Zecovima kraj Prijedora ubijen, kao i njegovih još pet braće i otac.

Muharem je rođen 25.05.1939. – imao 53 godine kad je ubijen.
Senad je rođen 28.04.1961. – imao 31 godinu
Sead je rođen 09.06.1963. – imao 29 godina
Nihad je rođen 24.06.1968. – imao 24 godine
Zilhad je rođen 20.10.1969. – imao 23 godine
Zijad je rođen 06.05.1972. – imao 20 godina
Nishad je rođen 14.07.1974. – imao 18 godina

Admir Muhić, glavni imam Medžlisa IZ Karlovac u Hrvatskoj, pjesnik, napisao je poemu o Havi, bosanskoj majci koja je u jednom danu izgubila šest sinova i supruga. Pročitajte odlomak iz potresne poeme "Hava majka Prijedorčanka":

Prijedor polje veliko je,
Dugo je i široko je,
I lijepo je to polje.
U tom polju
Majke žive
Kraj rijeke lijepe Sane,
I još ljepša
Stara majka
Hava Prijedorčanka.Kao nositeljica života
Havu majku iz Zecova,
Sela pokraj Prijedora,
Život još uvijek nosi,
A ne nosi ona život.
Jer, da ona nosi život
Ispustila bi ga,
A život bi otplovio.
Zato nju život
U životu drži
I nosi je kroz život
Živu i vidljivu.

Bog život daje,
A majka ga nosi.
Samo Havu majku
Život pronosi.
I samo joj Bog
Život živim drži.

Kroz sve što je prošla
Hava majka umrijeti neće.
Ona će živjeti u sjećanju
I svima život pronositi.
A prošla je kroz
Živote mnoge,
Od onog kad se smijala,
Vedra i vesela bila,
Kad je svoju djecu
U miru rađala i
Lijepo ih odgajala
Do onog života
Kad je suze lila
I kad je tužna
Majka Hava postala.
U jednom je danu
Hava majka
Sinove izgubila
I svoga muža.
Jedinog muža
I šest sinova,
Sve ljepši od ljepšega,
Sve jači od jačega,
Sve mlađi od mlađega…
Nishada,
Zijada,
Zilhada,
Nihada,
Seada,
Senada
I supruga Muharema.
Da je samo sedam dlaka
Iz pregršta kose svoje istrgla
Zaboljelo bi je.
A šest sinova i muža
U jednom danu izgubila,
I još srce njeno bije
I kuca i drži je u životu.
Hranila ih Hava majka
Od svoga mlijeka
Pa do žita usijanog
I voćnjaka
Podno njihovijeh kuća.
Hranila ih i pjevala
Sve dok nije
Svoje suze lila
I dok nije osjetila
Da ih je izgubila.

Zlatna djeca majčina
Ponos njen su postali
Čim su ovaj svijet ugledali.
Ponos Havin su i ostali.

Šest sinova k'o
Šest zlatnijeh jabuka i
Muž kao kruška jerbasma
Odvedeni su na pravdi Boga
Ispred kućnoga praga topraka
U Zecovima nadomak Prijedora
Na put bez povratka.
I sve to majka Hava
Gledala i čudom se čudila
Kako ih sedmoricu vode
I to bez štapa u rukama,
A njihovi kasapini
Do zuba naoružani
I mržnjom zadojeni.
Čudila se majka Hava,
Zar su krivi što nikoga
Mrko nisu pogledali,
Što nikome ružnu riječ
Nisu rekli,
Pa opet ih vode
Kroz Prijedor polje.

Odveli ih toga dana
Da im majka Hava
I čestita hanuma
Ni užinu spremila nije.
Odveli ih kasapini
Niz strme strane
Sela Zecova,
Niz obale
Ispod njihovijeh kuća.
Odveli ih samo
Što su drugačija
Imena imali.
Odveli su
Nishada,
Zijada,
Zilhada,
Nihada,
Seada,
Senada
I supruga Muharema.
Odveli ih
Bez imalo milosti.
Odveli ih i vratili nisu.
O njima više ni riječ
Izustili nisu,
A ni pokazali nisu
Gdje im je život
Bio prekinut
Na ovome svijetu dunjaluku
Ni gdje im kosti
Sada proživljenje čekaju.