Elmedina MUFTIĆ: Danas, 21 godinu poslije. Stari je izronio za sve koji ga vole. I opet onako prkosi vremenu i olujama. Ali prkosi i ljudima. Opominje one mržnjom zadojene, da je nemoguće ubiti ljepotu, narod i državu. Priča priču ljubavi i spaja obale. Spaja i ljude i civilizacije. Spaja i vrijeme. A oni koji mrze, njih će vrijeme svakako pregaziti. I dok Stari krasi stranice svjetske kulturne baštine, i svojom ljepotom očarava svijet, njegovi rušitelji izgaraju u mržnji i njihova imena će da prljaju stranice ljudske historije.

Čovjek kao kreativno i razumom od Gospodara obdareno živo biće koji je kroz historiju svoga postojanja gradio i iza sebe u emanet ostavljao građevine kojima se i danas služimo ili koje nam i danas služe. Od svih građevina, poseban značaj za čovjeka imaju mostovi. Mostovi su više od građevine. Oni su simboli spajanja, nečega što se naizgled čini nespojivim. Mostovi simbolizuju da nema nepremostive prepreke, da se preko svega može preći ako postoji snažna volja i želja da se dođe na drugu stranu i upozna druga obala. Čovjek je biće saznanja i spoznaje. Mostovi su građevine koje nas potiču da saznajemo i da putem znanja spoznajemo istinske vrijednosti.

Kada je sultan Sulejman dao da se sagradi most preko rijeke Neretve u njegovim očima se ogledao smisao za ljepotom, a mimar Hajrudin je svojim vještim i vizionarskim duhom u stvarnost pretvorio taj od Boga dovom traženi osjećaj za ljepotom i istinskom vrijednosti.

Iz ljubavi spram čovjeka, prirode, ljepote i stvaralaštva nastao je Stari most u Mostaru kao jedna od najljepših građevina u svijetu. Građen od bijelog kamena podsjećao je na mladoženju koji onako nacifran čeka svoju nevjestu koja mu neprestano izmiče, a on se samodopadljivo ogleda u njenoj modrini , bistrini, ljepoti... Stari most je spajao obale, ljude, kulture, običaje. Stari most je mjera za ljepotu. Mostraci su živjeli Stari most, on je za njih bio član porodice, uz njega su se rađali, živjeli i umirali. Mnogi su željeli da ovaj svijet napuste, a da im zadnja slika ili zadnji upućen pogled bude upravo na most, koji u sebi baštini univerzalne vrijednosti ljudske civilizacije.
Mijenjali su se vladari, ljudi, generacije. Dolazile su i odlazile vojske. Smjenjivala se godišnja doba, noći i dani. A Stari most je bio tu gdje jeste, svima je budio osjećaj za ljepotom, voljeli ga svi i znani i neznani, domaći i tuđini. Trajao je Stari most i savladavao je oluje i vrijeme, preživio stoljeća, ali ljudskoj mržnji nije mogao odoljeti. Prošlo je 427 godina od momenta kad se onako prkosno nad zelenom rijekom Neretvom uzdigao u želji da spaja obale i ljude, kad je pomračeni ljudski um odlučio da ga uništi. Postrojbe HVO-a Mostar su 9. novembra 1993.. godine srušile Stari most i time dokazale pa je ljudska mržnja najgore zlo koje može da zadesi ljudski rod. Pomračen ljudski um je prijetnja čovječanstvu i ne preza ni od čega. Mržnja je najveća prijetnja opstanku civilizacije. Jer samo mržnja može da uništi sve vrijednosti. Jer mržnja osim zla u sebi ništa drugo ne nosi. Mislili su da će rušeći Stari most srušiti jedan narod, jednu zemlju i jednu civilizaciju. Prevarili su se. Rušeći Stari most ubili su samo sebe, svoj osjećaj za ljepotom, svoju humanost, ljudskost, vlastitu civilizaciju i kulturu. U nama Bošnjacima su tog mračnog devetog dana mjeseca novembra 1993.godine probudili još veći prkos i inat. Još veću snagu i želju za opstankom. Možda smo tog dana više nego ikad bili svjesni sebe i svojih vrijednosti. jer su nam oni svojom mržnjom dokazali, da smo narod kojem su preci u emanet bogatstvo ostavili, a to se bogatstvo ne ogleda u materijalnom nego duhovnom i kulturnom naslijeđu čija je vrijednost neprocjenjiva.



Udar granate. I pad. Rušenje Starog mosta u Mostaru. Velika crna mrlja u historiji hrvatskog naroda. Nikad je neće moći skinuti. Voda pere sve osim obraza. A svoj su obraz uprljali. Stari most je samo na kratko zaronio. Toliko da dušmani vide da se i pod vodom može živjeti samo ako se naučiš disati pravilno i ako se sam sobom griješ. Danas, 21 godinu poslije. Stari je izronio za sve koji ga vole. I opet onako prkosi vremenu i olujama. Ali prkosi i ljudima. Opominje one mržnjom zadojene, da je nemoguće ubiti ljepotu, narod i državu. Priča priču ljubavi i spaja obale. Spaja i ljude i civilizacije. Spaja i vrijeme. A oni koji mrze, njih će vrijeme svakako pregaziti. I dok Stari krasi stranice svjetske kulturne baštine, i svojom ljepotom očarava svijet, njegovi rušitelji izgaraju u mržnji i njihova imena će da prljaju stranice ljudske historije.

Novembarsko se veće polahko na zemlju spušta, negdje u daljini čujem korake Emine koja polahko s ibrikom u ruci niz bašću odlazi, ostavljajući pjesnika u nadahnuću svoga stvaranja.
I dok pjesnik u zanosu stihove izgovara, Neretva polahko teče, a nad njome prkosan se uzdiže Stari most, duša smireno izgovara "Gospodaru podari mi smisao za ljepotom"....