Mr. Milan JOVIČIĆ: Eh, drage moje Sarajlije, upravo je stigao i taj djavo zvani „srpski krst“ i pred vaša vrata, da bi vas sve uznemirio i da bi svojom pojavom povampirio svoje strasti i zloćudne duhove, koji su upravo sa ovoga mjesta godinama harali, pucali, ubijali i zlostavljali nedužno stanovništvo i sve građane glavnoga grada i moga i vašega voljenoga Sarajeva.

Bože dragi, rekli bi naši stari, moji sunarodnjaci, šta se to dešava i prekrstili bi se po starom vjerskom običaju, iako nisam rab Božiji niti neki vjernik, ali poštujem i podržavam svaku starinsku i narodnu. Kako se i ne bi zamjerio nikome razumnome, a posebno prijateljima, komšijama i susjedima, mojim Sarajlijama i Mostarcima, prije svega ću se poslužiti svojim „motom“ koje sam inače spoznao na FB, od jedne mlade i pametne Aide iz Konjica, inače kandidata za Skupštinu HNK, na mladima svijet ostaje i biće mi drago ukoliko i istinski dobije potrebne glasove, citiram: „Drži pod kontrolom tri stvari: karakter, jezik, ponašanje. Brani tri stvari; čast, prijatelje, slabije. Gaji tri stvari: dobrotu, pamet i prijateljstvo“.

Ukoliko istinski i iskoristim sve ove elemente u narednome i svakome mome tekstu, a često ih pišem i objavljujem, biće mi drago u interesu svoje dobrote, pameti i sačuvanoga prijateljstva.
Ko i kako doživljava simboličnu asocijaciju jedne vertikalne bandere sa poprečnom letvom i poistovjećuje ih sa krstom pravoslavaca ili Srba u Sarajevu i šire na prostorima države naše Bosne i Hercegovine! Ovih se dana to upravo dešava sa neviđenom halabukom, kao da smo se tek probudili iz debeloga sna i poput neke zimske životinje izlazimo na svijetlo dana iz svoje jazbine. Kada nas tamo na vrhu iznad Sarajeva, na mjestu zvanom Zlatište upravo dočekuje ovo neviđeno i nenadano čudo prirode, jer se eto i ne zna koga je tu postavio i upravo na tome mjestu i čemu treba da služi.

Eh, drage moje Sarajlije, upravo je stigao i taj djavo zvani „srpski krst“ i pred vaša vrata, da bi vas sve uznemirio i da bi svojom pojavom povampirio svoje strasti i zloćudne duhove, koji su upravo sa ovoga mjesta godinama harali, pucali, ubijali i zlostavljali nedužno stanovništvo i sve gradjane glavnoga grada i moga i vašega voljenoga Sarajeva.

Međutim, moram vas odmah priupitati da li istinski ima neke razlike, od svrhe i nemjene ovoga „đavolastoga krsta“ na Zlatištu povrh Sarajeva i već poodavno ustoličenoga isto tako „đavolastoga križa“ na brdu Hum povrh grada Mostara? Istina je da vrijeme i mjesto nije isto, ali su isti scenariji i recidivi ubitačne agresorske ideologije koji su naumili mnogo ranije krunisati sva svoja nedjela, istoga sadržaja i istih nakana, samo su jedni došli i djelovali sa istoka, u vašem sarajevskome slučaju, a drugi sa zapada u našem mostarskome slučaju.

