Internet nas je kolektivno promijenio u čovječanstvo površnih ljudi

Mehmed Meša DELIĆ: Ljudi, dakle, nisu svijesni šta internet čini njihovim mozgovima. Nisu svijesni jer im konzumacija istog daje osjećaj sreće i zadovoljstva, i ne pomišljaju da može uzrok za neke svoje neuspjehe u nečemu što ih čini srećnim. U tome je zapravo najveća opsnost ove zavisnosti mnogim ljudima je nevidljiva.

Posmatram dva bračna para koji sijede u kafiću. Na stolu ispred njih su kahve, gusti sokovi, neko od njih i puši cigaretu koja je do pola sagorila naslonjena na pepeljaru.

Umjesto da se međusobno gledaju i pričaju oni oborili glave u svoje mobilne telefone i listaju šta ima novo na internet mrežama. Tek povremeno, neko od njih će podići glavu i obratiti se sagovornicima: „Jesili vidio šta je Maja postavila? Idi na njen profil!“ I to će biti sva konverzacija koju imaju. Da je pre desetak godina neko predvidio da će ovako izgledati društveni život, niko ne bi vjerovao. Danas, ovakva scena je sve češća i uobičajena.

Svi znamo šta je standardna reakcija prosječne osobe kada čuje za ovo: „Bože, strašno, kako te stvari otuđuju ljude, kuda ide ovaj svijet.“ I tako dalje. Ali, možemo li imati neki dublji pogled na ovu pojavu, možemo li nekako dekonstruisati kakva je magična sila koja vuče ljude da se ovako ponašaju?

Ovo je upravo tema kojom se psiholozi intenzivno bave posljednjih godina, i zaključci do kojih su došli su veoma zanimljivi. Ključna komponenta koja izaziva zavisnost od društvenih mreža je lučenje dopamina uslijed validacije.

Šta je zapravo validacija?
To je osjećaj sreće koju ljudi osjete svaki put kada dobiju novi komentar ili ga sami napišu na neku svoju rečenicu ili prilog. Kada neko pošalje poruku. Svaki put kada im neko „lajkuje“ sliku i kaže da su lijepi. Svaki put kada neko misli da nas na bilo koji način, luči se mala količina dopamina, i mozak se tako „navlači“ na ovu drogu. Dopamin se inače luči kada pojedemo nešto, kada na bilo koji način doživimo neko zadovoljenje potreba. Glavni problem je u tome što ljudi ne znaju kada se tačno ovo desi i onda provjeravaju društvene mreže na svakih pet minuta, u potrazi za dopaminom. Kao da imaju na stolu činjicu, ali ne znate kada će se u njoj pojaviti čokoladioca, pa stalno morate da provjeravate. I onda se to pretvara u opsesiju.

Pre nekoliko godina socijalni psiholozi uradili su eksperiment sa pacovima koji potvrđuju ovu teoriju.



A evo kako je to eksperimitisano:
U prvoj grupi bili su pacovi kojima su davali obilnu količinu hrane svakog jutra u osam sati. Hranu bi stavili u jednu posudicu, a pacov bi morao njuškom da otvori kućicu, da provjeri da li unutra ima hrane, i onda bi je pojeo. Ovi pacovi su stekli specifično ponašanje. Svakog jutra, nekoliko minuta pre osam sati, pacov bi počeo da provjerava kućicu. Zatim bi unutra zatekao hranu, pojeo, i bio bi miran čitav dan.

U drugoj grupi bili su pacovi kojima su davali hranu u veoma malim količinama pedeset puta dnevno, u slučajnim vremenskim trenucima. Šta se ubrzo desilo sa ovim pacovima? Poludili su. Postali su opsjednuti, provjeravali su posudu na svakih pet sekundi, vrtejeli su se po kavezu po čitav dan. Što bi naš narod rekao – „odlijepili su“.

Nažalost, identična stvar se dešava sa ljudima na internet mrežama. Ne zna se kada će doći nova notifikacija, novi komentar ili „lajk“, i ljudi postaju opsjednuti. Posljedica ovoga je veoma plitak fokus i neproduktivnost u poslu, školi, fakultetu, pa i u kafiću... Ljudi ne mogu da se udube u bilo koju aktivnost kojom se bave. Trenutni bestseler u psihologiji je knjiga „Površni“ („The Shallows“), koja se bavi upravo ovim problemom, i govori o tome kako nas internet kolektivno promijenio u čovječanstvo površnih ljudi.

Jedan restoran iz Njujorka nedavno je objavio studiju koja odlično ilustruje ovu pojavu. Desilo se to da su gosti masovno počeli da se žale kako je usluga spora. Uprava restorana nije mogla da otkrije o čemu je riječ. Zaposlili su dodatne konobare, uveli pojačanu kontrolu, ali gosti su se i dalje žalili na sporu uslugu. Zatim su počeli da analiziraju snimak sa kamera u restoranu i da upoređuju te snimke sa onima od pre deset godina. I došli su do zapanjujućeg otkrića.

Većina gostiju je počela da se ponaša drugačije. Dođu u restoran, traže šifru za internet. Zatim dvadeset minuta provedu listajući „Fejsbuk“ prije nego što uopšte pogledaju u jelovnik. Kada hrana stigne, slikaju tanjir iz raznih uglova i stavljaju na „Instagram“. Tokom jela, odgovaraju na poruke i prave ogromne pauze. Sve u svemu, provode mnogo vremena u restoranu, a kada vide koliko je sati prošlo, krive za to spore konobare.

Ljudi, dakle, nisu svijesni šta internet čini njihovim mozgovima. Nisu svijesni jer im konzumacija istog daje osjećaj sreće i zadovoljstva, i ne pomišljaju da može uzrok za neke svoje neuspjehe u nečemu što ih čini srećnim. U tome je zapravo najveća opsnost ove zavisnosti mnogim ljudima je nevidljiva.

Ovo priznaju i Fakulteti za medije i komunikacije, ali ne priznaju oni koji su opsjednuti internetom mrežom koja je postala kao paukova mreža u kojoj su već mnogi ulovljeni ne znajući za sve varke i zavrzlame te mreže.