Da li se Zavičaj odužio ovom posvećeniku
ZAVIČAJ ZATOČEN U REKOVIĆEVOJ DUŠI
Autor: Verica Tomović, dipl. historičar umjetnosti
Objavljeno: 02. Sep 2014. 12:09:33

Da li se Zavičaj odužio ovom posvećeniku: IBRAHIM REKOVIĆ

Brižno beležeći, olovkom i tušem, prefinjenom i sigurnom linijom, slikar je ostavio dokumentaristički prikaz ambijenta, i iz njega „zavičajne likove“ sa psihološkim stanjima i antropološkim osobenostima. Kao da je slijedio arapsku poslovicu: „Kad umre stari čovjek, to je kao da izgori biblioteka“. U ciklusu likova, uživajući u istraživanju nepoznatog, uvijek je dobijao ono što je nama blisko i prepoznatljivo.


Verica TOMOVIĆ: Cijeneći djelo g-dina Ibrahima Rekovića, kao slikara, crtača, portretistu, dizajnera, sakupljača priča, anegdota i zaboravljenih riječi sa govorom, ostaje, veliko znak pitanja, da li se Zavičaj odužio ovom posvećeniku?, ili želi, što mu iskreno želimo svi mi, koji mu se obraćamo, pisanim podrškama, da čini, još, za nezaborav rodnog kraja, koji je zatočen u duši ovog nenametljivog, a značajnog čovjeka Plava i Gusinja.
Kultura ne živi samo od sjećanja već i od zaborava. A smisao oživljavanja sadržana je u buđenju interesovanja za zaboravljeno. A takva djela u vremenu neizmjerno znače i vrijede.

Živimo u vremenu kada, „čak ni voda više nije onakva kakvom su je smatrali naši najbliži preci“.

G-din Ibrahim Reković - prihvatio se upravo posla da sačuva od zaborava i nestajanja: ambijentalne arhitekture, govorne riječi, anegdote, misli i likove ovoga kraja.

Plav je gospodar neprikosnovenih prirodnih ljepota koje su odvažne, prostrane, jedinstvene ali na koje civilizacija ili savremeni slijed vremena računa u smislu podređivanja, određivanja i otuđivanja.



Naš savremenik Ibrahim Reković - je dubokim uzdahom zadržao eliksir ljepote o kojoj pričamo, ostao i opstao da slika, piše i priča, o „svojoj Provansi“.

Listajući Rekovićevu Monografiju „IZGUBLJENI AMBIJENT“ - Plav i Gusinje nekada, pitamo se, zašto više, kroz Plav i Gusinje, nema objekata rađenih od toplih prirodnih materijala: drvenih avlija, brvnara, starih kuća pokrivenih šindrom i hanova, kula, čardaka, mehana, pendžera, dućana sa ćepencima, kaldrmisanih sokaka ograđenih drvenim proškama, basamaka, plotova i salaša ?... zajednički je vapaj za starinama.

Davne, 1951. godine, podsjećanja radi, arh. Jovan Krunić kvalifikovao je Plav i Gusinje, kao „Urbanistički muzej“, koji treba da ide kao „turistička i kulturna ponuda“.

Originalna, autohtona i bogato ilustrovana knjiga „Izgubljeni ambijent“ - Plav i Gusinje nekada, omogućava, da kroz „zaboravljeno“, zapravo, zaronimo u vlastitu prošlost, a to su sigurno, bila neka bolja i srećnija vremena.

Brižno beležeći, olovkom i tušem, prefinjenom i sigurnom linijom, slikar je ostavio dokumentaristički prikaz ambijenta, i iz njega „zavičajne likove“ sa psihološkim stanjima i antropološkim osobenostima. Kao da je slijedio arapsku poslovicu: „Kad umre stari čovjek, to je kao da izgori biblioteka“. U ciklusu likova, uživajući u istraživanju nepoznatog, uvijek je dobijao ono što je nama blisko i prepoznatljivo.



Priča za Čehova, „da je u svojim književnim djelima tako vjerno prikazao Rusiju i Rusko selo, da bi, ako bi se desila kakva katastrofa koja bi uništila Rusiju, ona mogla da se rekonstruiše,prema njegovim djelima“ u potpunosti bi mogla da se primijeni i na Rekovićevo, likovno i ukupno, stvaralaštvo, kako pejsaža rađenih olovkom, tušem i bojom, tako i portreta značajnih i karakterističnih ljudi, starih rijeći, govora, pjesama, anegdota i događaja, na osnovu kojih se može, autentičmo, rekonstruisati Plav u prošlosti i sada, sa okolinom i ljudima u njemu.

Čuvajući „Svijet u prolazu, opominjući šta ne smijemo da zaboravimo, očuvanu ljepotu zavičaja, osvježio je lirskim pejsažima, dajući odušak važnim, suptilnim i vedrim raspoloženjima.

Otkrivajući se kao poseban i skroman čovjek u velikom projektu Dokumentariste vremena, postajući hroničar svog kraja, realizovao je „Istorijsku čitanku“, koja postaje pribježište pred naletom agresivne, brze i beskompromisne civilizacije.



Cijeneći djelo g-dina Ibrahima Rekovića, kao slikara, crtača, portretistu, dizajnera, sakupljača priča, anegdota i zaboravljenih riječi sa govorom, ostaje, veliko znak pitanja, da li se Zavičaj odužio ovom posvećeniku?, ili želi, što mu iskreno želimo svi mi, koji mu se obraćamo, pisanim podrškama, da čini, još, za nezaborav rodnog kraja, koji je zatočen u duši ovog nenametljivog, a značajnog čovjeka Plava i Gusinja.




Beograd, august 2014.god.