(„tamo gdje se vali lome ostavljaju prostor otvoren“)
KADA SRCE BORCA PROGOVORI
Autor: Admir F. Beganović
Objavljeno: 11. Sep 2014. 18:09:42
Admir F. BEGANOVIĆ: Naravno da ga poslušam. Džamija je udaljena nešto malo više od dvadeset metara od prve linije, ali smo klanjali džumu. Na njegovom licu nisam vidio ni „sekunde“ straha. Pričao je sa borcima. Pred sam polazak nazad u Bihać meni jedan moj borac kaže da je gladan. I tada nas lokalna komanda pozva na ručak. „Daj prvo borcima da jedu“ - reče reisefendija, pogleda u mene i prozbori uz osmijeh, "moramo jesti nešto". "Taj grah mi je najslađi u životu, vjerovo ti meni ili ne“, - završi Bobi sa pričom.
Kada se sretnu dva borca najtanja nit u razgovoru je rat. Zašto pričati o preživljenom i proživljenom, zašto roviti po sjećanju i ranama, zašto spominjati sve osim poginulih drugova!? Nema te bitke i pobjede koja će nabaciti osmijeh na umorna lica kada se priča o ratnicima koji više nisu sa nama. A i kada priča, i pored „interne zabrane morala“ počne, progovara srce a ne jezik.

Hasiba znam već dvadesetak godina. Hasib Bobi Prošić, Krajišnik, žestoki, ljuti borac. Saborci mu dadoše nadimak General. Upoznali smo se na festivalu „Bihać“, tada je bio šef 'security' tima. Na pitanje direktora festivala da li je sve u redu pred otvaranje festivala, Bobi je odgovorio: „Vojska je spremna, na ulazu tri momka, mali je u sali sa svojom ekipom“. Kasnije sam upoznao i „malog“, momak od „dva metra preko leđa“.

Stajao sam sa Bobijem u sali i kako ljudi prolaze pozdravljaju ga sa „selam, Generale. Kako si?“
Kasnije ću saznati i da je bio ranjavan nekoliko puta, da je bio žestok borac, da je komanda 5. korpusa imala povjerenja u njega.

Za sve ove godine koliko se znamo, a često i kvalitetno smo se družili, o ratu nismo ni deset minuta progovorili.

Nedavno je bio u Sarajevu. Kada me god zovne, uvijek je isti početak našeg razgovora.
„Generale, čizme očišćene, uniforma „na peglu“, vojska spremna za smotru“.
„Haj, požuri, nisam doručkov'o“ - na moju šalu uzvratio bi ozbiljnim tonom.
Razgovor uz doručak ili doručak uz razgovor, svejedno je kada si sa Generalom.
Pričali smo o svemu i svačemu, i da me neko sada ubije ne bih znao odgovoriti kako smo spomenuli rat i ko ga prvi pomenu.

„Da je palo Sarajevo sve bi otišlo. Vi ste podnijeli najžešći teret“, - reče mi.
„I vi ste u Krajini, Generale. Rat na dvije strane. Te Babini, te četnici, te arkanovci, te ovi te oni...“

Šutio je dugo a onda progovori.
„Ne volim o ratu pričati k'o ni ti, ali ovo što ću ti sada pričati često pomenem. Taj događaj mi se urezao u sjećanje. Bila je zima, žestoka 1994. Snijeg „do grla“, strašne hladnoće. Dobijemo obavještenje da tadašnji reis Mustafa Cerić dolazi u Krajinu. Borci su mislili da su zaboravljeni u Sarajevu, a ono odjednom dolazi vrhovna ahmedija. Ja dobijem naredbu da mu budem pratilac, jer je izrazio želju da bi volio da vidi borce na položajima. I obilazili smo, oko Bihaća, Cazina.... Osvanuo je petak i mene pita reis: „Vojniče, gdje da klanjamo džumu?" „Reise, pa u Bihaću", odgovorim mu ja, a on meni kaže: "Nismo bili u Štrulićima". A u Štrulićima žestoke borbe se vode. Ja mu kažem da je zbog bezbjednosti rizično otići tamo a on meni kaže: "Ako mi nismo tamo, onda su oni glavni. Idemo tamo, vojniče, tamo će se i džuma klanjati".



Naravno da ga poslušam. Džamija je udaljena nešto malo više od dvadeset metara od prve linije, ali smo klanjali džumu. Na njegovom licu nisam vidio ni „sekunde“ straha. Pričao je sa borcima. Pred sam polazak nazad u Bihać meni jedan moj borac kaže da je gladan. I tada nas lokalna komanda pozva na ručak. „Daj prvo borcima da jedu“ - reče reisefendija, pogleda u mene i prozbori uz osmijeh, - "moramo jesti nešto". "Taj grah mi je najslađi u životu, vjerovo ti meni i ili ne“, - završi Bobi sa pričom.

Nije me iznenadio sa pričom. Nešto slično slušao sam i od drugih boraca širom Bosne ali me iznenadio „političkim nastavkom“.

„Vrijeme je, brate, da u oktobru napokon ova država državom postane. Ne moraš me pitati za koga ću glasati“.

Gledao sam ga dok odlazi utapajući se u toplu sarajevsku noć.

Nisam dugo razmišljao da li da spomenem ovu njegovu priču. Nisam. Nisam zbog te hladne zime, Štrulića, zbog njega samog, zbog njegovih boraca, zbog te ratne džume koju preživjeli Krajišnici pominju i danas, zbog te ahmedije koja je držala hutbu, nisam zbog onoga jučer koje se pomalo i zaboravlja, nisam ni zbog današnjeg danas koje je mutno i (ne)jasno, nisam, nisam ni zbog onog sutra koje dolazi.