Admir F. BEGANOVIĆ: Moj „prijatelj“ tajkun. Ostade mi ono „kupujem izbore“. Plati ponekom a uzima od svih. Unosna ali i rizična rabota. Nigdje ga nema a svuda ga ima. U sjeni živi u njoj će i umrijet. Njegovi ljudi ga štite, oni koji bi ga trebali proganjati. Bosno moja, divna mila.... Napisana pravila ali zakoni ostadoše nepročitani. Istraga je u toku....valjda. Ali bez obzira na sve, bez obzira na njegov „truli novac“, nema sna. Nema. Ne brine njega ni tužilaštvo, ni policija, ni sudovi, ni zatvori, ma ne. On je na sigurnom. Brine ga to što zna da postoje ljudi koje ne može kupiti, brine ga i sekira to što ne može dugo gledati u oci sagovornika, brine ga.....

Lagahno odlaze moji vršnjaci. Odlaze gladijatori iz arene života, rasuti po planeti. Stigne vijest brža od uzdaha. Neko ode bez pozdrava, bez poruke....
Rasipa se generacija. Tako treba, tako i mora da bude. Novi heroji ulice žele „slavu“ preko noći. Svi su odjednom mislioci, mudraci al' mladi lavovi još ne znaju da starog vuka mudrost vuče.
Nekadašnja ulica Palmira Toljatija pamti i dobro i zlo, i lijepo i ružno, i slatko i gorko i pametno i glupo. Svi smo bili favoriti sudbine. Ali....

Starog Mehu su voljela sva djeca. Valjda zbog onih trenutaka kada bi svaki drugi dan teturajući zbog rakije zastao na minut-dva gledajući nas zakrvavljenim pogledom i sa blagim osmijehom na licu bacao slatkiše baš kao kum na svadbi i nakon toga odlazio govoreći: “Krepalo Saraj'vo, živio Željo“. Alkohol mu je skratio život, ali je barem taj život uvijek vidio „duplo“.
Za svoga unuka, koji je bio dio naše, male raje, uvijek je govorio da će postati „neko“ ali da se „bacio na materinu stranu“.
„Nema u njemu ništa plemenito, ništa od moje krvi nije povuk'o“.
Vidio sam mu unuka nedavno na dženazi. Mehin drugi unuk preselio na bolji svijet.
Pitate se za ime? Naravno da ima, ima i prezime ali zbog duše koje nema, zbog srca kojeg nikad nije ni imao ne mogu mu ime ni izgovoriti a još napisati.... bio bi luksuz. Svako zašto ima svoje zato. Sunčane naočale sakrivale su mu pogled ali znao sam šta se krije iza njih. Čak i oni koji ga nisu poznavali i koji ga i danas ne znaju po tjelohraniteljima koji su ga čuvali (od koga, Bože dragi?) otkrili bi da je u pitanju tajkun. Po gardu, tajkunskom.
U njegovom društvu nije bilo kulturno biti normalan. Misli su mu uvijek mucale ali znao je šta radi, uvijek. U raji je uvijek bio batler ali rat ga je uzdigao. Gradska šaputanja lomila su ratnu tišinu, poginuo onaj, poginuo ovaj, a o njemu su nicale priče da mu je stan postao skladište. Nisam u to mogao povjerovati ali... nije više u mojoj mahali, nemam ga na oku pa i ne znam. Bolestan od sujete ušao je u mašineriju laži i halucinacija, ušao je ko zna kakvim kanalima u svijet sumnjivih poslova i bogatstvo je raslo. Nekom rat, nekom brat.
Kraj rata dočekao je kao „proizvod tranzicije“ sa novih nekoliko automobila, „par“ radnji i tri stana. Po moralu gnjida ali u ekonomiji car, gomilao je novac. Sa novcem je došla moć, pa uticaj, pa zaštita, pa ....
Nakon dženaze otišli smo na kafu.
„A ti osta novinar a mogao si čuda napraviti“ - reče mi.
„Kralju, mogao bih ja tebi do zore objašnjavati neke stvari ali ne mogu razumjeti ni shvatiti umjesto tebe. Ti to ne možeš skontati. Znam da nije isplativo biti iskren i realan ali više volim da brojim novac nego da ga vagam kao što ti to radiš. Mirnije spavam“.
„Znam ja što ti misliš. Ne bojim se zatvora, sve ih imam u džepu. Eto, tvoje kolege su pisale o meni, pisao si i ti pa šta je bilo? Pojela maca jezik svima. Dajem novac kome hoću, dajem novac za izbore, moji ljudi uvijek pobijede. I šta mi mogu? Šta, šta?
„Trebaće ti tableta „k'o gurabija“ kad te glava zaboli. Ti k'o Kraljević Marko, a? Pola sebi pola „Šarcu“ daješ. Tako je to kod vas. Ali jednom će da padne i ta tvoja hunta. Šta misliš, gdje ćeš ti biti kada tvoji ktitori počnu padati k'o kruške? Makro zna i udariti kurvu, ali ga ona uvijek izda na kraju. Ili ćeš tako i ti.“
Otišao je bez pozdrava sa psovkom na usnama. Nije smio javno ništa da kaže, ni zbog ljudi u kafani a ni zbog mene. Znao je i pamtio kako „tata bije“.
Momci oko njega me pozdraviše i odoše.
Moj „prijatelj“ tajkun. Ostade mi ono „kupujem izbore“. Plati ponekom, a uzima od svih. Unosna ali i rizična rabota. Nigdje ga nema, a svuda ga ima. U sjeni živi, u njoj će i umrijet.
Njegovi ljudi ga štite, oni koji bi ga trebali proganjati. Bosno moja, divna mila...
Napisana pravila, ali zakoni ostadoše nepročitani. Istraga je u toku... valjda.
Ali, bez obzira na sve, bez obzira na njegov „truli novac“, nema sna. Nema. Ne brine njega ni tužilaštvo, ni policija, ni sudovi, ni zatvori, ma ne. On je na sigurnom. Brine ga to što zna da postoje ljudi koje ne može kupiti, brine ga i sjekira to što ne može dugo gledati u oči sagovornika, brine ga...
Savjest. Ne, ne zna on kakav je to proces! Muči ga strah i spoznaja da i pored svega što ima uvijek će biti nula od čovjeka. Na tabeli morala čvrsto čuva dno. Uvijek je bio i ostao krpa. Čisti autsajder.