Dr. Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: Danima, godinama se ponavlja nešto što me rastužuje. Onaj ezan koji volim da čujem ne čujem više. Naprimjer i jutros, nedaleko od hotela „Atlas“ gdje boravim kad sam u Novom Pazaru i držim predavanja, čuje se nešto čemu ne mogu da se načudim. Kako može učiti neko ovako ezan? Kažem „ovako“ jer to liči više na nešto što grči i ječi u daljini. To nije ono našto sam navikla ovdje, to nije ono što volim slušati.

Probudim se u Novom Pazaru, Sarajevu, Mostaru svako jutro prije sabaha, ono malo prije ezana. Osjećam tako kako se polako povlači zora, čujem tako u daljini ponekad u pjesmu ponekog pijetla. Čekam tako ezan. Volim to da čujem kad sam ovdje. To nemamo u Njemačkoj, i taj osjećaj slušati ezan je poseban. A ima džamija u Novom Pazaru, ima ih možda i više nego u Sarajevu, a sa tim i mogućnosi da se više čuju te Božje riječi. Ali...

Danima, godinama se ponavlja nešto što me rastužuje. Onaj ezan koji volim da čujem ne čujem više. Naprimjer i jutros, nedaleko od hotela „Atlas“ gdje boravim kad sam u Novom Pazaru i držim predavanja, čuje se nešto čemu ne mogu da se načudim. Kako može učiti neko ovako ezan? Kažem „ovako“ jer to liči više na nešto što grči i ječi u daljini. To nije ono našto sam navikla ovdje, to nije ono što volim slušati.

Prije nekoliko godina na Hadžetu sam danima slušala ezan zbog kojeg dođem ovdje da me želja mine. Ezan koji te podigne, ezan koji ti dušu ponese i ti imaš osjećaj da si negdje u Mekki, Medini i da klanjaš tamo, a ne ovdje u Pazaru. Nebeski neki glas, nebeski neki osjećaj! Pitala sam se gdje je sada taj muezin koji tako učio? Kažu, ne dolazi više na sabah. Mora rano jutrom da raznosi hljeb i ne može da stigne da prouči ezan. I zato ga mijenjaju ovakvi glasovi. Ovaj stari glas, ovaj glas koji je promukao, nemoćan, koji nas rastuži, jer nije to ona nebeska melodičnost koju volim da slušam, ona koja nas sve ponese i povede tamo da kleknemo na sedždu i da Mu se predamo, to ne može. Ne, ovo grčenje, da me Bog oprosti, ako griješim što dižem riječ protiv toga, me srdi, jer mislim da je ezan najljepša pjesma i treba da dopre do srca ljudi, treba taj glas da dirne dušu, treba da nas natjera da se zahvalimo Velikom Allahu na ljepote koje imamo i koje nam je podario... Ne ovo! Ne, ovaj glas umoran i kreštav koji slušam i jutros. Ovo nije ona ljepota koju trebamo da osjetimo, nije ono što nas povede da ustanemo... Danima i godinama slušam tako te glasove, te tonove i razmišljam da li je grijeh podići svoj glas i reći - Ezan treba da zvuči lijepo i onako da ponese ljepotom učenja dušu nebesima, a ne da zvuči ovako bolesno, umorno, pospano, zakržljalo...

Pitala sam ljude oko mene šta o tome misle? I svi su bili mog mišljenja. Smeta brate to svima. A vijernici koji se prihvate da uče ezan treba da razmisle da li taj njihov promukli glas koji grči kvari tako ljepotu Božju.

Zar zaista nemaju džamije vijernika koji znaju i imaju glas da to iznesu onako kako treba? A ako nema takvih, ako baš takvog nema jedna džamija, zar nije bolje da se pusti snimljeni lijepo proučeni ezan, nego da se čuje ovo na razglasu koji je i sam zahrđao?

Božja ljepota mora da se prenosi lijepim glasom. Božja ljepota mora da se u ljepoti nosi!