Bandera sa letvom nalik na „đavolji krst“ na Zlatištu Postojeći „križ“ na Humu, visok 33 metra i obasjan sa 6 reflektora, vidljiv i noću

Danas su tužne i žalosne, otrcane i neučinkovite, bezsadržajne i suvisle sve retorike i priče, kada je naša javnost bosanskohercegovačka, a u ovome slučaju i posebno sarajevska ovlaš i olako, nezaineresovano i bez njihovoga zanimanja za ovaj postavljeni „ djavolji križ „ još mnogo ranije na Humu povrh Mostara. Sve dok nije došao isti ili sličan „đavolji krst“ i pred vaša vrata, niste znali, niste vjerovali kao što to i danas ne vjerujete, šta se i kako to zbilo u ovome gradu Alekse Šantića, Avde Hume i Ivana Šimića i inih rodoljuba i pisaca o voljenome kraju. Znajte, da se i sa ovoga mjesta pucalu i ubijalo po Mostaru i njegovim nedužnim građanima, koliko i u kojem obimu se to dešavalo u sadašnjem trenutku i nije bitno, ali je sadržajno neprikosloveno da se spozna i sva ta zabrinutost, retorički sadržaji, strahovanja i neugodna očekivanja od ovih i sličnih „djavolih simbola“.

Sva suluda objašnjenja i nebulozna pravdanja o ciljevima postavljanja ovih „đavoljih krstova i križeva“ mogu biti namjenjena samo maloj djeci kao njihove laže, jer i križ postavljen formalno je u cilju podsjećanja na neku godišnjicu rođena Isusa Hrista, kako to vele naši susjedi i njihov kler, a krst na Zlatištu kao da treba podsjećati na oko 6000 stradalih Srba, kako vele njihovi ideolozi i realizatori scenarija cjelokupne agresije, a suštinski se zanemaruju sve moguće i ogromne žrtve ubijanja i nestajanja, progona i zatvaranja, do istrebljenja i mojih Sarajlija, njih oko 11.500 građana i mojih Mostaraca stradalih i prognanih, kroz koncentracione logore i danas boraveći u brojnoj dijaspori širom svijeta. O svemu se ovome može mnogo toga i konkretno reći i napisati, jer upravo živi pišu istoriju i govore o svim ovim nedjelima i našim izgubljenim žrtvama, jer kao rođeni Sarajlija sam duboko preživljavao svu tragediju moga grada i mojih sugradjana, a kao Mostarac u teškim vremenima i neposredno sam ispod samoga Huma strahovao i svakodnevno pratio pucnjavu, odjeke i jauke po komšiluku, susjedstvu i po gradu, a mnogi snajperisani građani su bili i moji neposredni poznanici i prijatelji.

Slušao sam već neka reagovanja i mojih sunarodnjaka, rekao bih normalnih građana srpske nacionalnosti, koji javno osuđuju ovakva dešavanja i kako primjera radi reče načelnik istočnoga staroga grada, gospodin Bojo Gašanović da to nisu učinili pravi Srbi i da je takav čin samo skrnjavljenje a ne podsjećanje i veličanje i njihovih žrtava, kao i brojni intervjuisani građani istočnoga Sarajeva isto osuđuju i neodobravaju, što je svakako pozitivno i obećavajuće.
Umjesto korektnog i istinskoga pokajanja i traženja oprosta od svih gradjana i Sarajeva i Mostara, dodavanjem soli na još nezacjeljene rane, ovakvim i sličnim postupcima nastoje se u nedogled održavati tenzije, netrpeljivost, netolerancija i u nekim krajnjim slučajevima i ostaci tragova mržnje. Što bi naš stari i pametni narod govorio „ sila Boga ne moli „ sasvim je normalno i krajnje je vrijeme da se i sami zapitamo i upoznamo sa tim silnicima, jer ničija kako se dalje kaže u narodnim porukama „nije gorila do zore“.

Nešto se mora mijenjati u pozitivnome smislu, a da li smo upravo pred tim našim odlukama, pokazaće nam vrlo brzo rezultati predstojećih izbora u oktobru mjesecu. Da li će nas obasjati sunce i mjesečina ili će mo još dublje tonuti u mrak i beznadje, pitanje je svih naših dosadašnjih saznanja, razuma i osjećanja i na kraju našega ispravnoga glasa. Sve je u nama, sa nama i radi nas!